Dvadeset godina vjeronauka u školama. Prijatelji i čitatelji.
Dolazi nam uskoro proslava dvadesete obljetnice vjeronauka u školama. Pola stoljeća je u Hrvatskoj bila zabrana održavanja religijske pouke u školskom sustavu. Škola je imala zadatak oblikovanja materijalističko-ateističkog pogleda na svijet, što se može nazvati specifičnim komunističkim odgojem. Crkva je bila prikazivana kao društveni neprijatelj, a mladima se iskrivljavala slika religije. Svećenike se progonilo i ubijalo. Brojka od 624 ubijena svećenika u tamnici naroda uistinu čini da se čovjek smrzne. Prvo radi navedenih zvjerstava, a drugo radi toga jer nitko nije odgovarao za tako svirepe zločine. Počevši od 1991/1992. uvodi se konfesionalni vjeronauk u svim školama. Nakon provedene javne rasprave u Republici Hrvatskoj je prihvaćen pristup koji omogućuje izvođenje konfesionalnog vjeronauka u školama u više konfesionalnih varijanti.
Mogućnost uvođenja vjerskog odgoja i obrazovanja dana je svim vjerskim zajednicama koje su ispunile zadane uvjete. Ministarstvo prosvjete i kulture objavilo je programe za vjerski odgoj i obrazovanje slijedećih vjerskih zajednica: Katoličke crkve, Pravoslavne crkve, islamske zajednice, židovske zajednice, adventističke zajednice, Crkve Isusa Krista svetaca posljednih dana i evangeličke zajednice.
U nekim je europskim zemljama religijska nastava izričito zajamčena ustavom. To znači da se religijska nastava može isključiti iz školskog programa jedino ako se mijenja ustav. Tako je uređeno u državama: Njemačka, Austrija, Belgija i Grčka. U Španjolskoj i Portugalu iz ustava proizlazi pravo na religijsko obrazovanje u školama, dok u nekim europskim državama, pravo na religijsko obrazovanje unutar školskog sustava proizlazi iz činjenice postojanja većinske religije kao takve.
Religijska nastava uvedena je u gotovo sve školske sustave u Europi. Zanimljivo je da vjeronauk ulazi i u sve škole Rusije. U Francuskoj i Bugarskoj odsutnost religije iz nastave nije potpuna, a jedina zemlja u Europi u kojoj ne postoji ni konfesionalna nastava ni etika je: Slovenija. Da, dobro ste pročitali. Slovenija.
Pravo na vjersku slobodu u školskom okružju definirano je kao načelo u Ustavu Republike Hrvatske u člancima 40., 41., 63., 65., 66. Drugi dokumenti važni za školsku religijsku nastavu:
– Opća deklaracija o pravima čovjeka (UN, 10. prosinca 1948). U čl.26 Deklaracija proglašava opće pravo roditelja da izaberu obrazovanje koje žele za svoju djecu.
– Izvješće UNESCO-ova Međunarodnog povjerenstva za razvoj obrazovanja za 21. stoljeće (tu se ističe kako obrazovanje “treba doprinijeti općem razvoju svake osobe: duhu i tijelu, inteligenciji, osjetljivosti, osobnoj odgovornosti i duhovnosti.”
– Povelja Europske unije o temeljnim pravima, 2000.u čl.14 se ističe kako roditelji imaju pravo odgajati i poučavati svoju djecu u skladu sa svojim religioznim, filozofskim i pedagoškim uvjerenjima.
– Vijeće Europe je u preporuci 1396 istaknulo: “Školski i sveučilišni programi trebali bi se doraditi kako bi se promicalo bolje razumijevanje među religijama.”
Roditelji imaju temeljno pravo odlučiti o odgoju vlastite djece, a javna škola omogućuje vjerski odgoj u skladu s njihovim vjerskim uvjerenjem, životnim vrijednostima, s učenjem i tradicijom Crkve kojoj pripadaju. No, tako velika obljetnica je zasigurno prilika za studioznu analizu uloge vjeroučitelja u školama i plodova vjeronauka kao takvoga.
Ne treba skrivati istinu pa se bojati reći kako se vjeroučiteljstvo za neke vjeroučitelje u školama ipak pokazalo previše zahtjevno, a navedene osobe nisu bile spremne nositi se sa tako odgovornom zadaćom. Problem se javlja kod vjeroučitelja koji imaju mandat za stalno-do opoziva, a sami su toliko angažirani u školi da im učenici nakon više godina predavanja u školi niti ime ne znaju. Ima i onih vjeroučitelja koji na svete mise odu jednom mjesečno, a pravovjerni učenici se mogu Bogu moliti da im dotični ne krenu tumačiti nauk Isusa, jer će ga isti predstaviti dosta drugačije.
