Da, dobro ste pročitali, rat je u punom jeku. Onaj duhovni. Ako mislite da je duhovni rat beznačajan ili manje važan u odnosu na onaj tjelesni onda se grdno varate. Po tom pitanju imamo izričito svjedočanstvo Isusa: «Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu» (Mt 10,28). Dakle, u tjelesnom ratu čovjek može umrijeti, ali ta smrt samo predstavlja kraj ovozemaljskog života, i ništa više, o njoj ne ovisi vječni život. Vječni život ovisi o stanju duše u času smrti. Zato je puno opasnija smrt duše, tj. život duše u smrtnom grijehu, jer takva duša može odvesti u vječnu propast i tijelo i dušu (usp. KKC 1034, 1035, 1038). Isus nam je otvoreno rekao da nas na ovom svijetu čeka borba: «Ne mislite da sam došao mir donijeti na zemlju. Ne, nisam došao donijeti mir, nego mač» (Mt 10,34).
Jedna od velikih zabluda je da čovjek ne mora sudjelovati u duhovnom ratu, da se to njega ne tiče, da on može ostati po strani, biti neutralan. Upravo suprotno, čovjek može izbjeći tjelesni rat, može biti neutralan, međutim, u duhovnom ratu svaki čovjek mora zauzeti stranu, pa i onda kada on toga nije svjestan. I kada misli da je neutralan, da je izvan svega toga, on je zauzeo stranu, jer na kraju svačijeg života, u konačnici čovjek završava ili kao pobjednik ili kao gubitnik, ako je pobjednik ići će u raj (možda i preko čistilišta, ali će završiti u raju), ako je gubitnik završit će u paklu. Trećega nema. Mnogi misle ako ne vjeruju u pakao da ih onda jednostavno nakon smrti neće biti. Kada su jednom pitali sv. Pia što misli o ljudima koji ne vjeruju u pakao, on je odgovorio: «Još te kako će vjerovati u pakao kada dospiju tamo». Sjećam se kao dječak jedne diskusije mog oca s jednim nevjernikom. Na kraju moj otac je rekao: «Gledaj Marko, ja vjerujem u Boga, imam lijepu obitelj, dobro mi je na zemlji, ti ne vjeruješ u Boga, i tebi je dobro na zemlji. Kad umremo ako si ti u pravu, nikom ništa, ali ako sam ja u pravu, ja ću ići u raj, a ti u pakao. Zar ne bi bilo razumno da o ovom barem ozbiljno razmisliš!?» Nevjera u pakao koja se proširila danas jedna je od najvećih pobjeda sotone.
Dakle, što god mi mislili, ili što god mi činili, mi smo sudionici duhovnog rata, htjeli mi to ili ne. A taj duhovni rat je danas žešći nego ikada. Ako je već tako, onda trebamo dati sve od sebe da se nađemo na pravoj strani, na pobjedničkoj strani. Kao i u tjelesnom ratu, ako smo neoprezni, raspušteni, nepripremljeni, neinformirani, ako smo bez oružja, vrlo je vjerojatno da ćemo ga izgubiti. Što nas može najbolje pripremiti za ovaj duhovni rat? Koje oružje je najpodesnije? Koju stranu izabrati?
Za ovaj duhovni rat najbolje nas može pripremiti sveta, katolička i apostolska Crkva, a najučinkovitije oružje je sveta pričest. Zašto baš Katolička Crkva? Zašto ne budistička religija, ili islam, ili možda Jehovini svjedoci? Odgovor je prilično jednostavan, iako ga ljudi često ne vide jer im je fokus krivo usmjeren. Bog je stvorio čovjeka, čovjek je upao u grijeh, ali Bog je otkupio ljude po svome sinu Isusu Kristu koji će doći suditi živima i mrtvima na sudnji dan. Bog nas ljubi i želi da se svi spasimo, zato je po svome sinu Isusu Kristu osnovao svoju Crkvu na zemlji, vidljivu, opipljivu, u kojoj je punina istine (usp. 1 Tim 3,15).
Svoju Crkvu Bog je osnovao na stijeni, Petru, i njegova Crkva će ostati pravovjerna do svršetka svijeta (usp. Mt 16,18). Ni jedna druga crkva/religija ne može ustvrditi da je osnovana izravno od Boga. Zato je gotovo neobjašnjivo kako oni koji vjeruju u Isusovo božanstvo mogu tako lakomisleno odbaciti Kristovu Crkvu, onu koju je on osnovao, i otići u neku sljedbu koju je osnovao čovjek. Koja je to logika koja kaže: znam da je Bog osnovao Katoličku Crkvu, ali ja više vjerujem sljedbi koju je osnovao čovjek. To je kao da čovjeka smrtnika stavljate na istu razinu s Bogom, još gore ustvari, jer eto čovjekova crkva je prava, a Božja crkva je kriva; Bog nije bio u stanju sačiniti crkvu koja će sačuvati istinu, ali eto čovjek je to mogao. Naravno, ljudi pronalaze stotinu izgovora, ali sve su to samo izgovori. Najčešći izgovor je kako se nauk Crkve izopačio. Ali to vas vraća opet na isto pitanje: zar se neće nauk neke sljedbe, čiji je osnivač čovjek, prije izopačiti, nego nauk Crkve koju je osnovao Bog živi?
