Odnos vjere i znanosti – načela

Uvod

Tema odnosa vjere i znanosti, čini se, nikada nije do kraja iscrpljena. Malo je tema o kojima se toliko puno govori, i to od strane tolikih različitih struka i sa toliko različitih aspekata. Upravo zbog toga, ponovno razmišljanje o ovoj temi može se činiti nezahvalno – čitatelj bi se s pravom mogao pitati što bi se još novo na tu temu moglo reći?

Kao profesionalnom znanstveniku i vjernom katoliku, ova tema mi je posebno bliska. I što više o tome čitam i slušam različita tumačenja s različitih strana, postajem sve svjesniji da se cijela diskusija svodi na želju da se postigne pomirenje po svaku cijenu, pa i po cijenu same Istine. Zato sam odgovor na ovo pitanje htio potražiti na samom vrelu istine, pod sigurnim okriljem Učiteljstva Katoličke Crkve, koja je stup i uporište istine (1 Tim 3, 15).

U ovom ću članku izložiti pet tvrdnji na koje se često nailazi kada je u pitanju odnos vjere i znanosti, i pokazati njihovu neodrživost.

1. „Vjera i znanost su međusobno komplementarne“

Postoji jedna široko raširena zabluda, koju sam dugo vremena i sam zastupao, potpuno nesvjestan da širim lažni nauk. U kratkim crtama, ona se svodi na sljedeće: znanost i vjera ne mogu biti u sukobu, jer se područje (domena) onoga što opisuje znanost ne preklapa s područjem onoga o čemu nas uči vjera. Znanost proučava vidljivi svijet, a vjera nevidljivi. Dok se god znanost drži svoje domene i ne zadire u domenu vjere, ona načelno ne može biti u sukobu s vjerom. S druge strane, dok god se vjera drži svoje domene (tvrdnje koje se odnose isključivo na nevidljivu i neopipljivu stvarnost), ona načelno ne može doći u sukob sa znanošću.

Kada tako postavimo stvari, čini se da je problem sukoba vjere i znanosti jednim udarcem zauvijek riješen i to na načelnoj razini. Međutim, ova jednostavna slika iz više razloga nije održiva. Ona se prvi put pojavila kao dio modernizma, „sinteze svih hereza“¹. Papa sv. Pio X. prepoznao je tu zabludu i izložio ju na vrlo jasan način:

Na prvome se mjestu mora držati da je objekt jedne potpuno različit od objekta druge i od njega odijeljen, jer se vjera bavi isključivo stvari, za koju znanost tvrdi da je u sebi nespoznatljiva. Dakle potpuno im je različito područje dodijeljeno: znanost je sva u stvarnosti pojava, gdje vjera uopće na zalazi; ona se naprotiv bavi božanskom stvarnošću koja je znanosti potpuno nepoznata. Iz čega se izvlači zaključak da između vjere i znanosti ne može nikada doći do razdora, jer, ako svaka od njih drži svoje područje, neće se nikada moći susresti, pa stoga ne može medu njima ni doći do proturječnosti.²

Nažalost, danas gotovo identičan stav možemo čuti iz usta mnogih katolika, pa čak i onih čija je dužnost podučavati mlađe naraštaje vjerskim istinama. Vjerujem da se on najčešće javlja iz neznanja, kao posljedica mentaliteta da dokumente Učiteljstva izdane prije Drugog vatikanskog sabora ne treba više shvaćati ozbiljno.

Postavlja se dakle pitanje: na koji način znanost može spoznati istine vjere, i na koji način vjerske istine mogu iznositi tvrdnje koje bismo okarakterizirali kao „znanstvene“?

Znanost itekako može odgovoriti na pitanje o Bogu, pod pretpostavkom da onaj koji se bavi znanošću tom pitanju pristupa iskrena i otvorena srca. U tom smislu, tri mudraca koja su promatrajući nebo pronašli Boga, predstavljaju trajan uzor svakom znanstveniku³. Znanost može govoriti o Bogu na tri načina:

(1) Promatrajući stvorenje, znanstvenik može spoznati Stvoritelja. Katekizam Katoličke crkve zato kaže:

Bog govori čovjeku preko vidljivog stvorenja. Tvarni se svijet predstavlja čovjekovu razumu da bi u njemu otkrio trag svoga Stvoritelja. Svjetlo i noć, vjetar i oganj, voda i zemlja, drvo i plodovi govore o Bogu, naznačuju istodobno njegovu veličinu i blizinu.⁴

