Stručno osposobljavanje iz područja apologetike nikako ne bi smjelo biti ograničeno isključivo na pripadnike klera. Župni vjeronauk i kateheza za odrasle također bi se trebali baviti apologetikom, tako što će predavači – i svećenici i laici – manje ili više službeno obrađivati različita pitanja vjere.
“Sve je to u redu,” mogao bi netko reći. “No, može li apologetika biti od koristi ondje gdje je to stvarno bitno – u župi?” Ne želeći time reći kako je župa jedino mjesto “gdje je to bitno,” neka mi bude dopušteno kazati kako apologetika ne samo što se može koristiti u župi, već bi štoviše tako i trebalo činiti. Ovdje ću spomenuti dva temeljna pristupa toj temi. Prvi je usmjeren ka pružanju župljanima odgovora o vjeri na pitanja što ih sami imaju, ili s kojima bi se možda mogli susresti. Drugi je pristup ponešto ambiciozniji te ide za tim osposobiti župljane neka se i sami uključe u apologetiku.
Najpogodnije mjesto za pravi pristup jest u župnoj službi Riječi, dok je za nj prvenstveno (iako ne i isključivo) odgovoran župnik. Nedjeljna sveta Misa pruža sjajnu prigodu za apologetiku, iako propovijed nikako ne smije biti svedena na pouku iz apologetike. Radi toga je neophodno bogoslove osposobiti na području apologetikete organizirati tečajeve za svećenike koji će im omogućiti obnavljanje znanja i vještina vezanih uz apologetiku. Ako svećenici nisu osposobljeni predstavljati i braniti katoličku vjeru, svakako nije za očekivati da će to biti njihovi župljani. No, stručno osposobljavanje iz područja apologetike nikako ne bi smjelo biti ograničeno isključivo na pripadnike klera. Župni vjeronauk i kateheza za odrasle također bi se trebali baviti apologetikom, tako što će predavači – i svećenici i laici – manje ili više službeno obrađivati različita pitanja vjere.
Apologetika bi iznad svega trebala biti važna komponenta priprave odraslih za primanje sakramenata kršćanske inicijacije. Sve je više materijala – knjiga, video i audio prikaza, priloga i časopisa – dostupno kako bi se katekumenima, kao i onima koji to tek namjeravaju postati, omogućilo naučiti braniti svoju katoličku vjeru. Navedene bi materijale trebalo u cijelosti koristiti u župnim pastoralnim programima.
Na koncu, apologetiku valja vratiti i u vjeronauk, kako onaj obiteljski, tako i onaj župni. Mladi trebaju usvojiti argumente u prilog svojoj vjeri – ne toliko da bi “branili” katoličanstvo – već kako bi mogli ići naprijed s pouzdanom vjerom u istinu. Mladi ljudi koji inače nisu osobito zainteresirani za vjeru često se mogu privući kada shvate kako je katolička vjera razumna, a ne nešto uza što je potrebno samo slijepo prionuti.
Drugi pristup apologetici u župi ide još znatno dalje. On podrazumijeva osposobljavanje vjernika-laika, omogućujući im na taj način baviti se apologetikom u svakodnevnome životu. To bi trebalo biti dijelom sveobuhvatnije formacije laika na području evangelizacije. Župljane valja poučiti kako ispravno drugima postavljati apologetska pitanja te ujedno znati i na njih odgovoriti. Znam što su neki ljudi – osobito župnici – skloni reći na to. Smatraju kako će biti teško zainteresirati laike za predavanje na temu apologetike. Smatraju kako je gotovo nemoguće zainteresirati ih za proširena predavanja koja bi im omogućila postati apologetima. Ali, bit ću posve jasan. Ne kažem kako je to uvijek lako, ali je prosječnog vjernika sasvim moguće osposobiti za konkretan angažman na području apologetike. Znam da je to moguće, jer se na brojnim mjestima to već ostvaruje. Vidim pozitivni pomak u mnogim našim obiteljima koje o svemu raspravljaju, traže i nalaze ispravne odgovore prihvatljive i srcu i umu.
Istine što nam ih je Bog objavio trebamo razmatrati i usvojiti. One nas trebaju prosvijetliti, kako bismo i mi zauzvrat mogli upućivati druge. Apologetika u župi može pomoći u tome poslanju prosvjećenja, iako ona sasvim sigurno nije i jedini izvor svjetlosti, niti pak jedini način njena donošenja. Ispravno primijenjena, apologetika je od neizmjerne pomoći.
Tomislav M., katoličko glasilo MI, lip-srp-kol 2011. str. 34 / katolik.hr
