Vlč. Pavle Primorac je odrastao u Požegi i završio je osnovnu i srednju Ekonomsku školu. Isto tako, u Požegi je završio osnovnu muzičku školu. Kao dijete nije bio vjernički odgojen, nego su ga roditelj odgajali u jednom agnostičkom duhu sa snažnom dozom humanističke crte. Tek je 1992. godine, znači, sa sedamnaest godina života doživio prvi dodir s katoličkom vjerom, oduševio se za nju, primio sakramente kršćanske inicijacije, bio angažiran u katoličkoj zajednici mladih u Požegi, te je odlučio stupiti u Nadbiskupsko Bogoslovno sjemenište u Zagrebu. To je i učinio. 1993. godine je upisao Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu i stupio u Bogoslovno sjemenište. Tamo se formirao intelektualno i duhovno, te je na njegovu teološku misao veliki utjecaj imao prof. dr. Tomislav Ivančić.
Formirao se kao bogoslov Zagrebačke nadbiskupije. Kada je 27. rujna 1997. godine uspostavljena Požeška bikupija, Pavle je postao kandidat novouspostavljene biskupije. Nakon završenog studija teologije zaredio se za đakona 5. srpnja 1998. Đakonski praktikum od godinu dana odradio je u župi Sv. Josipa u Slatini. Nakon toga, po rukama požeškoga biskupa Antuna Škvorčevića u požeškoj katedrali Sv. Terezije 26. lipnja 1999. zaređen je za svećenika. Mladu misu slavio je u rodnoj župi Sv. Lepololda Mandića u Požegi 25. srpnja 1999. U međuvremenu njegovi roditelji doživljavaju duhovnu i vjerničku katarzu. Nakon ređenja i mlade mise, Pavle postaje kapelanom u župi sv. Luke u Novskoj, pa župnikom u župi Sv. Nikole u Podgoraču, a sada djeluje kao sužupnik u župi sv. Augustina u Velikoj. Tamo radi, piše i djeluje.
Velečasni, molim Vas recite osobno nekoliko riječi o sebi, o Vašem životnom i svećeničkom putu i o svemu onome što Vi smatrate bitnim, kako bi se na početku našeg razgovora predstavili našim čitateljima.
Lijep pozdrav vama i vašim čitateljima. Moj život je jedna vrsta bljeska. Ne pada mi na pamet uspoređivati se sa Sv. Pavlom, ali moj život je sličan njegovom u pitanju promjene životnih nazora i stila. Agnostički i humanistički, krležijanski odgojen, u jednom trenutku u 17. godini svojega života ulazim prvi puta u Crkvu, na misu i doživljavam snažan duhovni bljesak koji mijenja moj život i uvodi ga u tijesno zajedništvo s Kristom. Bljesak me uvodi u Zagrebačku bogosloviju i Katolički bogoslovni fakultet kojega završavam 1998. Potom dolazi na red impozantan događaj, a to je svećeničko ređenje koje me vodi k službi kapelana u župi Novska, potom župnika u Podgoraču, a ovoga trenutka kao „župnika in solidum“ u župi Velika. Upravo ovih dana očekujem premještaj u novu župu.
Djelujete i kao katolički publicist. Izdali ste dvije knjige pod nazivom „Dim Sotonin“ i „Prezrena nježnost“, a također ste objavljivali i kolumne u Večernjem listu, Vjesniku i Hrvatskom slovu, ali i drugdje. Možete li nam ukratko predstaviti ova djela i reći što Vas je na njih potaklo?
