Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Katolik.hr
Razlozi nade koja je u nama.

Küngov plan za potapanje Petrove lađe

Objavljeno: 29. travnja 2011.
Kategorija: Pseudokatolicizam

,,U samoj Crkvi može se izroditi jedna vrsta „koncilskih gnostika“ koja ima svoje laksno shvaćanje Koncila te na temelju te laksnosti – popustljivosti, oni otupljuju oštricu evanđelju i nauku da je Krist jedini spasitelj svijeta i čovjeka. Naime, njima je dijalog s drugim kršćanskim konfesijama i nekršćanskim religijama – alternativa misionarskom poslanju Crkve… Uvođenje liberalizma u samu Crkvu, poistovjećivanje Crkve sa svijetom, poistovjećivanje kršćanstva s drugim religijama, dovođenje u pitanje poslanja Crkve da naviješta Božju Riječ, proglašavanje svakoga koji želi navijestiti čistoga Krista fundamentalistom – sve su to kvazikoncilske stečevine „slobodoumnih teologa“. I to od strane onih koji govore o ljubavi, toleranciji i dijalogu, a u dubini duše ne mogu smisliti svoje neistomišljenike.’’1

Ove su ocjene vlč. Pavla Primorca popratile prošlogodišnje ‘otvoreno pismo’, odnosno kako će sam Primorac ocijeniti – heretičku okružnicu, H. Künga upućenu biskupima povodom pete obljetnice pontifikata današnjeg pape2. Nedavno se otišlo u pogledu volumena dalje tako da sada pred sobom imamo cijeli modernistički program (zasigurno ne prvi) za obnovu Crkve. Za nas opet ekskluzivno predstavljen u čijoj drugoj redakciji negoli Križa života koji se nameće kao vodeći propagator modernističkih ideja, uz to što je, već ustanovljeno – i voditelj subverzija na katoličke evangelizacijske pothvate. Dobili smo prigodu susresti se s intervjuom koji je obavio Zoran Grozdanov, predsjednik izdavačke kuće ‘Ex libris’ – najvećeg raspačavatelja progresivističke literature na našim prostorima, i jedan od onih protestanata kojima je veoma stalo do ‘koncilske obnove’ Katoličke crkve. Ako možemo govoriti o vrijednostima ovog intervjua, jedna bi bila pružanje sistematskog uvida u modernističke vizije obnove Crkve, njezine naravi, i tumačenja povijesti, što se inače, u naoko blažim progresivnim krugovima, iščitava samo kroz znakove. Küng unatoč svojim nekatoličkim i krivovjernim stavovima govori jasno i eksplicitno, i tu mu svakako trebamo odati priznanje. Druga važna značajka bila bi uvid u jasno očitovanje ideološke ograničenosti u stanju zadojenosti svjetovnim duhom, koja jednog, bit ćemo pošteni pa priznati – vrhunskog intelektualca i poznavatelja teologije, pretvara u unutarcrkvenog bojovnika racionalizma, protestantizma, i svakovrsne svjetovne revolucije. Tako da je upravo začuđujuće kako pojedini stavovi i interpretacije mogu dolaziti od ovako naobraženog teologa, no opet, imajmo na umu da ljudske strasti ponekad mogu prevagnuti pred razumskom stranom pa tako dolazi do zloporabe pojedinih segmenata ljudske osobnosti. To bi bili načelni zaključci koje donosimo odmah na početku, a naš detaljniji osvrt koncipirat ćemo prema najvažnijim temama koje analiziraju bit cijeloga intervjua.

Kršćanstvo i svjetovne ideje

Küng kao teolog čija je vjera u specifičnosti objavljenog karaktera kršćanske vjere vrlo upitna, zastupa temeljnu tezu ženidbe kršćanstva sa svjetovnim duhom. Svaka novotarija koja se pojavi, bilo u crkvenim teološkim, bilo u svjetovnim krugovima, mora nužno biti prihvaćena i primijenjena: ako je nešto novo, automatski mora biti dobro. Prema tome, Crkva je odbacujući takve poticaje kao neuskladive s duhom kršćanstva, nužno zaostala u razvoju i kriva za sve raskole koji su se dogodili u crkvenoj i svjetovnoj sferi. Kažemo, iz Küngovih premisa ovaj zaključak je svakako razumljiv. Jer, ako nema objektivne istine u određenim pitanjima, pa time ni razlike između istine i zablude, zašto oba različita pristupa ne bi mogla ići zajedno? Tada je ljudski faktor nepobitni krivac za raskole, i tu se nema što dodati.

