Jedan od dana koji će ostati zapisan u povijesti Hrvatskog sabora je i današnji: 13. srpnja 2012. godine je dan kada je saborska većina pljunula u lice katoličkom identitetu Hrvatskog naroda.
Kao i obično u hrvatskoj politici, saborski zastupnici su kod glasovanja o Zakonu o medicinski potpomognutoj oplodnji poslušno dizali ruke prema nalogu svojih stranačkih vođa. Prebrojimo dakle, tko su vinovnici ovog povijesnog bezbožničkog zakona.
Uvodno vrijedi napomenuti da je Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji donesen u hitnom postupku i uz vidnu odlučnost vladajuće koalicije da se ne obazire na ničije i nikakve prigovore. Obzirom da je još u travnju 2012. godine javnost o sadržaju novog zakona znala tek iz prepričavanja članova Vlade, vodstva Katoličke Crkve, Islamske zajednice u Hrvatskoj, Koordinacije židovskih općina u RH, Srpske pravoslavne crkve u RH, Bugarske pravoslavne crkve u RH, Makedonske pravoslavne crkve – Ohridske arhiepiskopije u RH, Evangeličke crkve u RH, Reformirane kršćanske (kalvinske) crkve u RH, Saveza baptističkih crkava u RH i Evanđeoske pentekostne crkve su zajedničkom izjavom od 16. travnja 2012. godine izrazili „bojazan i zabrinutost“ zbog očitog izbjegavanja javne demokratske rasprave kod donošenju tog zakona sa velikim etičkim implikacijama.[1]
A da je zakon bezbožnički, nema mjesta sumnji. Nakon što je Vlada putem novina „obavijestila“ hrvatske biskupe kako će organizirati da se već prije ljetne stanke u Hrvatskom saboru donese novi Zakon o medicinskoj oplodnji, biskupi 9. srpnja 2012. godine poručuju da je budući zakon „po svome sadržaju i naravi duboko nemoralan i nehuman, a njegovo bi provođenje dovelo do nepredvidljivih posljedica za hrvatsko društvo“. Biskupi apeliraju „na saborske zastupnice i zastupnike, a posebno na one koji se deklariraju kao katolici, da ne opterećuju svoju savjest donošenjem zakona koji je uperen protiv života te dostojanstva braka i obitelji“. Naposljetku pozivaju sve katolike na molitvu, post i pokoru protiv bezbožnog zakonskog prijedloga, koji „nije u interesu budućnosti hrvatskih građana i njihovog zdravlja, već pogoduje financijskim i drugim interesima farmaceutskih tvrtka, zdravstvenih ustanova i uključenih zdravstvenih djelatnika“.[2]
Dakle, evo prebrojavanja, koje smo uvodno obećali:
Sa 88 glasova ZA, bezbožnički Zakon su podržali u sabornici prisutni saborski zastupnici iz redova vladajuće „Kukuriku koalicije“. Željko Šemper, zastupnik izabran na listi Hrvatske stranke umirovljenika, jedini je zastupnik iz redova te koalicije, koji se u pogledu prijedloga tog zakona izjasnio kao SUZDRŽAN.
PROTIV novoga zakona je glasovalo 45 zastupnika iz redova Hrvatske demokratske zajednice i Hrvatskog demokratskog saveza Slavonije i Baranje.
SUZDRŽAN je bio i Jakša Baloević s „Nezavisne liste don Ivana Grubišića“ (sam Grubišić nije pristupio na glasovanje). [3]
Na prijedlog opozicijskih stranaka, zastupnici su se o prijedlogu izjašnjavali pojedinačno. Poimenično izjašnjavanje saborskih zastupnika možemo gledati u video snimci na stranicama Hrvatskog sabora. Uđe se u gornjem dijelu stranice na “Arhiv”, potom se odabere “7. saziv” i “4. sjednica Hrvatskog Sabora (18.4.2012-13.7.2012), te se na kraju klikne na link “189. GLASOVANJE”. Izjašnjavanje zastupnika je zabilježena od 54 minuta i 45 sekundi do 1 sat i 4 minute.
Zakon omogućuje oplodnju 12 (kod žena starijih od 38 godina, i veći broj) jajnih stanica uzetih od žene; inženjeri u laboratoriju biraju koja će se dva ljudska bića unijeti u tijelo žene, a koje će pohraniti u zamrzivač. Inženjeri smiju iskoristiti kriterije odabira koji im se učine ispravnim, jedino ne bi smjeli birati po spolu. Ako ipak odabiru po spolu, čine prekršaj za koji mogu platiti skromnu novčanu kaznu. Žena ne mora biti u braku, čak ne mora biti ni u izvanbračnoj zajednici. Jajne stanice i sjeme mogu se uzimati i od „dobrovoljnih darivatelja“. U medicinski potpomognutoj oplodnji mogu sudjelovati i članovi istospolnih zajednica. Ženu se može oploditi embrijem za čiji nastanak nije korištena njena jajna stanica. Za kršenja ograničenja vezanih uz medicinski potpomognutu oplodnju (neka ipak postoje, jer su predviđena međunarodnim konvencijama), npr. za kloniranje, Zakon predviđa tek novčane kazne. Te kazne idu najviše do 250.000 kn za pravne osobe i bijednih 25.000 kn za fizičke osobe (u Francuskoj je, recimo, predviđena za kloniranje kazna do 30 godina zatvora, uz još 7,5 milijuna eura novčane kazne).
