Javila mi se nedavno prijateljica zgranuta s nedavnim izvješćem o sumnjama u svezi nestanka 15-godišnje Emanuele Orlandi pred 40 godina.[1] Pa se zapitah što je tu vijest: djevojka je nestala prije 40 godina. Naravno, vijest je da se o tome ponovo (ponovo po tko zna koji put) piše. Njen brat Pietro Orlandi je od stanovitog pripadnika rimskog podzemlja načuo nekakvu priču o svojoj sestri, pa je uspio nanovo zainteresirati medije i predstavnike vlasti da se pozabave starim i očito tragičnim slučajem.
Okolnosti „Slučaja Orlandi“
Emanuela Orlandi je bila četvrto od petero djece u kućanstvu Ercolea i Marie Orlandi. Ercole je bio zaposlenik Vatikana, te je i Emanuela imala vatikansku putovnicu; 1983. godine je nestala, i njen brat Pietro do danas inzistira da se slučaj njenog nestanka – koji je po svemu sudeći posljedica njene smrti – razriješi. Naočigled, u višemilijunskom Rimu (u kojemu je Vatikan tek manja gradska četvrt) bi moglo biti mnoštvo zlikovaca koji bi mogli „imati prste“ u nestanku 15-godišnje djevojke, ali Pietro s godinama sve više naglaska stavlja na mogućnost da je za to kriv netko od visokih prelata Katoličke Crkve. Makar i nije nestala baš u Vatikanu, makar u Rimu i Italiji ljudi nažalost nestaju svaki dan – trenutačno njih čak 62 svakog dana – od toga 47 maloljetnika, od kojih mnogi nestanu zauvijek.[2] Možda naprosto uočava Pietro Orlandi da takve insinuacije privlače najveću pažnju medija; a možda se krivca/e doista i može naći u krugu najviših prelata.
Zahvaljujući naporima Pietra Orlandija, slučaj njegove sestre Emanuele doista je nanovo otvoren: glavni tužitelj Vatikana Alessandro Diddi izjavljuje 11. travnja 2023. da je taj slučaj iz (ne tako davne…) prošlosti ponovo otvoren; kako je zahtijevao sam papa Franjo. Nije to doduše prvi put: na dojavu obitelji Orlandi bio je slučaj istraživan i nedavne 2019. i 2020. godine, povodom sumnje da je Emanuelino tijelo navodno pokopano u jednoj grobnici u Vatikanu. Uglavnom, težak slučaj o kojemu kojekakvi čudaci daju „zavjereničke“ dojave, npr. atentator na Ivana Pavla II. Ali Agca je tvrdio da su njegovi turski suučesnici bili oteli mladu Emanuelu u svrhu pregovaranja s Vatikanom radi njegovog oslobođenja, k tome puštajući „dimnu zavjesu“ da je nakon neuspješnih pregovora Emanuela Orlandi živa i zdrava, te da živi u nekom samostanu.[3]
„Pietro Orlandi iznosi neutemeljene insinuacije“
I sada, mogu konstatirati, u gore navedenim okolnostima možemo prepoznati sve što će „mainstream katoličko“ izvještavanje reći povodom groznih sumnji koje bacaju strašnu sjenu na najviše krugove u Vatikanu.
Pietro Orlandi smrt (ili prikrivanje smrti) svoje sestre Emanule danas posve izričito pripisuje nekome „višem od kardinala“ – što bi očito moglo obuhvaćati i samog sv. Ivana Pavla II., koji je 1983. godine u Vatikanu stolovao kao papa. Zacijelo Pietro Orlandi nema neke osobite razloge za takve svoje spekulacije (ne imenuje on baš izričito sv. Ivana Pavla II., tek iznosi nagađanja da bi u nestanak njegove sestre koja se vraćala iz glazbene škole izvan Vatikana, bio odgovoran baš netko od najviše pozicioniranih dužnosnika u samom Vatikanu): osobi u njegovoj situaciji zapravo ne moramo odveć zamjerati što „ljulja brod“ nastojeći razjasniti istinu o smrti sestre koju je na dan njenog nestanka 22. lipnja 1983. godine odbio prevesti iz obiteljskog doma u Vatikanu do kakvih 2 km udaljene glazbene škole na Piazza di Sant’Appolinare (gdje je ona mirno provela školske aktivnosti i razišla se na autobusnoj stanici od svojih školskih kolegica – nakon toga joj se gubi trag). Uglavnom, Pietru je uspjelo nanovo otvoriti 40 godina star policijski i pravosudni slučaj (nije to mali uspjeh): možemo zaželjeti da iz ovog ponovnog pokušaja istraga ostvari neki uspjeh.