Psalmist tu istinu izražava prekrasnim riječima,

Nebesa slavu Božju kazuju,
naviješta svod nebeski djelo ruku njegovih.⁵

…dok u Knjizi mudrosti čitamo:

Po naravi su glupi svi ljudi koji ne upoznaše Boga, oni koji iz vidljivih ljepota ne mogu spoznati onoga koji jest – nisu kadri prepoznati umjetnika po djelima njegovim; nego smatraju bogovima koji svijetom vladaju oganj ili vjetar ili hitri zrak, zvjezdan krug ili silnu vodu ili svjetlila nebeska. Jer ako su ih, opčinjeni njihovom ljepotom, uzeli smatrati bogovima, morali su spoznati koliko ih tek nadmašuje njihov gospodar jer ih je stvorio sam Tvorac ljepote. Ako ih je i zadivila njihova sila i snaga, morali su iz toga zaključiti koliko je tek silniji njihov stvoritelj. Jer prema veličini i ljepoti stvorova možemo, po sličnosti, razmišljati o njihovu Tvorcu. Ali ovi ipak zaslužuju malen prijekor, jer možda samo lutaju tražeći Boga i želeći ga naći; živeći među djelima njegovim, nastoje ih shvatiti, a zavodi ih samo naličje stvari jer vide toliko ljepote. Pa ipak, oprostiti im ne treba: jer ako su bili kadri steći toliko spoznaje da mogu svemir istraživati, koliko su lakše mogli otkriti Gospodara svega toga! ⁶ (naglasak dodan)

(2) Povijesna znanost može spoznati Boga po djelima kojima se On očitovao u povijesti spasenja. Cijela povijest Izraela, čudesa koja je Bog činio po Abrahamu, Mojsiju i patrijarsima, povijesnost Isusovog života i djelovanja, smrti i uskrsnuća, povijesnost Djela apostolskih, povijest Crkve – sve to svjedoči živoga Boga, stvarnog i prisutnog među nama.

(3) Filozofija, iako u modernom smislu riječi nije znanost, može koristeći razum sa sigurnošću spoznati postojanje Boga. To nas uči i Katekizam Katoličke Crkve:

Naša sveta majka Crkva čvrsto drži i uči da se Bog, počelo i svrha svih stvari, može s prirodnim svjetlom ljudskog razuma sigurno spoznati iz stvorenih stvari.⁷

Katekizam se pri tome referira na Prvi vatikanski sabor, koji svečano izjavljuje:

[§2, Kan. 1] Tko kaže da Boga, jednoga i pravoga, našeg Stvoritelja i Gospodara, nije moguće sigurno spoznati naravnim svjetlom ljudskog razuma (…) neka bude kažnjen anatemom.⁸

Najsvjetliji primjer ove činjenice jesu klasični dokazi za postojanje Boga na temelju čisto razumsko-logičkog zaključivanja, koji je najeminentnije izložio sv. Toma Akvinski u svojih famoznih ‘pet puteva’⁹.

S druge pak strane, mnoge vjerske istine (dogme) imaju konzekvence na znanstveni opis svijeta¹⁰. Tada kard. Ratzinger jednom je prilikom rekao da je kršćanstvo „pozitivistička religija“, jer se temelji na povijesnim činjenicama. Zaista, mnoge vjerske istine traže od nas da prihvatimo da su se određeni povijesni događaji zaista dogodili, što direktno utječe na rad znanstvenika povjesničara. Osim toga, vjerske istine dodiruju se i sa prirodoslovnom znanošću, npr. dogma da je svijet stvoren ex nihilo i da ima početak u vremenu, da je prvi čovjek stvoren u stanju besmrtnosti, da je smrt ušla u svijet po grijehu, itd.

2. „Crkva nema autoritet nad znanstvenim pitanjima“

Ova uobičajena zabluda tvrdi da se autoritet Crkve proteže samo na pitanja o nevidljivoj stvarnosti. Znanstvenik prema tome uživa neograničenu slobodu pri iznošenju tvrdnji koji se tiču opipljive stvarnosti i u tome nije podložan konačnom sudu Crkve.

Nasuprot tom mišljenju, Prvi vatikanski sabor jasno izjavljuje:

[§4, Kan. 2] Tko kaže da se ljudskim znanostima treba baviti tako, da se njihove tvrdnje mogu zadržati kao istinite, makar se protivile objavljenom učenju, i da ih Crkva ne može zabraniti: neka bude kažnjen anatemom.