Jednostavno, Duh Sveti. Promatrao sam situaciju u duhovnom i društvenom životu, u dubini svoje duše osjetio sam da na njih ne mogu biti miran, te da moram na neki način reagirati iz zdrave perspektive Crkve. Na početku sam se služio onim medijskim instrumentima koji su mi davali prostor, a to su na početku bili Večernji list, i još neki listovi. Ubrzo sam uspostavio komunikaciju s Hrvatskim slovom, te Fokusom koji danas izlazi u web izdanju. To je popratilo izdanja knjiga „Dim Sotonin“ i „Prezrena nježnost“. Knjiga „Dim Sotonin“ je snažna reakcija na određene antikatoličke reakcionističke struje prisutne u našem društvu. I ugodno sam se iznenadio što je od većeg dijela katoličke javnosti dobro prihvaćen. „Prezrena nježnost“ ima malo blaži ton, upravo iz razloga što obrađuje teme koje nisu toliko zahtjevne da radikalnije odgovorim stvarnosti. No, što me je potaklo na pisanje tih knjiga, odgovorit ću vam upravo kako sam rekao na početku. Duh Sveti! Barem sam ja tako osjetio.
Oba djela zaslužuju, svako za sebe, jedan zaseban razgovor. U ovome bih se dotakao nekih ključnih tema koje su obrađene u knjizi „Dim Sotonin“. Pojam ‘antikatolicizam’ se provlači kroz većinu tema u knjizi. Dakako, nije ugrožen samo naš narod, ali na koji su način Hrvati katolici „meta“ antikatolicizma?
Antikatolicizam je fenomen kojim se bavim kroz jedan veći dio svojega publicističkog djelovanja, a na njega me je nadahnula sintagma Zorana Vukmana „Crkva i anticrkva“. Drugim riječima, antikatolicizam je metafizički fenomen. Crkva je Tijelo Kristovo, kako to u svojim poslanicama veli Sv. Pavao, anticrkva je tijelo Sotonino. Ljudi nadahnuti Duhom Svetim su Kristovi i pripadaju Crkvi. Ljudi nadahnuti duhom laži su oni koji pripadaju anticrkvi. To je vrlo jednostavna stvar. Antikatolicizam se u Crkvi u Hrvata očituje na onaj način kako to čini po čitavom svijetu. Kako đavao kroz antikatolicizam želi uništiti katoličanstvo u Hrvatskoj, to isto on čini i na univerzalnoj razini. To je sasvim jednostavna stvar. I kršćanin danas mora obući „opremu Božju“ kako bi se odupro lukavstvima đavlovim. Duhom snažne katoličke borbenosti, ali opet s druge strane duhom ljubavi koji pobjeđuje svaki grijeh, negativnost i zlo. Đavao, začetnik antikatolicizma je bijesan, zna da je gubitnik, i upravo to nama katolicima treba biti ohrabrenje da s više hrabrosti idemo u duhovnu borbu koja je pred nama. Duhovna borba je na neki način očitovana i kroz medijsku borbu.
Katolička Crkva od „kolijevke“ ima brojne i stalne neprijatelje. Kroz stoljeća su se oblici tog neprijateljstva prema Crkvi mijenjali, ali motivacija je uvijek ista, pa i sve veća. Kome i zašto je Katolička Crkva sve do danas „trn u oku“ i koja je po Vašem mišljenju današnja strategija neprijatelja Katoličke Crkve? Radi li se o zanemarivim pokušajima pojedinih skupina ili o dobro osmišljenom udruženom pothvatu protiv Nje?
Ne bih sada ulazio u te brojne neprijatelje Katoličke Crkve kroz povijest počevši od rimskih vremena, pa sve do danas. Oni su nam vrlo evidentni i poznati. Kako Thompson kaže „od vremena, još od Krista, nova lica scena ista“. Razlozi za uništenje Kristove Crkve su vrlo poznati. Uništiti Crkvu kako bi zavladalo zlo. Kršćanska povijest uvijek je bila prožimanje dobra i zla u našem društvu. Protiv Crkve je uvijek bio prisutan udruženi pothvat s ciljem da ju se uništi, jer ona je Kristova. A temeljni način uvijek je bio naglašavanje negativnih segmenata Crkve, a lukavo minoriziranje onih poznatih dimenzija koje je Crkva činila kroz čitavu povijest. Crkva je stvarnost koja u sebi ima svete i grešne dimenzije. Svetost je prisutnost Kristova u Crkvi i prisutnost njegova Duha. Grešnost je prisutnost grešne dimenzije ljudskoga u Crkvi. I to grešno se uvijek naglašava kako bi se uništila Crkva. Upravo takvo djelovanje protiv Crkve jest udruženi pothvat protiv Nje.