Konstatirajmo ipak, da je i znameniti – i nesumnjivo dobro informirani – službeni vatikanski egzorcist Gabriel Amorth 2012. godine u javnosti iznio da je u Vatikanu postojala grupa klerika i stranih diplomata koji su uz pomoć jednog pripadnika vatikanske žandarmerije vrbovali djevojčice za seksualne orgije; te da smatra vjerojatnim da je Emanuela Orlandi smrtno stradala kao žrtva tog kruga seksualnih predatora.[4]
Mogli bismo braneći katoličku hijerarhiju koja ipak nešto čini oko slučajeva seksualnog zlostavljanja u redovima klera dodati, da u suvremenom svijetu nismo nažalost vidjeli nikakvu „čeličnu metlu“ koja bi udarila po primjerice strahovito raširenom seksualnom zlostavljanju djece u domovima za djecu koje vodi država, po modernom ropstvu raširenom diljem svijeta i po globalno raširenom ropskom izrabljivanju žena i djece za prostituciju. Doista, prema službenoj procjeni Međunarodne organizacije rada, 50 milijuna ljudi je danas u ropskom položaju, od toga 6,3 milijuna osoba u situaciji „komercijalne seksualne eksploatacije“; među njima 1,7 milijuna djece.[5]
Koliko je u tim strašnim brojkama – zasužnjenih, zlostavljanih, silovanih žena, muškaraca i djece – onih koji tragično skončaju život poput (očito) Emanuele Orlandi, možemo samo nagađati.
Druga strana medalje: vrh Katoličke Crkve ne čini koliko bi trebalo
Međutim, budimo – u ovom „danas“ gdje Pietro Orlandi insinuira da je „možda“ za tragičnu sudbinu njegove sestre kriv čak i tadašnji najvažniji živući čovjek na svijetu i kanonizirani svetac Katoličke Crkve papa sv. Ivan Pavao II. – ipak realistični: možda za smrt Emanuele Orlandi nije kriv nitko od najviših prelata na službi u Vatikanu 1983. godine; ali da tamo ima groznih prljavština – ima.
Vrlo vjerojatno se zato raznorazne prljave insinuacije tako lako „hvataju“ uz vrh katoličke hijerarhije. U ovom slučaju, naravno da stoje na mjestu izjave pape Franje da najnoviji istupi Pietra Orlandija – naime je on pred novinama pustio snimku s riječima neimenovanog rimskog kriminalca, kako govori da sumnja da je za nestanak Emanuele Orlandi kriv sam tadašnji papa sv. Ivan Pavao II. – predstavljaju „uvredljive i neutemeljene insinuacije“.[6] Međutim, kada govorimo o zlostavljanju maloljetnika od strane klera općenito onda stvari i nisu baš tako ružičaste.
Znamo, eto, da je još u lipnju 2013. god. papa Franjo izjavio pred svećenicima koji su ga pohodili iz Južne Amerike da „se u Kuriji priča o gay lobiju. I doista, taj postoji. Vidjeti ćemo što s time možemo učiniti“.[7] I „naravno“, nije papa Franjo učinio mnogo – zapravo koliko možemo vidjeti nije učinio ništa. Uostalom, dovoljno nisu učinili ni njegovi prethodnici. Nitko od njih nije aktivno podržavao bila kakav grijeh (ubojstva i seksualna zlostavljanja, osobito), ali da smo u rukama bilo kojega od njih vidjeli tu „čeličnu metlu“ koja bi protjerala razvrat i zlostavljanja iz Katoličke Crkve – nismo.