Tako će novčanom kaznom od 70.000 do 250.000 kn za prekršaj biti kažnjena bolnica, a od 7.000 do 25.000 kn odgovorna osoba kod te bolnice koja primjerice iskoristi za oplodnju jajnu stanicu, muško sjeme ili embrije protivno volji „darivatelja“. Prekršajno će kaznama te visine biti kažnjeni i zlotvor koji prijevarom unese u tijelo žene embrij kojemu ona nije biološka majka; koji prijevarom osjemeni jajnu stanicu sjemenom muškarca koji nije u braku sa dotičnom ženom; koji iskoristi za oplodnju sjeme darovatelja koji je otac, brat ili sin darovateljice jajne stanice; koji preprodaje embrije; koji obavi postupak oplodnje mješavinom sjemena i/ili jajnih stanica različitih davatelja; koji prema narudžbi odabere spol djeteta; koji za novac organizira rađanje djeteta za treće osobe; koji klonira živog ili umrlog čovjeka; koji ukrade jajne stanice, sjeme ili embrije. Strašna zlodjela, bagatelne kazne.[4]
Hrvatsko katoličko liječničko društvo – koje okuplja 2700 liječnika, farmaceuta, stomatologa i drugih visokoobrazovanih djelatnika u zdravstvu – upozorava da novi Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji donosi „konfliktne i protuljudske odredbe koje su u suprotnosti s Konvencijom o pravima djeteta, Konvencijom o ljudskim pravima i biomedicini, Obiteljskim zakonom, Kodeksom medicinske etike i deontologije i Hipokratovom zakletvom“. Dodatno upozoravaju na „demagoške manipulacije, kojima se u ime znanosti zamagljuje istina“[5].
Ginekolog prof. dr. Ante Ćorušić za „Glas Koncila“ objašnjava: „U igri je veliki biznis. Stvorena je gotovo korporativna mreža državnih i privatnih klinika koje rade te postupke uz pomoć farmaceutske industrije koja na tim postupcima dobro zarađuje. Primarni motiv je zarada, a potom ostalo.“ Dr. Ćorušić prepoznaje i svjetonazor koji stoji iza nakaznog zakona: „Neoliberalni koncept razvoja ljudskog društva formirao je i Zakon o pravu na roditeljstvo, na koje svaki pojedinac ima pravo. Takav koncept dijete koje je Božji dar prihvaća kao igračku, a dijete nije igračka…. Nažalost, kako smo tranzicijsko društvo, kod nas se uzima, čini mi se, sve ono najliberalnije, i to ono negativno. To što je predloženo u prijedlogu Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji nije izraz niti volje hrvatskoga naroda čija tradicija i svjetonazor počiva na kršćanskim korijenima… manjina, bilo da se radi o ideološkoj, svjetonazorskoj ili interesnoj skupini, pokušava terorizirati većinu i nametnuti protuživotni stav koji nema uporište u široj hrvatskoj javnosti, a niti u znanstvenoj i akademskoj zajednici. K tome, može se pretpostaviti da je to uvertira za dalju liberalizaciju obiteljskog i drugih zakona koji rastaču hrvatski korpus.“[6]
Katolički laici okupljeni u Građanskoj inicijativi „I ja sam bio embrij“, u skučenom vremenu koji im je ostavila neviđena žurba vladajuće koalicije u „guranju“ zakona kroz saborsku proceduru, organizirali su skupljanje potpisa na peticiju protiv novoga zakona. Uspjeli su organizirati potpisivanje peticije samo po katoličkim župama: aktivisti su u 500 (od ukupno 1500) katoličkih župa u Hrvatskoj prikupili – u svega dva tjedna – čak 133.000 potpisa hrvatskih građana. Ministar zdravlja Ostojić nije htio čak niti primiti peticiju iz ruku organizatora. Organizatori komentiraju: „Ministar Ostojić i njegov stranački i državni šef Milanović pokazuju netrpeljivost i netolerantnost prema drugom i drugačijem mišljenju. Oni bi najradije da građanske inicijative ne postoje, jer remete njihov mir i njihove zacrtane ideološke smjernice. Pokušavajući nametnuti izokrenute vrijednosti i svjetonazor militantne manjine većini, gazeći identitet, dostojanstvo, baštinu i kulturu hrvatskog naroda, istovremeno obmanjujući javnost o nužnosti i obvezi usklađivanja ovog zakona s europskom pravnom stečevinom, ponašaju se kao da je Hrvatska njihov projektni poligon za ideološke manipulacije bez obzira što o tome misle hrvatski građani.“[7]
Da li bi Milanoviću i njegovoj koaliciji nešto značilo ako bi se prikupilo 958.000 potpisa na peticiju? To bi, naime, bilo više od broja glasova koje su dobili na parlamentarnim izborima 2011. godine (40,72% birača koji su glasovali, tj. 24,23% hrvatskih državljana s pravom glasa).[8]
Možda njima i ne bi. Ali bi Bogu zacijelo bilo po volji.
Foto: Hrvatski Sabor
