Pod obranu se Tvoju utječemo, Sveta Bogorodice
Štovanje Blažene Djevice Marije je važni dio kršćanskog duhovnog života od samih početaka Crkve. Već u spisima Svetog Ireneja (oko 130.-200. godine po Kristu) i Justina Mučenika (oko 90.-165. po Kr.) nalazimo i doličnu teologiju o mjestu Marijinom u povijesti spasenja: kako je Marijina poslušnost poništila Evinu neposlušnost, postavši razlogom spasa ljudskog roda. Iz tih najstarijih vremena – kada je Crkva bila ilegalna, a čuvanje njenih spisa jako otežano – nije očuvano mnogo zapisa o bogoslužju, ali je vjerojatno najstarija molitva „Sub tuum praesidium” o kojoj svjedoče egipatski zapisi iz 3. stoljeća i koja se do danas očuvala u liturgijskoj uporabi u grčkoj, latinskoj, koptskoj, sirijskoj, gruzijskoj i armenskoj liturgiji:
"Pod obranu se Tvoju utječemo, sveta Bogorodice. Ne odbij nam molbe u potrebama našim, nego nas od svih pogibli vazda oslobodi. Djevice slavna i blagoslovljena!"
Nakon što se u 3. stoljeću uobičajilo Mariju nazivati Bogorodicom (grč. Theotokos) sveti Atanazije Aleksandrijski, koji je 45 godina (328.-373.) nosio naslov Aleksandrijskog Pape (biskupi toga grada su od davnina nosili naslov istovjetan onome biskupa Rima, s čašću ravnom patrijarsima u Konstantinopolu i Damasku), tijekom desetljeća svoje službe pastira velegrada uz sredozemnu obalu Egipta (koju su čak 4 rimska cara prekidali svojim odlukama o njegovom izgnanstvu: smetala im je Atanazijeva gorljiva obrana katoličke vjere od arijanske hereze) odlučno je branio taj Marijin naslov, a s njime i vjeru da je Marijin sin Isus savršeno Bog i savršeno Čovjek. Vjeru u Isusovo Božanstvo su u to doba, slično kao danas Mormoni i Jehovini svjedoci – u ta davna vremena nijekali pobornici Arijanske (Arijeve) hereze.
Nakon što je na Drugom općem saboru u Carigradu 381. godine nanovo afirmirano Nicejsko vjerovanje, arijanstvo je opstalo uglavnom među dalekim germanskim narodima; međutim se poricanje Marijinog Bogomajčinstva – a time i odbacivanje zdrave kršćanske duhovnosti – zaodjenulo u stanovita nova teološka „izmotavanja“. Vrlo učeni Nestorije je u Antiohiji poučavao teološke teorije kako je Mariju pravilno zvati „Kristorodicom“, jer je – kao što znamo – Riječ Božja prije svih vjekova rođena od Boga Oca; stoga da je naslov Bogorodica naprosto pogrešan. Kada je prema želji cara Teodozija II. (taj je carevao od 402. do 450. godine) postao taj teolog patrijarhom Konstantinopola, Nestorije se među vjernim pukom u Konstantinopolu suočio s posve odlučnim protivljenjem takvom svojem umovanju, a javio se povodom tog sukoba patrijarha i pravovjernog Konstantinopolskog puka iz Aleksandrije tamošnji papa (sv.) Ćiril. Sveti Ćiril je zbog poricanja Marijinog Bogomajčinstva označio patrijarha Nestorija heretikom; nakon što se sv. Ćiril kao zajedničkoj višoj vlasti (nad svojom i Nestorijevom stolicom) obratio papi (rimskom) svetom Celestinu I., bio je taj rimski papa ovlastio svetog Ćirila da pozove Nestorija da se hereze službeno odrekne, ili će biti ekskomuniciran iz Crkve.
Car Teodozije je omogućio „svojem“ patrijarhu Nestoriju da se brani pred Općim saborom – na Efeškom koncilu 431. godine. Koncil je održan u prilično dramatičnim okolnostima; naposljetku su biskupi kao pravilan iskaz katoličke vjere prihvatili Ćirilovo pismo Nestoriju u kojemu se izriče vjera da se Sin Božji prije vjekova rodio od oca, ali se u našem vremenu rodio po tijelu od Djevice Marije. Pri tom utjelovljenju se ne govori o rođenjima dvaju sinova s dvije naravi, govore sv. Ćiril Antiohijski i Efeški koncil, nego je u Mariji Djevici utjelovljen Isus kao jedna osoba s dvije naravi. Stoga je pravilno i dostojno Blaženu Djevicu Mariju zvati Bogorodicom.