Naprosto, očigledan je nedostatak dosljednosti najviše katoličke hijerarhije u rješavanju problema seksualnih (a onda i drugih) prijestupa u redovima klera. Jer doista, imamo, slučajeve biskupa i nadbiskupa koji su koristili biskupijske bogoslovije kao svoje privatne homoseksualne kupleraje, od kardinala McCarricka u SAD[8] do nadbiskupa Juliusa Paetza u Poljskoj. Stvar je postala očiglednom najprije u SAD-u, gdje se među homoseksualcima od 1983. god. proširila tada vrlo smrtonosna SIDA: mnogo stotina američkih katoličkih svećenika je poumiralo od te bolesti prvih petnaestak godina.[9] Objavljene su još pred više od 20 godina dobro utemeljene procjene da je čak 1 od svakih 5 tamošnjih svećenika homoseksualac.[10] Papa Benedikt XVI. je na samom početku svojega mandata 2005. godine dao temeljito istražiti pojavu – pa smo iz medija mogli već u rujnu 2005. godine saznati o istražiteljima koji su dobili zadaću istražiti svih 229 katoličkih bogoslovija u Sjedinjenim Američkim Državama, uz uputu da treba postići da se iz kontakta s bogoslovima ukloni svatko za koga postoji podatak da je bilo kada i na bilo koji način bio uključen u bilo kakvo homoseksualno ponašanje. Volja pape Benedikta XVI. je bila jasna, i američki biskupi i nadbiskupi su tada davali izjave iz kojih se moglo iščitati uvjerenje da će se ona provesti.[11]
Uspjeh te „akcije“ bi se tek uz dosta volje moglo proglasiti umjerenim: uprave ponekih bogoslovija našle su u uputama iz Vatikana dovoljno ohrabrenja da onemoguće homoseksualne prakse u svojim ustanovama. Druge su u nedovoljnoj odlučnosti u provedbi vatikanskih politika našle ohrabrenje da omoguće čitave homoseksualne mreže, „čisteći“ dosjee bogoslova od svakog spomena o homoseksualnosti i čak zapošljavajući profesore koji su zbog upuštanja u nedopustive odnose s bogoslovima otpuštani iz drugih bogoslovija.[12] Gore već spomenuti kardinal McCarrick je odlukom Benedikta XVI. stavljen pod cenzuru (službena izvješća su govorila da navodno nema mjesta za njegov kazneni progon, jer pogođeni nisu bili djeca, nego punoljetni bogoslovi); poslije će ga papa Franjo bivšeg nadbiskupa američke prijestolnice Washingtona u cijelosti „rehabilitirati“.[13] Na sramotu cijele Katoličke Crkve: McCarrick će poslije pred američkim pravosuđem biti kazneno progonjen i kažnjen zbog seksualnih zlostavljanja koji su uključivali i maloljetne i punoljetne mladiće.[14] Sramotno izvrdavanje službenih komisija Katoličke Crkve biti će predmet opravdanog zgražanja sekularnih medija.[15]
Na drugoj strani svijeta, gore spomenuti svećenici iz Latinske Amerike su mogli svjedočiti upornom nastojanju pape Franje da u biskupskoj službi promovira i od svake krivnje oslobodi Juana Barrosa – homoseksualnog partnera i prikrivatelja zlodjela vlč. Fernanda Karadima (1931.-2021.), koji je zloupotrijebio svoju dugogodišnju službu duhovnog vođe mladih iz najbogatijih četvrti čileanske prijestolnice Santiaga za serijsko zlostavljanje dječaka i mladića i uspostavu utjecajne mreže homoseksualnih klerika;[16] Papa je u toj aferi koja je ozbiljno uzdrmala katoličanstvo u Latinskoj Americi pokušao 2018. godine donekle popraviti štetu otvoreno priznajući svoje vlastite „teške pogreške“ – nakon što je prije toga najmanje 4 godine činio sve što je u njegovoj moći da zaštiti biskupa-homoseksualca Juana Barrosa, makar je i službenim kanalima i potom javno od žrtava seksualnih zlostavljanja pozivan da istoga smijeni.[17]
Tako: dok se prave i dovoljno odlučne mjere oko ovakvih zastranjenja ne poduzmu, po „zapovjednoj odgovornosti“ će svijet za sve prozivati vrh Crkve. S pravom: umjesto da Crkva daje primjer borbi protiv seksualnih zločina, u njoj se traže alibiji za nečinjenje.
