Crkva postoji već dvije tisuće godina, a svijet je unutar Crkve svakako pribraniji, razumniji, uravnoteženiji u svojim nadanjima, zdraviji u svojim nagonima, radosniji i veseliji u susretu sa sudbinom i smrću, od onoga izvan nje.
U ovom vremenu relativizma kada nas zbunjuju neprestani napadi na vjeru i Crkvu, kada nas napastuju i osobna razočaranja, valja ponoviti argumenate koji kroz povijest hrabre vjernike i dokazuju kako je katolička vjera za svakog čovjeka velika milost kojoj se valja otvoriti i za nju živjeti.
Crkva je na globalnoj razini jedini dosljedni branitelj ćudoređa i krjeposti. Ona poštuje svako ljudsko biće. Štiti brak i obitelj od pogubnih natruha laži i neodgovornosti. Također, ustrajno brani djecu, novorođenčad i nerođene. Zalaže se i za dostojanstvo života u starosti i sretnu smrt. Brani siromahe, mir i ljudsko dostojanstvo. Brani red, kao i slobodu. Štiti tijelo, um i dušu.
Crkva je jedina ustanova u povijesti koja uvijek iznova preživljava vlastite poraze. Chesterton čak smatra kako je preživjela i vlastitu smrt. Nekoliko se već puta u povijesti učinilo kako je Crkva gotova, uništena. Unatoč tome, ona je još uvijek tu. “Preživjela je vlastitu smrt”, veli Chesterton, “jer ispovijeda Boga koji znade kako ustati iz groba.”
Povijest kršćanstva, potpuna povijest je Katoličke Crkve. Crkva ne samo što je kroz povijest pronosila vjeru, već je nosila ujedno i čitavu kulturu. U samostanima i muzejima se čuvaju tekstovi staroga svijeta, kao jedini otvoreni prozori ka prošlosti. Kada su ikonoklasti razbijali kipove, katolici su očuvali kiparstvo. Katolički su umjetnici čak unijeli dimenzije kiparstva u slike, dajući im na taj način dubinu i ljepotu. Pisali su glazbu koja se i danas izvodi. Zamkovi građeni u srednjevjekovlju, danas su pretvoreni u muzeje ili pak ruševine. Katedrale građene u isto vrijeme i danas služe svojoj glavnoj svrsi – liturgijskom bogoslužju i molitvi.
Sve su postojeće kršćanske sljedbe zapravo posljedica pobune protiv Katoličke Crkve, odnosno cijepanja od nje. One stoga mogu biti samo nešto manje od Katoličke Crkve, a nikako više. Nešto im uvijek nedostaje: bio to papa, Blažena Marija Djevica ili tradicija. Koje se god djelomične istine držali, moraju iskreno priznati da su nešto uvijek primili od Katoličke Crkve, bilo daje riječ o Bibliji, krštenju, ili nečem trećem.
Čak i sami grijesi Katoličke Crkve idu u prilog njenoj istinitosti. Njeni neuspjesi samo upućuju na visoku vrijednost onoga što naučava. Svijet ne može dopustiti propast Crkve, jer nesvjesno znade kako istina koju ona navješćuje mora opstati. Chesterton kaže “kako se grijesi kršćanstva zapravo ubrajaju među doktrine kršćanstva.” Drugim riječima, naši grijesi ukazuju prema jednome od naših sakramenata: svetoj ispovijedi! On veli: “Crkva ne biva opravdana kada njezina djeca ne griješe, već naprotiv upravo kada griješe.”
Popis bi se mogao nastaviti unedogled. Uvijek mu možemo dodavati nove stavke. Uvijek postoji još koji razlog za vjerovanje u nauk Crkve i uvijek još koji dokaz u prilog njenoj istinitosti. Zaključimo s Chestertonom: “Crkva postoji već dvije tisuće godina, a svijet je unutar Crkve svakako pribraniji, razumniji, uravnoteženiji u svojim nadanjima, zdraviji u svojim nagonima, radosniji i veseliji u susretu sa sudbinom i smrću, od onoga izvan nje.”
Mato Petrović, list ‘MI’, lip.-srp.-kol. 2011., str. 21.
Foto: Miro Sorak