Dotakli ste se također anarholiberalizma, homoseksualnosti i feminizma. Pojasnite pobliže pojam i pojavu anarholiberalizma, njegovo ishodište te na koji se način on isprepliće s homoseksualizmom i feminizmom. Koje su dodirne točke i kako se sve više uprisutnjuju u našemu društvu? Napose, koje su opasnosti, one prepoznatljive, ali i one prikrivene?
Tko nije za slobodu? “Za slobodu nas Krist oslobodi”, oduševljeno viče sv. Pavao. S druge strane imamo krivo poimanje slobode. I to krivo poimanje slobode svjesno se izokreće kako bi se nauk Crkve proglasio kao nešto zaostalo i anakrono, a nemoralno kao nešto napredno. Anarholiberalizam je sloboda bez odgovoronosti. Nema odgovornosti, nema ljubavi, nema istinske dobrote i istine, nego se ta istina iskrivljuje kao nešto negativno. Kada bih reflektirao feminizam i homoseksualnost kao ponašanje, rekao bih da su one kćeri anarholiberalizma. I to upravo zbog toga što one djeluju destruktivno u odnosu na jednu vrlo važnu stanicu ljudskoga društva, a to je obitelj. Obitelj je ozračje u kojem čovjek živi, raste, razvija se, prima od svojih roditelja, osobito u kršćanskom braku, kristocentrične vrijednosti. I upravo zbog toga anarholiberalizam najviše prezire obiteljske vrijednosti. Obitelj se danas proglašava nečim anakronim, a ja bih rekao suprotno. Vrijednosti su nešto avangardno, jer se upravo kroz obitelj razvije i raste vrijednost ljudske osobe.
Čini se da je sve teže i opasnije javno i samouvjereno isticati hrvatski i katolički identitet u našemu društvu. Isticanje domoljublja se povezuje s fašizmom i nacizmom, a isticanje katoličanstva s fundamentalizmom. Uočljiv je i pokušaj da se razdvoje hrvatski i katolički identitet, kako u Hrvatskoj tako i u susjednim državama, osobito u BiH. Vi u svojoj knjizi govorite o „Kristološkom domoljublju“. Što podrazumijevate pod ovim pojmom i kako se on odnosi na naš hrvatski katolički narod?
O minoriziranju uloge katoličke Crkve u BiH nećemo puno, jer nam je ono itekako poznato. Ali mene osobno zabrinjava nešto drugo. Živimo u društvu u kojem živi oko 90% katoličkih vjernika, a ta ista većina boji se progovoriti nešto afirmativno o katoličkim vrijednostima. Mislim da je problem u antikatoličkoj većini koja svojom glasnoćom želi umanjiti glas katoličkih vjernika, kojega gotovo i nema. U medijima smo malo prisutni, čak i kada pokušamo nešto progovoriti, bivamo mizerno i rustikalno minorizirani, te nas se pokušava poniziti. I sam sam kao mladi svećenik bio svjedok toga minoriziranja, pokušavalo me se ušutakati, ali sam si rekao „makar bio i polumrtav, pisat ću, svjedočit ću za Krista“. Ustrajao sam na tome, što me je koštalo i zdravlja, ali nije mi žao zbog toga. Kristološko domoljublje je jedan poseban antropološki pojam koji proizlazi iz društvene dimenzije čovjeka. Bog je čovjeku dao kvalitete singularnosti i pluralnosti. Dao mu je pozitivnost i društvenost. I upravo iz tih stvarnosti čovjek postaje jedna skupina, zajednica, narod. Krist je rođen upravo kao pripadnik jedne skupine. Rođen je kao pripadnik jednoga konkretnog naroda – kao Izraelac. I to je ono što se ne smije zatajiti. Domoljublje je voljeti svoje, ali je ono i nešto drugo. Prihvaćati tuđe. Imati želju shvatiti ga, otkriti ga, cijeniti ga. Ne treba ni spominjati da su fašizam i nacizam sotonske ideologije. Bili bi slijepci kada bismo nijekali te stvarnosti.