Ako je pitanje papinskog primata i nezabludivosti, kako je sam Küng tvrdio – bitno relativno, Crkva tada apsolutno snosi krivicu za veliki raskol. Ako ministerijalno svećenstvo nema ontološke razlike i trajni sakramentalni pečat u odnosu na krsno, već je ono samo konvencionalne naravi (kao što je također Küng heretički implicirao3), tada su i svi vanjski znakovi te razlikovnosti suvišni, od celibata i duhovnosti pa do kleričkog odijela. Ako je subjektivistička moderna filozofija prikladna za izricanje katoličke vjere, tada su pape neprestano griješili odbacujući je. Ako je sustav posredništva između Boga i čovjeka samo nominalne naravi, Crkva snosi krivicu za neprihvaćanje reformacije, ako su društveni odnosi i pojedinačna uvjerenja neovisna i neodgovorna pred Božjim zakonom, Crkva je trebala prihvatiti Francusku revoluciju.

Ako su sve ove premise točne, Küng je uistinu u pravu i Crkva snosi ogromne krivice za sve ove raskole. No, što ako su one suprotne propozicije, koje Katolička crkva uglavnom izlaže kao objavljeni božanski nauk, ipak istinite? Što ako papinska služba uistinu ime stvarni primat i nezabludivost, što ako se ministerijalno svećenstvo stvarno ontološki razlikuje od krsnog, što ako je sustav posredništva stvaran, što ako pojedinci i društva imaju apsolutnu moralnu obvezu prihvatiti objavljenu vjeru i moralni nauk? Tada, naravno, Crkva ni u čemu od navedenog ne snosi bitnu krivicu te je osuđujući zablude ispunjavala poslanje koje joj je Krist povjerio. I tada je, naprotiv, H. Küng lažni prorok koji svoju nevjeru suprotstavlja božanski objavljenoj vjeri. Vrlo jasna i jednostavna računica kojom se odmah u početku rješava srž problema.

Celibat – neurozna točka ili žrtva za Kraljevstvo Božje?

Kroz čitav tekst Küng više puta na krajnje ignorantski način provlači tezu o celibatu kao glavnom uzroku nedavnih skandala, te sredstvu kojime Crkva već čitavo tisućljeće porobljava savjesti svećenika. Već smo u nekoliko navrata pisali kako osnovni uvid u činjenice opovrgava ikakvu podudarnost između celibata i spolnog nemorala, te se očito radi o još jednoj sekularističkoj protukatoličkoj floskuli koju Küng bezrezervno usvaja. A izlaže i onu poznatu protukatoličku protestantsko-fundamentalističku tezu, da je celibat ‘uveden’ za pape Grgura VII. u borbi protiv laičke investiture. Mnoge objektivne povijesno-teološke studije, poput poznate kardinala A. M. Sticklera4, ukazuju na svu subjektivnu opterećenost ovakvog prigovora – kako se (kao i kod mnogih drugih pitanja navodnog ‘izmišljanja‘) nije radilo ni o kakvoj revolucionarnoj promjeni, nego o reguliranju provođenja određenog pravila. Načelo bračne uzdržljivosti svećenstva utemeljeno je na sv. Pismu (Mt 19, 10-12;  22,30;1 Kor 7, 7-9. 32-35), i kao apostolska predaja svoju veliku važnost stječe odmah u prvim stoljećima, svoj pozitivno uređenje dobiva već na saborima u 4. i 5. st., te iz ove svijesti postupno dozrijeva u kasniju kanonsku regulaciju. Radi se o legitimnom razvoju prakse iz nauka o bitnoj (ontološkoj) specifičnosti svećenskog staleža, koju Küng (kao i drugi progresivisti i modernisti) relativizira, i tu je zapravo srž cijeloga problema.