Dakle, Crkva može i mora zabraniti one tvrdnje koje se protive objavljenim vjerskim istinama. Taj autoritet dolazi od Krista, na što nas je podsjetio i papa Pio XII., osvrćući se na teoriju evolucije:

U skladu s današnjim stanjem ljudskih znanosti i svete teologije, te da se ta istraživanja i rasprave vode između oba tabora stručnjaka, ali tako da se razlozi obaju mišljenja, tj. i onih koji pogoduju (evolucionizmu) i onih koji su protiv njega, vrednuju i prosuđuju s potrebnom ozbiljnošću, umjerenošću i mjerom, tako dugo dok su svi spremni pokoriti se sudu Crkve, koja je od Krista dobila zadaću autentično tumačiti sveto Pismo i braniti vjerske dogme.¹¹

U ovom citatu možemo uočiti još jednu važnu primjedbu: znanost i vjera neće biti u sukobu dok god su znanstvenici spremni prihvatiti konačan sud Crkve. Oholost znanstvenika koji odbijaju svaki autoritet osim sebe samih, uvijek je rezultirala sukobom između Crkve i znanosti: počevši od slučaja Galileo¹², pa sve do današnjih dana. Papa sv. Pio X. o takvima kaže:

O, zaista „slijepci i vode slijepih“ koji, nadimajući se oholim imenom znanosti, iznose tlapnje kojima izobličuju vječni pojam istine i istinski religijski osjećaj: „šireći novi sistem, vodeni bezočnom i neobuzdanom pomamom za novošću, ne traže istinu tamo gdje se ona sigurno nalazi, te prezirući svete apostolske tradicije, prianjaju uz šuplje, ništavne, nesigurne nauke koje je Crkva osudila i njima, ti bezumnici jedni, vjeruju da podupiru i zastupaju samu istinu.“¹³

3. „Vjera se mora prilagođavati novim znanstvenim spoznajama“

Tako se dakle razabire da je znanost posve slobodna od vjere; vjera međutim, premda se proglašava odvojenom od znanosti, njoj je podložna. Sve je to, časna braćo, sasvim suprotno od onoga što je učio naš prethodnik Pio IX.: „Dužnost je filozofije, na području religije, ne da vlada nego da služi, ne da propisuje što se mora vjerovati, nego to prigrliti s razumnim poštovanjem, niti istraživati dubinu Božjih otajstava, nego Boga pobožno i ponizno častiti.“¹⁴

U središtu ove zablude stoji ideja da je znanstveno znanje, budući je utemeljeno na dokazima, sigurno, dok po pitanju vjere postoji znatan manevarski prostor u kojem se uvijek nađe neki kutak i tumačenje koji neće proturječiti tvrdnjama sekularnih znanstvenika. Nasuprot tome, Katekizam Katoličke crkve jasno naučava:

Vjera je sigurna, sigurnija od svake ljudske spoznaje, jer se temelji na samoj Riječi Boga, koji ne može lagati.¹⁵

Zadržimo se malo na ovim riječima. One nam kažu da ne postoji sigurnija spoznaja od one koju primamo po vjeri (predložio bih da se svugdje piše malim slovom – koliko je poruka da se ovime istakne uzvišenost vjere, mislim da je bolje pristati uz pravopisne norme). Štoviše, ta spoznaja je sigurnija od svake ljudske spoznaje. Dakle, ako moramo staviti na vagu našu sigurnost po pitanju neke vjerske istine i usporediti ju sa sigurnošću neke ljudske spoznaje (npr. neke znanstvene tvrdnje), ne bi se smjelo dogoditi na sigurnost u ljudsku spoznaju bude veća od sigurnosti u vjersku istinu. Nažalost, mnogi od onih koji se smatraju vjernicima odavno su izgubili taj osjećaj.

Ideju da se Vjera mora stalno prilagođavati novim znanstvenim spoznajama eksplicitno je osudio i Prvi vatikanski sabor:

[§4, Kan. 3] Tko kaže da se može dogoditi, da se dogmama koje je odredila Crkva, u skladu s napretkom znanosti, nekada mora dati smisao drugačiji od onoga kako ga je shvaćala, i kako ga Crkva shvaća: neka bude kažnjen anatemom.