Kao „zlatni standard“ teologije o Blaženoj Djevici Mariji – i iskrene marijanske pobožnosti – može se uzeti djela svetog Ivana Damaščanskog, koji u 8. stoljeću naučava da svaka milost Božja na nas doista dolazi po Svetoj Bogorodici – te je ona doista Posrednica svih milosti – koja je dostojna slavljenja jer nam je donijela spasenje po utjelovljenju Kristovom. Marija je, podučava sv. Ivan Damaščanski, Bezgrješna i Vazda Djevica, „ložnica Duha Svetoga“ i „Grad Boga Živoga“; te je tijelom bila uznesena u nebo nakon što je usnula (ne umrla) na kraju svojih zemaljskih dana. Sveti Ivan Damaščanski ohrabruje kršćanina da posveti cijelo svoje biće Blaženoj Djevici Mariji, Bogorodici, Vazda Djevici i Nepovrijeđenoj (tj. čije je tjelesno djevičanstvo ostalo nedirnutim prije začeća Kristova, u porodu i nakon toga), tražeći od nje koja je završila svoje zemaljske dane usnućem nakon kojega je u tijelu na nebo uznesena u njoj i od nje duhovno vodstvo (kao Majci našoj) i mir (kao Kraljici mira); Marijino duhovno vodstvo će nas dobro savjetovati, a Njen moćni zagovor će nam priskrbiti sve milosti koje su potrebne za spas naših duša, podučava sveti Ivan Damaščanski.
Odjek te zdrave kršćanske nauke sadržan je u grčkom hvalospjevu „Axion Esti“ („Dostojno je“) iz 10. stoljeća, čije se riječi pripisuju jednoj čudesnoj intervenciji arkanđela Gabrijela:
"Dostojno je uistinu blaženom tebe zvati, Bogorodice, vazda blaženu i posve nevinu i Majku Boga našega. Časniju od kerubina i neusporedivo slavniju od serafina, koja si bez povrede Boga-Riječ rodila, kao istinsku Bogorodicu, tebe veličamo! (hrvatski prijevod, prema tekstu Grkokatoličkog časoslova)".
Istiniti kršćanski vjerski nauk doživio je s početcima protestantizma vrlo ozbiljno osporavanje na kršćanskom Zapadu: protestanti su doduše odlučili i dalje priznavati Svetu Mariju Bogorodicom, ali u svemu drugome je ona za njih bila posve obična žena. Ne vjeruju oni da je Marija bila bez grijeha niti da je bila vazda djevica (tj. da je bila „posve nevina“ i „bez povrede“ riječima iz „Dostojno je“), niti da ju se smije častiti („veličati“, riječima molitve „Dostojno je“), ne vjeruju ni da je u tijelu uznesena na nebo (opazimo da ne postoje i nikad nisu postojale relikvije tijela Marijinog – s izuzetkom kose uzete kod šišanja). Odlučili su, naprosto o Mariji ne vjerovati ništa što su kršćani vjerovali prethodnih 15 stoljeća i o čemu su suglasno pisali kršćanski naučitelji; vjeruju tek ono što je kao dogmu posve izričito bio izrekao Efeški koncil iz 431. godine. Štovanje Marije – i zapravo bilo kojeg svetca – smatraju protestanti idolopoklonstvom.
Katolici ostaju u pravoj vjeri, te molimo i danas Lauretanske litanije (u tekstu kojega je 1587. godine odobrio papa Siksto V.) u kojemu se Mariju naziva „Svetom Bogorodicom“, „Svetom Djevom djevica“, „Majkom Kristovom“, „Majkom Crkve“, „Majkom Božje milosti“, „Majkom prebistrom“, „Majkom prečistom“, „Majkom neoskvrnjenom“, „Majkom nepovrijeđenom“, „Majkom Spasiteljevom“, „Majkom dobroga savjeta“, „Djevicom hvale dostojnom“, „Pomoćnicom kršćana“, „Kraljicom anđela“, „Kraljicom bez grijeha istočnog začetom“, „Kraljicom na nebo uznesenom“ i drugim naslovima. Krunica Blažene Djevice Marije je u katoličkoj tradiciji općerašireni oblik pučke pobožnosti: molitveni obrazac gdje nizanje nekoliko osnovnih kršćanskih molitava uokviruje promatranje događaja povijesti spasenja vezanih uz Krista i Mariju; molitvu gdje utjehu i spas nalaze osobe svih staleža – od careva i papa, do nepismenih težaka; od imućnih i uglednih ljudi, do onih koji pate od teških tjelesnih i duševnih nedostataka i bolesti.