Koncil – pozitivna realnost ili početak imaginarne (r)evolucije?

Kao glavni instrument progresivističke ideologije, nužno dolazi pozivanje na Drugi vatikanski sabor. Pritom, naravno, nećemo čuti nijedan direktni citat koji bi podržavao njihove teze, i to zato jer tu nema baš previše iskoristivih materijala. Nego slijedi pozivanje na fenomenološku stranu – na proizvoljno konstruirani, famozni ‘duh Koncila’, na tijek teoloških rasprava, na osobne stavove pojedinih teologa koji su sudjelovali u raspravama. Radi se o jednoj evolucionističkoj perspektivi – Drugi vatikanski koncil trebali bismo tumačiti kao jedan od koraka prema nekoj budućoj viziji Crkve, i pravo tumačenje mora zapravo ‘ići onkraj’ koncilskih tekstova. Tu navodno nije bilo dovoljno hrabrosti, nije još sazrela klima da se proglase neke fiksne progresivističke ideje, i vrijeme je da se konačno nadvlada taj povijesni nauk i pristup Crkve koji njihovoj relativističkoj (ne)vjeri predstavlja trn u oku. Tako primjerice Koncil jasno i eksplicitno osuđuje abortus i zabranjuje kontracepciju:

,,Pobačaj i čedomorstvo neizrecivi su zločini.’’ (GS 51)

,,Djeci Crkve, koja se drže tih načela, nije dopušteno radi reguliranja poroda ići putevima koje je crkveno učiteljstvo odbacilo pri tumačenju Božjeg zakona.’’ (GS 51)

Zdravorazumski je uistinu nevjerojatno da se netko poziva na izvor koji ga osuđuje kao podupiratelja neizrecivog zločina5, no kao što rekosmo – ovdje u pozadini nema puno zdrave logike, nego prije ideologije.

,,Po plodovima ćete ih njihovim prepoznati’’

Prelazimo na pitanje praktičnih posljedica pojedinih svjetonazora. Progresivistička struja na ovaj aspekt stavlja vrlo veliki naglasak – da bi se mogao polučiti učinak, potrebno je zauzeti pristup koji će biti prilagođen mentalitetu suvremenog čovjeka. To je, rekli bismo, prva premisa iz koje polazi takvo promišljanje. Potpuno se slažemo da je potrebno adresatu kršćanske poruke govoriti na način da ona može postići učinak, no smatramo da je i ovdje potrebno imati na umu neke važne distinkcije. Nije svaki govor koji se prilagođava suvremenom čovjeku podjednako valjan i učinkovit. Razlikujemo nekoliko razina i načina prilagodbe – s obzirom na sadržaj poruke, na vanjske oznake poruke, na naš ljudski, psihološki i duhovni pristup. Veliki bismo naglasak ovdje stavili na sadržaj poruke, odnosno sam pojam vjere koji se nudi. Kao što smo već prethodno iznijeli, H. Küng definitivno ne zastupa istu vjeru kao katolik koji pristaje uz nauk Crkve, te bi u tom pogledu rasprava zapravo i bila suvišna, jer nema smisla uspoređivati način izlaganja vjere čiji su sadržaji različiti. No ovdje ćemo ipak tu pretpostavku zanemariti i svejedno prijeći na usporedbu praktične uspješnosti; jer, istina se ionako mora potvrditi u praksi, s time ćemo se definitivno složiti.

Pa, koji su uistinu učinci navještaja autentične katoličke vjere, a koji one progresivističke varijante? Odgovor nam pruža papa Benedikt XVI. u svojem poznatom govoru upućenom Rimskoj Kuriji povodom 40. obljetnice završetka II. Vatikanskog koncila:

,,Zašto je provođenje Koncila u velikim dijelovima Crkve bilo tako zahtjevno?

Ovo pitanje ovisi o ispravnoj interpretaciji Koncila, ili, kako bismo danas rekli, o pravoj hermeneutici, ispravnom ključu za njegovo tumačenje i primjenu. Problemi s njegovim provođenjem izrasli su iz činjenice da su se suočile i međusobno sukobljavale dvije suprotne hermeneutike. Jedna je uzrokovala pometnju, a druga, potiho ali sve više vidljivo, urodila je i donosi plodove.