U cilju da se po svaku cijenu postigne pomirenje Crkve i svijeta mnogi su, nažalost, spremni vjeru u potpunosti podrediti znanosti. Teorije i tvrdnje sekularnih znanstvenika tako se postavljaju iznad dogmi sv. Crkve, poprimaju status super-dogmi u koje se ne smije sumnjati. Svako kritičko preispitivanje znanstvenih tvrdnji u svjetlu vjere često se smatra „nazadnjaštvom“, odrazom „fundamentalizma“ i općenito nečim neprimjerenim za katolika 21. stoljeća.

Ukoliko znanstvenici uporno insistiraju na tome da su njihove spoznaje one od najveće sigurnosti, i da se sve ostalo mora podrediti tome, sukob između Crkve i znanosti je neizbježan.

4. „Biblija nije znanstveni udžbenik“

Ova izjava je točna, ali nisu točne mnoge implikacije koje, po mišljenju nekih, iz nje proizlaze. Točno je da u Bibliji ne nalazimo formulacije izražene jezikom moderne znanosti. Međutim, pogrešno je iz toga zaključiti da Bibliju smijemo shvaćati isključivo kao alegoriju koja nam prenosi neku duhovnu poruku. Katekizam Katoliče crkve ukratko iznosi smjernice katoličke egzegeze (KKC 109-119), koje se mogu sažeti u srednjovjekovnom dvostihu:

Littera gesta docet, quid credas allegoria,
Moralis quid agas, quo tendas anagogia.¹⁶

Osim što sadrži povijesne istine, Biblija također pruža okvir za ispravan pristup i bavljenje prirodoslovnim znanostima. Ako se zapitamo zašto se moderna znanost rodila upravo u kršćanskoj Europi, a ne npr. u nekoj od drevnih civilizacija Istoka, odgovor ćemo naći upravo u činjenici da su svi pioniri moderne znanosti inspiraciju za svoj rad crpili iz Biblije. U sljedećim točkama pokušat ću pokazati zašto je Biblija zaslužna za rađanje moderne znanosti:

1. I sedmoga dana Bog dovrši svoje djelo koje učini. I počinu u sedmi dan od svega djela koje učini. I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti, jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini. (Post 2, 2-3). Ove riječi označavaju završetak stvaranja svijeta. One također ukazuju i na to da je Bog u svijet koji je stvorio ugradio sekundarne uzroke (causae secundae) po kojima svijet može samostalno funkcionirati, uz uvijek prisutnu ruku Božje providnosti. Vjera u postojanje sekundarnih uzroka rezultirala je vjerom u postojanje utvrđenih pravila po kojima materijalni svijet funkcionira, tzv. prirodnih zakona. Vjera u postojanje prirodnih zakona potaknula je pionire moderne znanosti na to da ih počnu otkrivati i formulirati.

2. U početku bijaše Riječ. (Iv 1, 1) Ivanovo evanđelje započinje istim riječima kao i Knjiga Postanka. Ono nam kaže da se Bog koji je stvorio nebo i zemlju (Post 1, 1) objavljuje kao Logos, kao biće koje je po sebi i u sebi razumno. A budući da je čovjek stvoren na sliku Božju (Post 1, 26; Post 1-27; Post 9, 6; Mudr 2, 23; Sir 17, 3) iz toga proizlazi da se čovjek može pouzdati u svoj razum. Svijet je dakle razuman i spoznatljiv, a logika je valjano i pouzdano sredstvo koje možemo koristiti kako bismo ga spoznali. Ovaj svjetonazor rezultirao je time da je logika postala temelj svakog znanstvenog istraživanja.

3. Riječ je tijelom postala. (Iv 1, 14) Bog je postao čovjekom i kao takav opažao svijet oko sebe koristeći svojih pet osjetila. A kako Bog ne može prevaren biti, to pak znači da su osjetila pouzdano sredstvo putem kojih možemo spoznavati svijet oko sebe. Ovaj zaključak rezultirao je empirijskom metodom bez koje je moderna znanost nezamisliva. Upravo zbog toga što je Bog postao čovjekom, prvi znanstvenici smatrali su da se svijet mora promatrati i da ga promatranjem možemo spoznati.

4. Bog koji je stvorio svijet je dobar (usp. Mk 10, 18) i istinit (usp. Iv 14, 6). Sve što je dobro i istinito je lijepo. Dakle, stvorenje mora odražavati Božju ljepotu. Za znanstvenika to znači da zakoni prirode moraju biti lijepi – jasni, jednostavni, općeniti, utemeljeni na što manjem broju temeljnih principa, itd. Taj princip vodio je sve utemeljitelje modernih znanstvenih disciplina, koji su u svijetu oko sebe tražili ljepotu i jednostavnost, i tako neprekidno težili boljoj i dubljoj spoznaji prirodnih zakona.

