Prije
Pontifikat argentinskog isusovca Jorgea Bergoglia bližio se kraju. Odabrao je neobično ime Franjo, sanjareći o reformi Crkve, kojoj svetac Asiški nije težio, čije je djelo bilo duhovno, poticanjem na reformu života. Papa Franjo okrenuo je leđa Tradiciji, koja uvijek nastavlja s očuvanjem i aktualiziranjem svog identiteta. Sveti Vinko Lerinski je to već u petom stoljeću formulirao: „in eodem scilicet dogmate, eodem sensu, eademque sententia“ (u istoj dogmi, istom smislu i istom značenju). Rimska tradicija izgrađena je na Petru, ribaru iz Galileje, koji je došao u prijestolnicu Carstva kako bi osnovao kršćansku zajednicu i svjedočio svoje mučeništvo. Kroz povijest, Petrovo nasljedstvo predstavljalo je osnovu papinske službe, čiji je izbor poznavao različite sustave, svjetla i sjene. S vremenom se uspostavilo uvjerenje da Petrov Rim nikada u suštini nije iznevjerio kršćansku vjeru. Pojavila su se krivovjerja i raskoli, ali oni nikada nisu utjecali na katholiké, sveopću Crkvu, iako je njezina veličina varirala u povijesti, sve dok nije postala ono što je danas, premda uvijek misionarska, sa sposobnošću širenja po cijelom svijetu sve dok se Gospodin ne vrati.
U stoljećima crkvenih otaca, vrijednost Rima uvijek se poštovala, zbog Petrovog nasljedstva. To je, prije svega, bila stolica par excellence, kako je kasnije nazvana, Sveta Stolica. Papa je prije svega rimski biskup; njegova katedrala je sv. Ivana Lateranskog. Tada je nastala svojevrsna konkurencija s Carstvom u kojem su papa i car bili poglavari kršćanskog svijeta. Iz tih elemenata proizlazi problem odnosa Crkve i države, koji i nakon stoljeća ostaje diskutabilnim pitanjem, a koje ipak utječe na kršćane i nekršćane. Alternativa se pojavila s djelom Muhameda i njegovom težnjom da osnuje novo carstvo, kakvo je kasnije postojalo u Turskoj. To nije samo političko, već i kulturno pitanje.
Izbor Petrova nasljednika poznavao je različite i kolebljive sustave. U jedanaestom stoljeću, 18-godišnji dječak, Benedikt IX., sin poznate rimske obitelji, dočepao se Svete Stolice, nametnuvši se sa svojom vojskom; protjeran, vratio se još dva puta silom oružja. Nakon drugih pokušaja, u trinaestom stoljeću, papa Grgur X. uspio je nametnuti konklavu kardinala; to su bili najvažniji župnici u Rimu. Ovaj sustav osigurao je smisao izbora i proširen je do danas. Tako su nastali veliki pape, poput onih između Prvog i Drugog vatikanskog sabora. Neki od njih još nisu dobili priznanje koje zaslužuju. Sveti Pio X. predstavlja među njima veliku iznimku. Slična se ocjena još uvijek očekuje za Pija XII.
Poslije
U prilično kratkoj konklavi, u četvrtom glasanju, izabran je Amerikanac Robert Francis Prevost, koji je uzeo ime Lav XIV. Neki početni detalji otkrili su promjenu situacije: novi se papa pojavio odjeven u potpuno tradicionalno papinsko ruho i na latinskom dao blagoslov urbi et orbi (gradu Rimu i svijetu), s potpunim oprostom.
Odabrano ime referira se na dugi pontifikat Lava XIII., Gioachina Peccija (1878.-1903.), autora poznate enciklike Rerum novarum, početak modernog izlaganja socijalnog nauka Crkve. Taj je papa jednako osudio socijalizam i kapitalistički imperijalizam novca. Njegova enciklika Libertas sadržavala je također osudu liberalizma devetnaestog stoljeća.
Novi papa živjet će u Papinskoj palači. Kao augustinski svećenik bio je misionar u Peruu dugi niz godina i tamo je bio biskup Chiclaya. Taj misionarski karakter podsjeća na bitno poslanje Crkve, koje slijedi Isusovu zapovijed apostolima: „Idite i učinite sve narode mojim učenicima“. Novinarski komentari ignorirali su ovo bitno pitanje; usredotočili su se na sekularna pitanja dana. Papa će se nesumnjivo morati pozabaviti političkim i društvenim problemima, ali je prije svega izabran da nastavi Tradiciju koja dolazi od apostola, a očekuje ga težak zadatak zacjeljivanja rascjepa kojega je stvorio progresivizam. S vremenom će se jasnije vidjeti tijek pontifikata Lava XIV.
+ Héctor Aguer
Nadbiskup emeritus La Plate
Buenos Aires, ponedjeljak, 12. svibnja 2025.
Slika: Konklava u Sikstinskoj kapeli, 1903. Wikipedia.