S jedne strane, postoji interpretacija koju bih nazvao ‘hermeneutikom diskontinuiteta i prekida’… koja se izlaže opasnosti da stvori razdor između pretkoncilske i postkoncilske Crkve. Iznosi tezu da tekstovi Koncila kao takvi još ne izražavaju pravi duh Koncila… Jednom riječju: bilo bi potrebno slijediti ne tekstove Koncila nego njegov duh. Na taj način, očito, otvara se veliki prostor kod pitanja kako bi se, naposljetku, taj duh trebao definirati i dopušta se uvođenje svake hirovite zamisli.

Hermeneutici diskontinuiteta suprotstavlja se hermeneutika reforme, kako ju je predstavlio najprije papa Ivan XXIII. u govoru povodom otvaranja Koncila 11. X. 1962., i kasnije papa Pavao VI. u govoru povodom zaključenja Koncila 7. XII. 1965.

Ovdje ću citirati samo poznate riječi Ivana XXIII., koje nedvoznačno izražavaju tu hermeneutiku kada kaže da Koncil želi: ,,prenositi čist i cjelovit nauk, bez ikakvog razvodnjivanja ili iskrivljivanja’’… Potrebno je da ,,pristajanje na čitav nauk Crkve u njegovo potpunosti i preciznosti…’’ bude predstavljen u ,,vjernoj i savršenoj podudarnosti s autentičnim naukom koji, ipak, treba proučavati i izlagati merodama istraživanja i literarnim formama suvremene misli. Sadržaj drevnog nauka u pologu vjere je jedno, a način na koji se on izlaže drugo’’, zadržavajući isto značenje i poruku…

Gdje god je ova interpretacija vodila provedbu Koncila, razvijao se novi život i sazrijevali novi plodovi. Četrdeset godina nakon Koncila, možemo pokazati da je ono pozitivno daleko veće i življe nego se to činilo u turbulentnim godinama oko 1968. Danas vidimo, da iako se dobro sjeme razvijalo polagano, unatoč tome raste; i naša duboka zahvalnost djelu učinjenom od Koncila također raste.’’6

Hans Küng tvrdi da je Crkvu zahvatila kriza zbog neprovođenja njegove progresivističke vizije Crkve i Koncila. Koja bi to vizija bila? Ona bi podrazumijevala oblikovanje katoličanstva na tri temeljna modernistička načela koja je papa Pio X. označio u enciklici Pascendi: agnosticizam, imanentizam i evolucionizam. Drugima riječima, ona se očituju u sljedećim idejama:

–    samovoljnom horizontalističkom izobličavanju i ‘inkulturaciji’ liturgije
–    arhitektonskoj bezobličnosti bogoslužnih prostora
–    dijalogiziranju s drugim konfesijama i religijama koje nema misionarski nego čisto filantropski cilj i samo je sebi svrha
–    izbacivanju iz kršćanskog govora eshatoloških tema – smrti, suda, raja, pakla i čistilišta
–    relativiziranju ili minimaliziranju spasenjske nužnosti sakramenata i Božje milosti
–    relativiziranju, alteriranju i zanemarivanju drugih katoličkih vjerovanja (nauka o istočnom grijehu, žrtvenom karakteru sv. Mise i stvarnoj prisutnosti, ministerijalnom svećenstvu i nemogućnosti ređenja žena, nerazrješivosti ženidbe)
–    protivljenju katoličkim moralnim stavovima (o homoseksualnosti, abortusu, kontracepciji, eutanaziji, predbračnim spolnim odnosima)
–    protivljenju bilo kakvim osudama krivovjerja i zabluda u općenitom smislu
–    uklanjanju iz duhovnosti ili minimaliziranju specifično katoličkih pobožnosti (marijanskih i euharistijskih)

Jesu li, dakle, ove ideje igdje u svijetu nakon Koncila provođene? Itekako da jesu; provođene su diljem zapadnog svijeta i šire. Koji su bili rezultati? Prije nego to pogledamo, razmotrimo pitanje koja je poveznica između određene teologije i njezinih rezultata. Možemo iznijeti prikladnu usporedbu – kao kod nogometnog trenera i rezultata određene ekipe. Vrhunsku nogometnu momčad do dobrih rezultata može voditi samo vrhunski trener. Ako se na tu poziciju postavi nižerazredni trener, rezultati će zasigurno biti ispod očekivanja. Isto tako, dobra i ispravna teologija urodit će u svojoj primjeni dobrim duhovnom plodovima, odnosno ostvariti ili čak nadići očekivanja, isto kao što će pogrešna iznevjeriti.