Oni pak koji ne vjeruju u Isusovo božanstvo, a vjeruju da postoji neki bog, neka nadnaravna sila, trebali bi prije svega proučiti povijest i nauk Katoličke Crkve prije bilo koje druge sljedbe ili religije, već radi toga što je Katolička Crkva jedina na svijetu koja tvrdi da ju je osnovao Bog. Već samo radi toga vrijedi truda takav poduhvat, jer u pitanju je velik ulog – život vječni. Do zaključka da je Isus Bog može se doći zdravim razumom na osnovu istraživanja staro- i novozavjetnih spisa.
Ateisti prvo trebaju doći do saznanja da Bog postoji. Iako oni često naglašavaju važnost razuma i znanosti, baš su oni ti koji drže jedno potpuno nerazumno stajalište, da osim ovog materijalnog svijeta ništa drugo ne postoji. Ustvari, oni se ponašaju kao noj koji stavi glavu u pijesak kako ne bi vidio ono što mu se ne sviđa. Kada bi izvadili glavu iz pijeska i poklonili samo mali djelić pažnje nadnaravnim događajima koje nas gotovo svakodnevno okružuju, vrlo brzo bi došli do spoznaje da postoji neka nadnaravna sila. Postoji na tisuće nadnaravnih zbivanja, koja se ne mogu objasniti logikom materijalizma, a koja su vrlo dobro dokumentirana. Naravno, lakše je reći, ah to su sve samo priče, nego ozbiljno istražiti makar jedan slučaj. Što ima u tome razumno, ako ste čuli za mnoge slučajeve nadnaravnih događanja, a vi i dalje apriori odbacujete takvu mogućnost bez imalo želje da ispitate barem jedan od tisuća i tisuća takvih slučajeva. To je potpuno nerazumno. To je isto kao da kažete: «ne vjerujem da je u susjednom selu izbio požar», a istovremeno ne želite ništa poduzeti kako bi provjerili te tvrdnje, i onda se još povrh toga pozivate na razum. Naravno, ako bi ateist počeo koristit svoj razum na višoj razni od pukog registriranja materijalnog okruženja, vrlo brzo bi došao do jedino mogućeg zaključka, a to je da postoji neka nadnaravna sila. A kada dođe do te spoznaje, onda ostaje još samo jedan korak do spoznaje Boga.
S druge strane, samim time što je netko katolik, ne znači da mu je vječni život zagarantiran. «Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima» (Mt 7, 21). U ovom duhovnom ratu, čini mi se, da je ova druga strana predvođena sotonom trenutno jača. Nažalost, mnogi katolici prelaze u protivnički tabor, možda i nesvjesno, ili možda bolje reći zbog nemara, jer nisu dovoljno pažljivo slušali što im Bog poručuje kroz svoju Crkvu. Najjače oružje neprijatelja je oholost i hedonizam. Mi se zato trebamo naoružati molitvom, poniznošću, i ljubavlju prema majci Crkvi. A najjače oružje za ovaj rat ostavio nam je sam Isus, svakom od nas, samo trebamo posegnuti za njim: to je sveta pričest (naravno, da bi mogli pristupiti svetoj pričesti, trebamo biti kršteni i ispovjeđeni): «Zaista, zaista kažem vam, ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nećete imati života u sebi. Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni» (Iv 6, 53-54). Nema tog oružja koje bi vam naudilo, sotona je potpuno nemoćan, ako skrušeno pristupate svetoj pričesti. Sveta pričest je kao neprobojni štit, ništa vam ne može nauditi, besmrtni ste. Mogu vam ubiti ovo tijelo, ali ono će uskrsnuti u novi život, život vječni (usp. 1 Sol 4,16-17).
Sotona vam nudi užitak, razvrat, pomodnu filozofiju: kulturu smrti i dženderizam. Mediji vas svakodnevno doslovce bombardiraju sotonskim sadržajima. Zato su riječi sv. Pavla danas aktualnije nego ikad: «Nemojte da vas tko odvuče ispraznim mudrovanjem koje se temelji na ljudskim predajama i na počelima ovoga svijeta, a ne na Kristu» (Kol 2,8). Ulog je velik, zar ne bi bilo razumno o ovome barem ozbiljno razmisliti!?
Ivan Poljaković
Slika: Giordano