U Hrvatskoj se gotovo 90% građana izjašnjava katolicima, a po pitanju pobačaja i umjetne oplodnje većina se izjašnjava odobravanjem ovih zala. Kako objasniti mlakost među vjernicima, prije svega onih mlađih, koji svoju vjeru doživljuju uglavnom kao „obilježje“, neki čak i kao teret, te nespremnost isticanja vlastitih vjerskih uvjerenja. Je li to manjak vjere, neznanje, strah ili nešto drugo? Gdje smo zakazali?
Neki bi možda bacali „drvlje i kamenje“ na vjernike zbog tih razloga koje ste naveli, ali ja osobno smatram nešto drugo. Mislim da je temeljni problem u manjku poznavanja problema. Mnogi pobačaj i umjetnu oplodnju danas uopće ne gledaju kao problem. Pobačaj gledaju kao rješavanje jednoga problema koji se pojavi pa ga treba riješiti. Isto tako gledaju na umjetnu oplodnju. Zašto ne bismo tim putem krenuli imati dijete? A zapravo se zaboravalja da se tim strašnim djelima oplođenom jajašcu negira osobnost, što je po mom mišljenju strašno i negativno. Stoga, mislim da je vrlo važna edukacija. Mladi su vrlo osjetljiv dio našega društva. S mladima treba biti strpljiv. Raditi na njima i s njima, imati ljubavi. Kršćanstvo nije jedna tako jednostavna stvarnost kako bi se shvatila. Zato je bitno upravo molitvom i ljubavlju imati strpljivosti prema mladima.
Naslov knjige „Dim Sotonin“ je inspiriran riječima Pape Pavla VI.: „Ukratko, izgleda da je zagušljivi dim Sotone prodro u Narod Božji… Dim Sotonin je kroz neku pukotinu ušao u Katoličku Crkvu“. Papa Benedikt XVI. je rekao kako „postoji prljavština unutar Crkve, koja kao barka pušta vodu na sve strane.“ Predstavlja li „dim“ unutar Crkve veću opasnost od „granata“ izvana? Ili su ove pukotine posljedica upravo tih granata i njihova dima? O kakvim je pukotinama i prljavštinama riječ? Kako zakrpiti te pukotine i očistiti prljavštinu?
Odvojili ste dvije stvarnosti: „dim“ i „granata“, ali ja bih te stvarnosti odvojio u fenomenološkom smislu, a objedinio u metafizičkom smislu. Sotona pokušava rastrojiti Crkvu izvana kroz napade i progone, a iznutra kroz vrlo „profinjene progone“. Upravo kroz te profinjene progone on želi u Crkvi učiniti pukotine kroz izvitoperene interpretacije teoloških misli, kroz krivo i negativno tumačenje crkvenoga nauka. Mi danas u Crkvi imamo tzv. „koncilske gnostike“ koji za sebe smatraju da dokumente Drugoga vatikanskog sabora razumiju ispravno, a zapravo ih interpretiraju vrlo krivo. I tu se događa koketiranje s „duhom ovoga svijeta“. Primjerice, pod izlikom dijaloga koketira se s duhom svijeta, poistovjećuje se katolicizam s drugim kršćanskim konfesijama, kršćanstvo se poistovjećuje s drugim nekršćanskim religijama. To, naime, ne znači da ne trebamo s drugima voditi dijalog, ali poistovjećivanje je vrlo opasna stvar i to je ono što se od pojedinih krugova unutar Crkve želi postići. Upravo pravovjernim Kristovim Duhom trebamo raditi na raskrinkavanju toga „duha Koncila“ koji se od nekih teologa unutar Crkve predstavlja kao pravovjeran, a zapravo u svojoj dubini ima heterodoksnu crtu. Jer, čim kao katolički pravovjerci pokušavamo upozoriti na takve opasnosti, bivamo proglašeni fundamentalistima. Ne! Mi smo koncilaši, ali na onaj istinski, pravovjerni način.