Rezultati progresivističke teologije jasno su vidljivi – to je osjetni pad svih relevantnih statističkih pokazatelja duhovnog života: broja obraćenika, duhovnih zvanja, statistika sakramentalnog života. S druge strane, kao što papa napominje, pokreti bazirani na autentičnom katoličkom duhu donijeli su vidljive plodove u bujanju cjelokupnog duhovnog života. Iznesimo neke konkretne primjere: najveća kriza zahvatila je definitivno najprogresivnije okružje, kao što je Nizozemska. Objavljivanje heterodoksnog Holandskog katekizma i disent većeg dijela episkopata i klera, koji je umalo doveo do raskola i na što je morala reagirati sama Sveta Stolica, jesu temeljne i notorne oznake koje su obilježile tamošnju navodno ‘koncilsku obnovu’. Također, spomenimo i nečuveni disent pojedinih biskupskih konferecija, kao što su kanadska, francuska i njemačka, nakon objavljivanja enciklike Humanae vitae, čija su područja također intenzivno zahvaćena krizom. S druge strane, imamo primjer Poljske u kojoj se sačuvala katolička tradicija, u kojoj je reforma provedena na autentičan način i u kojoj vlada definitivno najpozitivnija duhovna klima.

Stoga, činjenice očigledno i bez daljnjega pokazuju praktični fijasko progresivističkog svjetonazora. A tvrditi da bi se stvari preokrenule da je tzv. ‘reforma’ još radikalnije provedena, jest groteskni pokušaj izvlačenja i zatvaranje očiju pred stvarnošću. Vremena i prilika da se očituje djelotvornost progresivističkog ‘plana spašavanja’ bilo je i više nego dovoljno, a on je uvijek i ponovno dokazivao svoju destruktivnu narav.

Diktatura (progresivističkog) relativizma – u ime slobode

Još je groteskniji Küngov pokušaj usporedbe unutarnjih crkvenih odnosa s komunističkom diktaturom. Ironija je u tome što se marksističkom podlogom nadahnjuje upravo progresivistička teologija oslobođenja, kao i u Küngovom revolucionarnom, antiinstitucionalnom duhu koji proizlazi iz takvog filozofskog ozračja. Crkva, koja je istovremeno i božanska i ljudska stvarnost, i duhovno-mistična zajednica i ljudsko društvo, zahtijeva potrebu svog unutarnjeg uređenja, koje oblikuje istovremeno po načelima pravednosti i milosrđa, promicanja evanđeoske istine i sprečavanja zabluda. To su naprosto logični zahtjevi koji proizlaze iz njezine naravi i nemaju nikakve veze s totalitarizmima relativizma, kojima se nadahnjuju upravo progresivistički ideolozi.

H. Küng je jedan od onih koji se kune u demokraciju i toleranciju kao vrhovna i nedodirljiva načela uređenja međuljudskih odnosa. Ali samo do granice kada se ne prelaze zahtjevi njegovog relativizma. Iza toga, kreće primjena totalitarnih metoda poput difamiranja koje ponekad podsjećaju na najgore diktatore. Tako relativno nedavno nismo ostali pošteđeni modernističke hajke na papinu odluku o povlačenju ekskomunikacije SSPX-ovih biskupa i objavljivanje motuproprija ‘Summorum pontificum‘, a u tekstu vidimo da se Küng okomio i na karizmatski pokret7. Bezgranični dijalog sa svime i svačime što je različito od katoličanstva, ali ne i sa samim katoličanstvom. Pluralizam, ali samo za one faktore koji ne doprinose afirmaciji katoličke vjere. Što može biti pozadina ovakvog čudnog mentaliteta, odgovorit će nam i zaključnu riječ dati, ponovno vlč. Primorac:

,,Crkvi danas ne će toliko naškoditi teorijski i praktični ateizam, koliko unutarnje snage koje žele njezinu evanđeosku poruku rastočiti iznutra. Crkvu će oštetiti razni „slobodoumni teolozi“ koji svoje teze participiraju na pobunjeničkom luciferijanskom duhu, te huškaju javnost protiv snažnog katoličkog pravovjerja baziranoga na evanđelju. Mjerilo istinskoga pravovjerja danas su tri bitna stupa koja čine i snagu Crkve. To su euharistijski Isus, Marija i papinstvo. Bez ta tri stupa Objava Crkve je nepotpuna. Zbog toga je iz perspektive tih stupova potrebno raditi na raskrinkavanju profarizejskih pojedinaca koji se prodaju javnosti kao „slobodoumni teolozi“, a nisu ništa drugo nego progonitelji pravovjerja. To raskrinkavanje dovest će nas do punine istine.”8
 

Goran Kovačević

goran.kovacevic@katolik.hr
 


1  http://www.hrvatski-fokus.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=242:treba-raskrinkati-profarizejske-pojedince-koji-se-prodaju-javnosti-kao-slobodoumni-teolozi&catid=15:religija&Itemid=19
2 http://www.kriz-zivota.com/dokumenti/5546/hans_kung_crkva_je_u_dubokoj_krizi/
3  http://www.catholictradition.org/Eucharist/melchisedech-chp3.htm
4  http://www.tfp.org/tfp-home/tfp-recommends-books/tracing-the-glorious-origins-of-priestly-celibacy.html
5  http://www.calcatholic.com/news/newsArticle.aspx?id=bb8b8714-bdda-46a3-9550-3c17ee8f7aa4 ; http://presentconcerns.blogspot.com/2010/05/hans-kung-liberalisms-pathetic-icon.html
6  http://www.vatican.va/holy_father/benedict_xvi/speeches/2005/december/documents/hf_ben_xvi_spe_20051222_roman-curia_en.html
7  Podsjetimo ovdje i na krajnje diletantski napad na hagioterapijsku praksu prof. Tomislava Ivančića od strane Križa života. Ovdje je očito pravilo: podrži sve što razvodnjuje ili uništava život katoličanstva, a ocrni ono što ga oživljuje (bilo ono izraženo pod kojim god predznakom).
8  Također, M. Glavurtić: ,,U Crkvi je mnogo izdajica. Poslije Drugoga vatikanskog koncila svi su se utrkivali tko će se više pokloniti profanom svijetu. Ja sam aktivno sudjelovao u tim postkoncilskim zbivanjima, bio sam jedan od vođa tradicionalnih katoličkih pokreta, družio sam se u Parizu, u Italiji i drugdje u svijetu s ljudima mojih uvjerenja, i to vidio… Sada izdajice ne izlaze iz Crkve, nego ostaju u njoj. Papa Ratzinger poziva ih da iziđu ako im ne treba, ali oni ostaju kao unutrašnji neprijatelji’’ (http://blog.vecernji.hr/don-kacunko/2011/04/26/zasto-hrvati-ne-silaze-s-kriznog-puta)
 

Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Put Lokve 8, Kožino, Zadar

Na braniku

Duh vremena - Apologetski priručnik br. 2

Duh vremena - Apologetski priručnik br.2 je treće nakladničko djelo Apologetske udruge bl. Ivan Merz. U knjizi se nalazi 37 odabranih apologetskih tekstova koje su napisali četiri autora, članovi i suradnici Udruge. Predgovor knjizi je napisao danas jedan od najvećih branitelja vjere, biskup Athanasius Schneider.

Saznajte više

Donacije

"Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja."

IBAN: HR8523400091110376905
(BIC: PBZG HR 2X)

Donacije

Pretplatite se za novosti

Kupite naše knjige

Izradio Mate Mišlov za Katolik.hr
Autorska prava 2024. Sva prava pridržana.