Do sada smo primili mnogo pisama (mailova) pohvala od čitatelja. Bilo ih je i nekolicina s pokudama. Posljednje pismo lijepo odražava učinke koje smo željeli postići udrugom i web stranicom – sudjelovanje, pripomaganje u Crkvi kod (re) evangelizacije, služeći se apologetikom kao jednim od vidova nove evangelizacije. Apologetika ostaje, ima svoje mjesto i ulogu, uvijek je potrebna, slično kao i pokora.
Podsjetimo stoga na vrijedna razmišljanja o. Slavka Pavina:
„No, primijetio sam da su upravo dolaskom naše generacije u Družbu Isusovu zapuhali neki drugi vjetrovi. Čini mi se da smo se od onoga radikalizma koji sam na početku doživio, polako udaljavali, da smo se po malo razvodnjavali. Proces prilagođavanja preporučen na drugom Vatikanskom Saboru, do danas je veliki problem. Zašto? Sjećam se da je II. Vatikanski Sabor stavio kao temeljno načelo za sigurnu budućnost Crkve Rinnovamento e aggiornamento – obnova i prilagodba. Mislim da smo se svi mi usredotočili i naglašavali prilagodbu (aggiornamento), ali manji dio je stavio naglasak na obnovu (rinnovamento). A ako se mi neobnovljeni pokušavamo prilagoditi svijetu, onda nam se dogodi da mi ne dajemo svijetu ono što mi imamo, nego svijet nama daje ono što on ima. I taj je problem, mislim, još i danas vrlo aktualan. Možda premalo razmišljamo o tome da se trebamo predati Bogu, ispuniti se Bogom, da bismo onda Boga mogli dati drugima.
Što se konkretno kod nas dogodilo: kod nas su bile stroge vanjske pokore: post, bičevanje, nošenje cilicija, petkom, za vrijeme ručka za pokoru se klečeći jelo ili molilo raširenih ruku, ili ljubilo drugima noge… što je danas neshvatljivo. I to je trebalo napustiti. Ali je trebalo uvesti u praksu ono što se naglašavalo: da treba umjesto takvih pokora uzeti neke druge prilagođenije vremenu i potrebama. Mislim da smo svi općenito u tome zatajili. Možda nismo ozbiljno shvatili da pokore i dalje trebaju, ostaju, samo prilagođenije.“
Slično ovomu ostaje i potreba apologetike, makar prilagođene, ali apologetike. Koncilski oci su i o tome govorili: „Dokumenat izričito kaže da ‘načelo i volja za dijalogom ne isključuje druge oblike saobraćanja’ (str. 7). I danas će biti moguća apologetika koja prvenstveno brani svoja stanovišta; konfrontacija ili suočavanje koje želi pokazati u čemu su i dokle i s ovakvim posljedicama dva stava međusobno suprotna i nespojiva; polemika koja želi pobiti protivničko stanovište; jednostavno podučavanje koje želi na što prikladniji način drugome prenijeti određeno znanje i određeni sadržaj.“1
Apologetika je korisna nama – uvijek nas vraća (obraća) na objekt, predmet i ishodište naše vjere – Isusa Krista, a daje ga i drugima: „Obrana vjere nije usmjerena samo prema drugim religijama ili nevjernicima, makar joj to i bila prva zadaća – ona, naime, često vodi i k vlastitom obraćenju, to jest produbljenju vjere, te nam pomaže da, upoznavši otajstva vlastite vjere, vjerodostojnije živimo vjeru svojih otaca. Napokon bismo mogli reći da je konačna svrha obrane vjere obraćenje, kako katolika tako i drugih koji traže put Gospodnji. Na obraćenje nas je, napokon, pozvao i sam Isus: “Obratite se […] jer je blizu kraljevstvo nebesko!” (Mt 3,2).“2
Slijedi pismo čitatelja:
„Poštovani urednici i autori članaka!
Neizmjerno mi je drago što sam “naletio” na Vaš portal koji mi je pomogao i razrješio mnoge dileme. Posebno me se dojmio ovaj današnji članak autora Alena Peruška “Homoseksualnost sa znanstvenog stajališta” kao i ostali članci na tu temu, a i druge. Kao katolik, tradicionalnije odgojen, ipak sam pod utjecajem drugačijeg društva u srednjoj školi i na fakultetu, djelom i zbog neznanja i krivog tumačenja vjere i sv. Pisma, prihvatio liberalni moral i zagubio one prave ljudske i moralne vrijednosti. U zadnje vrijeme sam se, vjerujem po Božjoj volji, počeo više interesirati i za sv. Pismo i za Crkvu u cjelini. To je najviše bio potaknuto zbog nekih mojih unutarnjih nemira i nesuglasica gdje mi je vjera jako pomogla. Stoga sam se odlučio voditi za Kristovom rječju, načinom života prema Božjim zapovijedima, te istinski biti djete Božje. Putem Vas doznao sam i za granu teologije, Apologetiku, i jako se zainteresirao za nju. Naime danas, kad su ljudi cijelog modernog svijeta prihvatili taj nesretni oblik liberalizma i apsolutne slobode ljudskih odnosa, ne mogu podnijeti konstantne uvrede i osudu katoličke vjere, katolika i pape. Iskreno, ne slažem se baš sa svim odredbama i potezima visokih crkvenih dužnosnika, ali ono što vjera kao takva propovijeda je ono pravo, ispravno i prihvatljivo. Puno su mi u mom “povratku” na put Krista pomogli franjevci iz Crkve sv. Križa iz Sigeta u Zagrebu, jer sam tamo često išao na misu kad sam bio na studiju u Zagrebu. Tu je također i novi župnik moje župe (sv. Juraj, Plješivica) koji je svojim pristupom ponovo zainteresirao mnoge župljane i vratio ih na mise.
Također, vaši su mi članci rasvjetlili činjenice o inkviziciji. To je jedan pojam od kojeg se naježim, ali smatram da se ne smije manipulirati podacima i pretjerivati, što uporno rade standardni “pljuvači” Katoličke crkve. Sveukupni vaši osvrti na društvene događaje, pojave, manifestacije i slično, od neizmjerne su važnosti za sve ljude, posebno katolike. Posebno je dobro što su sve informacije koje prikazujete referencirane, a ne proizvoljno konstruirane. Također, žao mi je kad čujem neke pojedince da kažu da su katolici, ali pljuju po Crkvi i po svemu svetome, te formiraju neku svoju vjeru. Mislim da takvo se ozračje razvilo ponajviše zbog pomanjakanja vjere i poniznosti, neznanja i općenito ove tradicionalne “balkanske” površnosti.
Želim Vam puno sreće i snage za daljnji rad i neka vam Gospodin uvijek bude na pomoći!
Srdačan pozdrav!
K. H.“
Foto: S. Štruk
Mirko Horvat
mirko.horvat@katolik.hr
1 Tomislav Šagi Bunić, Ali drugog puta nema, KS 1986., str. 387-388 / Glas koncila, 19. XI 1967, br. 23
2 Dr. Ivan Poljaković, Istina – uvod u apologetiku, http://katolik.hr/onamamnu/stojeapologetikamnu
