Događaj koji je u duhovnoj sferi najviše obilježio protekli tjedan svakako je obilježavanje Dana reformacije od strane onih koji kroče putem kojeg je utro jedan od najvećih heretika svih vremena, Martin Luther. Kao katoliku koji iznad svega ljubi istinu, osjećam dužnim osvrnuti se na taj događaj koji se zbio prije pet stoljeća na objektivan i istinit način, makar to rezultiralo i pokojim povrijeđenim osjećajem. Na kraju krajeva, samo istina je ta koja oslobađa (usp. Iv 8,32), a povrijeđeni osjećaji su sitnica naspram vječnog gubitka duše koji prijeti onima koji su napustili arku spasenja: jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu.
Dakle, prije pet stoljeća dogodio se događaj koji se sasvim opravdano može okarakterizirati kao najveća Luciferova pobjeda u povijesti spasenja i čovječanstva. Što drugo reći o pokretu koji je tolike duše odvukao od spasonosne milosti svetih sakramenata, odvratio ih od molitve za sirote duše u Čistilištu, odbio prihvatiti dar materinstva Presvete Bogorodice koju nam je sam Krist dao za majku i to svojim posljednjim uzdasima s križa (usp. Iv 19, 26) te općenito uvjerio ljude da se mogu spasiti neposluhom i samovoljnim tumačenjem sv. Pisma? Povijest protestantizma započinje anskioznošću jednog mladog augustinskog redovnika, izvjesnog Martina Luthera, koji nije mogao podnijeti pomisao da čovjek ne može biti siguran u vlastito spasenje dok živi na zemlji. Ta istina bila mu je toliko teška, da ju je odlučio odbaciti. A budući je bio inteligentan, vrlo brzo je shvatio da odbacivanje jedne vjerske istine zapravo znači odbacivanje cijele katoličke vjere – što je uskoro i uslijedilo. Tako je mladi Luther strgao habit i pregazio svoje redovničke zavjete. Međutim, to mu nije bilo dosta, već je u svom padu težio za tim da što više ljudi povuče za sobom. Počeo je javno propovijedati svoje hereze, prezrevši Rim i svaki autoritet. Na posljetku je sklopio i nezakonit brak s jednom časnom sestrom, nagovarajući i druge da krenu tim putem.
Protestantizam danas broji oko 38.000 denominacija. Njihova teologija je infantilna i temelji se na nekoliko načela koja su sama u sebi proturječna. Na primjer, protestanti smatraju da je Biblija jedini autoritet iz kojeg se sa sigurnošću mogu spoznati istine potrebne za spasenje. A pri tome zaboravljaju da autoritet Biblije počiva na autoritetu Crkve i pape Damaza I. koji je proglasio kanon Novog Zavjeta. Njihova ideja da se čovjek spašava samo po vjeri (bez obzira na djela koja čini) dovela je do toga da su u potpunosti odbacili postojanje čovjekove slobodne volje. Protestanti nadalje negiraju postojanje smrtnog grijeha kojim čovjek gubi božansku milost. Osim toga, u novije vrijeme vidimo i to da protestantizam sve češće otvoreno propovijeda moralna zla kao što su kontracepcija, rastava braka, tzv. istospolni 'brakovi', feminizam, i sl. Zato ne treba čuditi izjava kard. Kocha, predsjednika papinskog vijeća za jedinstvo kršćana, kada je na upit da li Vatikan misli proslaviti Dan reformacije kratko i jednostavno odgovorio: 'Ne možemo slaviti grijeh.'
Ali ono što iznad svega zabrinjava jest prisutnost lažnog ekumenizma unutar same Katoličke crkve. U nastojanju da se po svaku cijenu stvori mir (svjetovni, a ne Kristov), mnogi katolici su spremni potpuno zanemariti činjenice vezane za protestantizam kako bi uspostavili pristojne odnose sa 'razdijeljenom braćom'. Ponekad se čine kao da sami katolici misle da je Crkva razdijeljena i razjedinjena pa je treba opet sastavljati od sastavnih dijelova. Ta ideja je naravno očita glupost, jer je Crkva jedna, jedincata i cjelovita – inače bi ispalo da je Kristova velikosvećenička molitva 'da svi budu jedno' (usp. Iv 17,21) ostala neuslišana, što bi bio apsurd. Protestanti su naša braća utoliko što su kršteni, a razdijeljeni su utoliko što su razdijeljeni između sebe i što su se odijelili od Crkve koju je, radi našeg spasenja, utemeljio Isus Krist. Zato je jedini pravi ekumenizam onaj koji, iz ljubavi prema bližnjem, teži k tome da se oni koji su se odijelili od Crkve ponovo u nju vrate. Sve ostalo je samo pretakanje iz šupljeg u prazno ili, još gore, poticanje bližnjega da ostane u svojim zabludama i podalje od puta vječnog spasenja.
Nažalost, mnogi katolici su nasjeli i na priču da su protestanti zaslužni za to što se Biblija počela prevoditi na narodne jezike i što se vjernike počelo poticati da čitaju sv. Pismo. Da je riječ o čistoj laži, govore i sljedeće činjenice: Prva knjiga koja je ugledala svjetlo dana u Gutenbergovoj tiskari bila je Biblija, poznata kao Mazarinova Biblija (po kard. Mazarinu). Bilo je to 1456. godine. Od tada pa do prve protestantske Biblije (1520. god.) Katolička crkva tiskala je 626 izdanja Biblije, od toga 198 na narodnim jezicima. Samo na njemačkom je bilo 9 izdanja još prije nego se Luther rodio, a 27 izdanja prije izlaska njegove Biblije. Recimo i to da je Luther iz Biblije izbacio sedam starozavjetnih knjiga, jer se nisu uklapali u njegov teološki konstrukt. Taj okrnjeni kanon protestanti koriste do današnjeg dana.
izvor: Toma Blizanac