Kako gledate na pokrete unutar Crkve? Neki se vjernici osjećaju diskriminiranim od onih koji pripadaju nekom pokretu, često i zbog toga što se oni kao „elitni vjernici“ izdižu iznad drugih. Ali imamo i brojne predrasude vjernika prema onima koji pripadaju nekom pokretu. Rezultat može biti ‘tiho’ razjedinjenje. Ima li gore spomenutog, do sad neprimijećenog „dima“ i u pokretima koji djeluju unutar Crkve, ali i među vjernicima koji gaje određene predrasude prema njima?
Sveti Pavao nam kaže da unutar Crkve sve trebamo provjeravati, a dobro zadržati. Osobno ne smatram da će pojava raznih duhovnih i karizmatskih potreba učiniti neke štete. Dapače! Čak i neki duhovni sukobi, borbe, konfrontacije na duhovnom području Crkvu čini živom i vitalnom, te pravim prebivalištem Duha Svetoga u njoj. Imate npr. divnih ljudi i grupa unutar karizmatskog pokreta. Imate s druge strane i onih koji koketiraju s protestantizmom i to vrlo radikalno, kroz pentekostalni pokret. Imate divnih „tradicionalnih“ vjernika, dok imate i konzervativnih fundamentalista. Svi ovi pokreti u Crkvi meni su znak da je Crkva živa i vitalna i da bismo trebali biti radosni što je to tako. Ništa ne trebamo gasiti, nego moliti Duha Svetoga da znamo razlikovati ispravno od neispravnoga. To je jedini i pravi put.
Imajući u vidu sve o čemu smo do sada govorili, zanima me iz kojeg razloga katolički intelektualci, naši informatički izuzetno obrazovani mladi, ali i vjernici općenito šute na sve ove pojave, od antikatolicizma izvana pa sve do „Dima Sotoninog“ među Božjim Narodom? Te pojave nisu nimalo bezazlene, štoviše, ključne su za našu i budućnost cijelog čovječanstva? Kako Hrvatima katolicima dozvati u svijest da se ova prijetnja tiče svakog katolika?
Moje čvrsto uvjerenje jest da je Crkva „malo stado“ i upravo to malo stado treba moliti, biti jedno, povezivati se u ljubavi, milosti, Duhu Svetom. Mi u Crkvi ponekad imamo dinamizam „unutarnje sekiracije“, a to nije dobro. S jedne strane treba biti zabrinut, no s druge strane ne treba se puno okretati ljudskim snagama, jer Bog vodi Crkvu. I tom vodstvu se treba okrenuti. A učiniti „neprosvijetljene“ prosvijetljenima treba strpljivo – molitvom i ljubavlju. Jer, ne možemo mi zbog svoje prosvijetljenosti Kristovim Duhom Svetim sebe smatrati boljima od drugih. Ili ne smijemo smatrati sebe boljima od onih koji nemaju spoznaju Krista na onakav način kako mi to imamo. Bog je jedini, pravi i istinski sudac, ali i poznavatelj ljudskih srdaca. U tom Duhu treba djelovati.
Na kraju našeg razgovora bih Vas zamolio da uputite nekoliko riječi našim čitateljima.
Radimo svi zajedno na tome da ljubimo Isusa i jedni druge. Kaže nam Pavao da ništa ne dugujemo jedni drugima, osim toga da ljubimo jedni druge, a to je poticati jedni druge na ljubav, dobrotu, mir i radost, a sve protiv grijeha i protiv onoga što nije u Kristovu Duhu. To je jedini i istinski put.
Hvala na izdvojenom vremenu i ugodnom razgovoru.
Hvala vama i neka Božji blagoslov prati sve čitatelje ovoga portala.
Razgovor vodio: Josip Križić, Raskrižje – hrvatski katolički portal