Ukazanje Blažene Djevice Marije svetoj Katarini Labouré 1830. potaknulo je uvrštavanje zaziva „Kraljice bez grijeha istočnog začeta“ u Lauretanske litanije, nakon što je papa bl. Pio IX. 1854. godine proglasio dogmu o Marijinom bezgrješnom začeću; u 20. stoljeću su uvršteni u te litanije također i zazivi „Kraljice na nebo uznesena“, nakon što je papa Pio XII. 1950. proglasio dogmu o Uznesenju Blažene Djevice Marije na nebo.
Naravno, nisu kršćani počeli tek 1854. godine vjerovati u Uznesenje Blažene Djevice Marije; a nije niti u bezgrješno začeće počela Crkva vjerovati tek 1950. godine: Pape su u tim dogmama potvrdili i proslavili doista drevni kršćanski nauk.
Katekizam Katoličke Crkve sv. Ivana Pavla II. o toj pravoj vjeri govori (npr.) u točki 964:
„Marijin se odnos prema Crkvi ne može odvojiti od njezina jedinstva s Kristom; izravno iz njega proistječe. »Ta povezanost Majke sa Sinom u djelu spasenja očituje se od časa Kristova djevičanskog začeća pa sve do Njegove smrti.«
Posebno je vidljivo u času muke: »Blažena je Djevica koračala naprijed u hodu vjere te je svoju sjedinjenost sa Sinom vjerno držala sve do križa; tu je ona, u skladu s Božjim naumom, stajala i silno trpjela sa svojim Jedinorođencem te se s materinskim srcem združila s njegovom žrtvom pristajući s ljubavlju na žrtvovanje Žrtve koju je sama rodila; i napokon ju je sam Krist Isus, dok je na križu umirao, dao kao majku učeniku riječima: ‘Ženo, evo ti sina’ (Iv 19, 26-27).“
U točkama 965 i 966:
„Poslije uzašašća svog Sina, Marija »je svojim molitvama pomagala Crkvu u početku«. Vidimo kako zajedno s apostolima i nekim ženama »svojim molitvama zaziva dar Duha, koji ju je za navještenja bio osjenio«.
Na kraju je neokaljana Djevica, sačuvana slobodnom od svake ljage istočnoga grijeha, pošto je dovršila tijek zemaljskog života, tijelom i dušom bila uznesena u nebesku slavu; Gospodin ju je pak uzvisio kao kraljicu sviju, da bude potpunije suobličena sa svojim Sinom, Gospodarem gospodarâ i pobjednikom nad grijehom i smrću.“
U točki 969:
„Marijino materinstvo u poretku milosti traje neprekidno od pristanka što ga je pri navještenju odano dala i pod križem nepokolebljivo održala, pa sve do trajnog proslavljenja svih odabranih. Na nebo uznesena, ona naime nije napustila tu spasonosnu zadaću, nego nam mnogostrukim svojim zagovorom i dalje nastavlja pribavljati milosti vječnoga spasenja. Zbog toga se Blažena Djevica u Crkvi zaziva naslovima Odvjetnice, Braniteljice, Pomoćnice i Posrednice.“
E sada, imamo već desetljećima u redovima Katoličke Crkve takvih, koji uporno iskazuju nepotrebnu i štetnu potrebu da se ispričavaju protestantima, što štujemo Svetu Bogorodicu, kako nam potanje objašnjava Ivan Poljaković u svojem članku od 2. prosinca 2025. Takvi danas objašnjavaju da je primjerice neprikladno i štetno Mariju zvati „posrednicom" (lat. Mediatrix) – u suprotnosti s tekstom Katekizma Katoličke Crkve koji, vidimo, takav Marijin naziv dostojno koristi u točki 969. (v. zadnju riječ u toj točki Katekizma). Još više takvima smeta korištenje naziva „suotkupiteljica“ (lat. co-redemptrix) – premda se, vidimo, u točki 964. Katekizma Katoličke Crkve sv. Ivana Pavla II. posve jasno govori o „povezanosti Majke sa Sinom u djelu spasenja“, koji proistječe „od njezina jedinstva s Kristom“.
