Je li moguće da su autori evanđelja i Djela apostolskih namjerno lagali?

Prisjetimo se, da bismo ispitali jesu li evanđelja i djela apostolska povijesno pouzdani dokumenti, trebamo ispitati:

(i) jesu li današnji tekstovi po sadržaju jednaki originalima;

(ii) jesu li njihovi autori znali istinu o događajima koje opisuju;

(iii) jesu li istinito prenijeli ono što su znali, ili su možda svjesno lagali;

(iv) jesu li pisali s namjerom da se njihov izvještaj doslovno shvati?

Prva dva pitanja ispitali smo u prethodnim tekstovima te smo se uvjerili da su današnji tekstovi po sadržaju istovjetni originalima, te da su autori posve sigurno znali istinu o događajima koje su opisali. Ovdje ćemo razmotriti treće pitanje: jesu li autori evanđelja i Djela apostolskih istinito prenijeli ono što su znali, ili je ipak moguće da su svjesno lagali?

Kroz povijest, protivnici kršćanstva često su kršćanima upućivali upravo takvu optužbu – počevši od Židova u vrijeme apostola (Mt 28,11-15), preko pobornika tzv. “racionalizma”¹ u 19. stoljeću, pa sve do naših dana, kada se suštinski ista tvrdnja zamotava u malo suptilniji omot, pa nas pobornici liberalne biblijske “kritičke škole” (zapravo nasljednici modernizma) uvjeravaju da su autori tekstova “idealizirali” Isusa. No sve takve teorije su apsurdne. Svjesna laž (pa makar netko slatkorječivo izbjegavao termin “laž” i umjesto toga ju zvao “idealizacijom”) od strane autora novozavjetnih spisa bila bi apsolutno nemoguća, i to iz više razloga.

(1) Psihološki je nemoguće da bi autori ovih spisa lagali. Nitko, naime, ne laže bez razloga, bez motiva. Ljudi često lažu, ali kad lažu, onda to uvijek čine zato da bi time nekako profitirali: primjerice, da bi stekli materijalnu korist, olakšali si životnu situaciju, izbjegli nekoj neugodnosti, ili barem da bi se zabavili. No apostoli i prvi kršćani, ljudski i ovozemaljski gledano, naviještanjem kršćanstva nisu mogli dobiti apsolutno ništa. Naprotiv, mogli su samo sve izgubiti. Biti kršćanin, naime, tijekom prvih triju stoljeća nakon Krista, značilo je biti progonjen, jednako od Židova kao i od Rimljana, biti izgnan na margine društva, a često u konačnici i platiti glavom. O tome nam svjedoči povijest. Ista nam povijest svjedoči da je od dvanaestorice apostola njih jedanaest umrlo nasilnom smrću (svi osim Ivana, koji je jedini doživio duboku starost i umro prirodnom smrću). Podnijeli su mučeništvo za ono što su naviještali. Jednaka sudbina zadesila je i mnoge druge prve kršćane. I kakvog onda smisla ima pretpostavka da su autori evanđelja bili lažljivci i varalice? Tko bi lagao – i ustrajao u laži – znajući da mu to ne donosi nikakve koristi nego samo muku, trpljenje, progonstvo i smrt? Tko bi svjesno umro za laž? Takva teza je očito apsurdna.

Netko će možda prigovoriti: “činjenica je, ipak, da su mnogi u povijesti umirali za laž”. To je točno, ali nitko nije umro za laž svjesno, znajući da je laž. Oni koji su umirali za laž, umirali su zato što su bili u zabludi glede činjenica. Mislili su da umiru za istinu, jer nisu znali da stvari stoje drukčije. Bili su zavedeni. No mi smo se u prethodnom tekstu uvjerili da su autori evanđelja, kao očevici i njihovi pratitelji, posve sigurno znali istinu o događajima koje su opisivali. Stoga ne može proći teza da bi bili zavedeni i tako dali život za laž.