Dario Čehić
Slika: 15-godišnja Emanuela Orlandi, 1983.
[1] „Vatikan šuti, ali jedan čovjek se ipak oglasio: ‘Papa Ivan Pavao II. je obljubio moju sestru (15) i naručio otmicu‘ Orlandi je zaključio da je zločinac bio netko iznad kardinala – a iznad njih je samo vladajući papa, u to doba sv. Ivan Pavao II“, Inoslav Bešker, „Jutarnji list“ 14. travanj 2023. 13:18“
[2] Uglavnom nestaju djeca uzrasta 7 do 15 godina, od njih ¾ strani državljani. Od približno 4 tisuće maloljetnih talijanskih državljana, poslije se pronađu svega njih 1/4 . Prema: „Italy: Missing people up 26 percent in 2022, 67 per day”, Pavel López Lazo, “Prensa Latina” (English edition), 22. veljače 2023.
[3] “Vatican prosecutor: Pope Francis wants the truth about ‘Vatican girl’ case”, Courtney Mares, CNA, 11. travnja 2023.
[4] “Vatican ‘paedophile parties,’ a missing girl and secret tomb where she could be buried”, Matt Roper, “Mirror”, 8. ožujka 2019.
[5] „Global Estimates of Modern Slavery Forced Labour and Forced Marriage“, International Labour Organization (ILO), Walk Free, and International Organization for Migration (IOM) 2022
[6] „Pope Francis: Allegations from Emanuela Orlandi survivor against St. John Paul II are ‘offensive and unfounded’“ „Catholic News Service“ – 17. travnja 2023.
[7] “The Prelate of the Gay Lobby Facts and personages of the scandalous past of the man whom Francis, unaware, delegated to represent him at the IOR. Here’s how a parallel power lives and thrives at the Vatican, plotting to the harm of the pope“, Sandro Magister, „Espresso.online“, 18. srpnja 2013.
[8] „McCarrick’s grooming tactics shown in letters to seminarians and abuse victims”, Courtney Mares, CNA, 6. kolovoza 2019.
[9] „Hundreds of priests in the U.S. die of AIDS“, Twila Decker, “Tampa Bay News”, 30. siječnja 2000.
[10] „Brothers’ Keeper“, Andy Humm, PZO, 1. lipnja 2000.
[11] „Vatican to Check U.S. Seminaries on Gay Presence“, Laurie Goodstein, “The New York Times” 15. rujna 2005.
[12] “Report Reveals Details of Ongoing Homosexual Network in Several Dioceses”, Thomas Wehner, “National Catholic Register”, 29. studenog 2018.
[13] “Ex-nuncio accuses Pope Francis of failing to act on McCarrick’s abuse reports”, NCR/CNA, 25. kolovoza 2018.
[14] “Defrocked Catholic Cardinal Faces Second Sex Assault Charge”, Ruth Graham, “The New York Times”, 17. travnja 2023.
[15] “The Vatican’s McCarrick report is a shameful whitewash”, Damian Thompson, “The Spectator”, 15. studenog 2020.
[16] “Juan Barros case: Chile sex abuse letter contradicts Pope over ‘cover-up'”, BBC, 5. veljače 2018.
[17] “Pope Francis acknowledges ‘grave mistakes’ in Chile sex abuse crisis”, Reuters, kod “Irish Times, 12. travnja 2018.