Ti su redci Katekizma čvrsto utemeljeni na nauku doista brojnih kršćanskih teologa i svetaca. Tako sv. Ljudevit Grignon Montfortski (1673.-1716.) u svojoj „Raspravi o pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici Mariji", piše:
„Učeni i pobožni Suarez, isusovac, umni i bogoljubni Justus Lipsius, louvainski doktor i mnogi drugi, izrazili su osjećaje Otaca, na primjer sv. Augustina, sv. Efrema đakona iz Edese, sv. Ćirila Jeruzalemskoga, sv. Germana Carigradskog, sv. Ivana Damašćanskoga, sv. Anselma, sv. Bernarda, sv. Bernardina, sv. Tome i sv. Bonaventure, kad su rekli i nepobitno dokazali da je pobožnost prema Presvetoj Djevici nužna za spasenje; da je očiti znak da je netko odbačen, ako nema štovanja ni ljubavi prema njoj, što je izjavio i sam Ekolampadij i neki drugi heretici; da je, naprotiv, neprevarljiv znak da je predodređen onaj koji je potpuno i istinski njoj odan i pobožan“ (točka 40. Rasprave), a osloncem na djela svetog Bernarda iz Clairvauxa (1090. - 1153.) i svetog Bonaventure (1221.-1274.) usrdno sv. Ljudevit preporučuje:
„Naš je Spasitelj svojim otkupljenjem postao naš odvjetnik i naš posrednik kod Boga Oca; po njemu nam se treba moliti sa svom slavnom i vojujućom Crkvom. Po njemu imamo pristup k božanskom Veličanstvu, i nikada drukčije ne smijemo preda nj pristupiti nego oslonjeni na Isusove zasluge i obučeni u njih, kao što je mali Jakov stupio pred svoga oca Izaka obučen u jareće kožice, da primi očev blagoslov (usp.Post 27; 1 Iv 2,1).
A zar nam zbilja ne treba posrednik i kod samoga Posrednika? Je li naša čistoća dosta velika da bismo se mogli s njim sjediniti neposredno i sami po sebi? Nije li on Bog, jednak svome Ocu u svemu, pa dosljedno i svetac nad svecima, jednako dostojan štovanja kao i njegov Otac? Ako je iz neizmjerne ljubavi prema nama postao naš jamac i naš posrednik kod Boga, svoga Oca, da ga ublaži i plati mu što smo mu mi bili dužni, zar zato imamo manje štovanja i straha pred njegovim veličanstvom i njegovom svetosti? Recimo, dakle, otvoreno, sa svetim Bernardom, da nam treba posrednik kod samoga Posrednika i da je božanska Marija najviše kadra ispuniti tu ljubaznu službu. Kao što je Isus došao k nama po njoj, tako i nama pomoću nje treba doći k Isusu. Ako se bojimo izravno ići k Isusu Kristu, Bogu, bilo zbog njegove neizmjerne veličine, bilo zbog naše niskosti, bilo zbog naših grijeha, a mi bez bojazni molimo Mariju, svoju Majku, za pomoć i zagovor: Ona je dobra, Ona je nježna, Ona nema na sebi ništa strogog ni odbojnog, ništa previsokog ni preblistavog; gledajući je vidimo našu čistu narav. Ona nije sunce koje bi moglo zabliještiti nas, slabe ljude, svojim jakim zrakama; nego je lijepa i ugodna kao mjesec koji prima svoje svjetlo od sunca i udešava ga prema našem slabom očinjem vidu. Tako je ljubezna, da ne odbija nikoga koji je moli za zagovor, ne znam koliki bio grješnik, jer se, kako kažu sveci nikad nije čulo, otkad je svijet svijetom, da se je tko utekao Presvetoj Djevici pouzdano i ustrajno, pa da ga je Ona odbila. Toliko je moćna, da njezine molitve nisu nikada bile odbijene. Dosta joj je pokazati se pred svojim Sinom i pomoliti se: On odmah uslišava, On odmah prima. On ne može nikada odoljeti ljubaznim molbama svoje predrage Majke, sjećajući se uvijek njezina krila koje Ga je nosilo i prsiju koje su Ga dojile“ (točka 84. i 85. Rasprave).
Očito će se o suvremenim pokušajima da se potamni pobožnost Mariji (podsjetimo da se nakon II. vatikanskog koncila upravo u najslobodnijim i najbogatijim biskupijama svijeta smatralo uglednim i pravilnim, da se obeshrabruje puk da štuje Mariju i moli Krunicu – na tešku i očitu štetu kršćanskog puka koju vidimo u katastrofalnom opadanju pobožnosti i pravovjernosti u svih onih koji su takvu „modu“ slijedili) još razmišljati i još pisati. Premda nam doduše u suvremenoj crkvi očigledno nedostaju biskupi poput gore spomenutih svetog Ćirila i svetog Celestina, zacijelo će se pokazati da se vjerni puk prave pobožnosti Mariji odreći neće.
Dario Čehić
Slika: Presveta Bogorodica, katedrala sv. Sofije, Kijev. Ovaj značajni Bogorodični prikaz poznat je još kao „Neprobojni Zid“ (Нерушима Стіна), pred kojima se moli za spas naroda. Preuzeto s en.Wikipedia