Još jedan od problema je taj što svake godine diplomira sve više novih autentičnih mladih teologa koji pokazuju želju da ih Bog zove biti vjeroučiteljima. No, što u tom slučaju činiti kada su nam škole već sada pune, a što je još gore, mnoge su pune sa vjeroučiteljima koji su posljednji projekt radili prije tko zna kada, a autentični su toliko da ih učenici gledaju s prezirom. Crkva će morati biti svjesnija velike odgovornosti same sebe i shvatiti da će i ovdje valjati povući poteze koji će ipak biti na veće dobro nekoliko stotina učenika u nekoj školi. Mjerodavni će biti evanđeoski čvršći, ne pasti na svaku prolivenu suzicu i ljudima pojasniti da nitko nikoga ne isključuje. Čovjek sam sebe, svojom lijenošću, nezauzetošću, amoralnim životom, nestručnošću – dovodi do toga da ne smije kao takav biti produžena ruka Crkve i Isusa u školi. Na jedan način, svaki vjeroučitelj sam sebe isključuje ili uključuje, slikovito govoreći.
Možda će doći vrijeme kada će svi vjeroučitelji, tako naravno i ja, predlagati plan i program ne samo onaj propisani od mjerodavnog Ministarstva i HBK, već i onaj isto tako snažan: projekti na razini škole, rad s djecom, rad s roditeljima, rad u župi… onaj tko ima kvalitetnije programe dobije posao na godinu dana. Ili možda na dvije. Ako program ne ispuni, više tu ne radi. Nije to toliko drastično koliko bi nastao opći preporod apostolatom vjeroučitelja. Oni uhljedbeni likovi koji prstom ne maknu godinama dobili bi u tom slučaju uistinu na jedan način egzemplarni vritnjak, što je pravedno, pošteno, kršćanski.
Treba ovdje jasno reći kako imamo mi mnoštvo primjera pozitivnih, predanih i vrijednih vjeroučitelja koji žrtvuju svoje vrijeme za spas mladih, koji u školi predstavljaju živu sliku onih koji slijede Isusa,a svojom stručnošću ne ostavljaju prostora nikakvim manipulacijama. Svaki dan Bogu zahvaljujem na takvim primjerima svoje braće i sestara u školama. Takvih dobrih primjera ima. Veći dio pak vjeroučitelja treba probuditi. U ljubavi im pojasniti što Isus i Crkva od njih očekuju za mlade koje im je Bog povjerio. Sa ovom skupinom se može dosta učiniti. Manji broj vjeroučitelja je zalutao u ovu priču. Toga ima svugdje, u svim branšama. Možda kod nas manje, ako ćemo usporediti promašena zaposlenja u drugim zanimanjima, ali u našem slučaju mi smo uvijek pod povećalom, što je sasvim logično pa se o nama i puno više priča, čuje, govori, dokazuje.
Svima nam ova velika obljetnica treba poslužiti kao poticaj promišljanja uloge vjeroučitelja kao takvoga u školi, u župi i njegovih plodova. Isto tako, neka nam bude poticaj promišljanja suradnje sa braćom svećenicima, sa župnicima sa kojima mi laici moramo raditi zajedničkim snagama na dobro naših mladih. I na kraju: nas nitko ne može iz škole ‘istjerati’. Ali mi sami sebe možemo toliko degradirati da čak dovedemo u pitanje smisao školskog vjeronauka. To je na nama vjeroučiteljima. Zato vjeroučitelj mora živjeti vjeru, cijelim svojim bićem vjerovati u istine Crkve, ljubiti svakog svog učenika. Tako će biti prepoznat kao onaj koji se trudi, unatoč ljudskoj nesavršenosti, slijediti Isusa.
Naše slabosti stavljamo u ruke Gospodina da postanu naše jakosti, da parafraziram Pavla. Ustvari, kod vjeroučitelja je sve jasno. Koliko mi molimo, koliko smo nepatvoreni – toliko možemo imati uspjeha kod mladih. Mlade se naime ne da prevariti. Oni osjećaju ljubite li Isusa ili stolicu na kojoj sjedite. Neka nam Dobri pomogne da shvatimo veličinu svoga poziva.
Marin Miletić, vjeroučitelj