Ukratko, dakle, činjenica da autori novozavjetnih spisa o kojima govorimo, ljudski gledajući, nisu mogli profitirati zastupajući nauk koji su zastupali, nego da su, naprotiv, sve izgubili, sama za sebe je apsolutni dokaz da ovi autori nisu mogli svjesno lagati. Jedino objašnjenje zašto su bili spremni sve to pretrpjeti jest da su doista u to vjerovali kao u istinu. A budući da su bili očevici, onda to i jest istina.

(2) Sve da su i htjeli, autori novozavjetnih spisa nisu mogli lagati. Kao što smo se uvjerili u prethodnom tekstu, evanđelja i Djela apostolska napisana su svega nekoliko desetljeća nakon Kristove smrti². To znači da su tekstovi nastali u vrijeme dok je još postojao veliki broj živućih svjedoka koji bi lako osporili bilo kakvu laž, kad bi laži doista bilo. Među svjedocima nalazili su se jednako oni koji su Krista iskreno ljubili i koji bi se stoga pobunili protiv bilo kakvog krivotvorenja činjenica o njemu, kao i neprijatelji mlade kršćanske vjere koji bi jedva dočekali raskrinkati laž kad bi laži bilo. Ali u povijesti nema spomena o bilo kakvoj pobuni očevidaca protiv teksta evanđelja. Uostalom, autori evanđelja ne bi si mogli ni priuštiti takav rizik, znajući da ima živih svjedoka.

(3) Konačno, uvid u same evanđeoske tekstove pokazuje nam također iznimnu iskrenost i istinoljubivost njihovih autora. Tako je, primjerice, zanimljivo primijetiti da autori  iznose i one događaje koje samim apostolima ne idu u prilog, poput nadmetanja među apostolima tko će biti prvi u Božjem kraljevstvu (Mk 9,33-34; Lk 22,24), Petrovom trostrukom zatajenju Isusa (Mt 26,69-75; Mk 14,66-72; Lk 22,55-62), kukavičluku nakon Isusova raspeća (Iv 20,19). Iskreno iznose i događaje koji na prvi pogled ne idu u prilog ni samom Kristu: npr. njegovoj nemoći (Mk 6,3), nesigurnosti i tjeskobi (Mt 26,37-39), tvrdnjama ljudi da je Isus izvan sebe (Mk 3,21), lud i opsjednut (Iv 10,20), trenutcima ogorčenosti (Iv 2,14-17), očaju na križu (Mt 25,46; Mk 15,34), itd.

Zbog svih ovih razloga, danas zapravo više nitko ozbiljan i ne želi eksplicitno tvrditi da su autori evanđelja bili svjesni varalice. Umjesto toga, kao što smo već napomenuli, više vole govoriti o “idealizaciji”. No to je samo eufemističko drugo ime za istu stvar; isti argumenti kojima smo osporili mogućnost laži, osporavaju i mogućnost idealizacije. Ako neki danas ipak i usprkos ovakvim argumentima i dalje govore o “idealizaciji”, to je u pravilu stoga što uopće ne vjeruju da su autori evanđelja doista Matej, Marko, Luka i Ivan (umjesto toga, autorstvo pripisuju nekoj neidentificiranoj kasnijoj “zajednici” i njenoj “vjeri” – kao da zajednica može nešto napisati i kao da je vjera te zajednice u neke, po njima nestvarne događaje, mogla nastati sama od sebe, neovisno o stvarnim događajima, neovisno o propovijedanju apostola i mimo nadzora apostola³) te smatraju da su tekstovi nastali puno kasnije. Takvima možemo jedino poručiti da im se umovanje temelji na pogrešnim premisama, te ih uputiti na našu detaljnu argumentaciju za tradicionalno autorstvo i rani nastanak ovih tekstova, koju smo izložili u prethodnom tekstu: Tko je i kada napisao evanđelja i Djela apostolska? Razumna analiza, lišena predrasuda i utemeljena na povijesno utemeljenim informacijama o autorstvu novozavjetnih tekstova ne može izmaći zaključku da autori nisu ni lagali ni idealizirali, nego su vjerno i savjesno prenijeli istinu o Isusovu naučavanju i djelovanju; istinu kojoj su sami svjedočili, ili koju su saznali od neposrednih svjedoka.