Iz ovih točaka vidi se da je Biblija pružila okvir za utemeljenje modernih znanosti, bez obzira na to što ona nije „znanstveni udžbenik“. Ona je, dapače, puno više od običnog udžbenika – ona sadrži temelj bez kojega je moderna znanost nezamisliva. Velika je šteta što današnji znanstvenici na Bibliju pretežno gledaju kao na zbirku mitova iz brončanog doba i tako propuštaju naći temelj, poticaj i inspiraciju za još dublje razumijevanje svijeta koji nas okružuje.

5. Pomirenje po svaku cijenu

Postoje neki koji smatraju da je glavni zadatak Crkve postići pomirenje sa svijetom, bez obzira na cijenu. Crkva, kažu, mora ići „u korak sa svijetom“, mora se prilagoditi svijetu, otvoriti se svim novotarijama i ludostima ovoga svijeta. Ako to ne napravi, onda će ostati „u srednjem vijeku“: nazadna, neprilagođena, zaostala u vremenu.

S druge strane, Gospodin Isus jasno ističe stalno neprijateljstvo Crkve i svijeta:

Ja sam im predao tvoju riječ, a svijet ih zamrzi jer nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. (Iv 17, 14)

Onima koji se po svaku cijenu žele pomiriti sa svijetom sv. Jakov apostol poručuje:

Preljubnici! Ne znate li da je prijateljstvo sa svijetom neprijateljstvo prema Bogu? Tko god dakle hoće da bude prijatelj svijeta, promeće se u neprijatelja Božjega. (Jak 4, 4)

Sv. Pavao također upozorava:

Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja. (Rim 12, 2)

Pazite da vas tko ne odvuče mudrovanjem i ispraznim zavaravanjem što se oslanja na predaju ljudsku, na “počela svijeta”, a ne na Krista. (Kol 2, 8)

Sv. Petar, prvak apostola i prvi papa, upozorava one koji su već spoznali Krista, ali ipak ne odolijevaju čarima svijeta:

Doista, pošto su po spoznaji Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista odbjegli od prljavština svijeta, ako se opet u njih upleću i daju se svladati, ovo im je potonje gore od onoga prvoga. (2 Pt 2, 20)

Što se u svim ovim citatima misli pod „svijet“? Kratko rečeno, to su oni koji ne prihvaćaju nikakav autoritet osim sebe samih, koji su sami od sebe napravili božanstvo i žive prema svojim htijenjima, upravo „kao da Boga nema“ . Sveto Pismo nam jasno govori da Kristovi učenici stoje nasuprot takvoga svijeta i da je prijateljstvo prema svijetu ekvivalentno neprijateljstvu prema Bogu.

Iz tog razloga, mir kojem kršćanin treba težiti nije mir sa svijetom, već mir sa Bogom po Isusu Kristu:

Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. (Iv 14, 27)

Sukob između vjere i znanosti je dakle sukob između Crkve i zajednice sekularnih znanstvenika koji su sami sebe proglasili ultimativnim autoritetom. Taj sukob je stvaran i nalazi se u samoj srži onoga što kršćanina čini kršćaninom i Crkvu Crkvom. Kao što je već bilo rečeno, taj sukob neće nikada biti u potpunosti nadvladan, dok god znanstvena zajednica ne prihvati da postoji autoritet koji ju nadilazi, a to je Božja Objava.

Zaključak

U ovom sam članku ukazao na činjenicu da u pozadini sukoba između vjere i znanosti stoji sukob između zajednice Kristovih učenika (Crkve) i zajednice sekularnih znanstvenika koji su sami sebe postavili za posljednji autoritet. Iako se danas taj sukob često ignorira i niječe, on je stvaran i nalazi se u samoj srži poslanja Crkve, koja je po svojoj naravi u sukobu sa svakim koji niječe autoritet Božje Objave i stavlja ljudsku spoznaju ispred Božje riječi.

Prava znanost, ona koja teži spoznaji istine, ne može biti u proturječju sa katoličkom Vjerom, jer istina ne može proturječiti istini. Proturječje se javlja onda i samo onda kada znanost prestane biti u službi istine, a to biva uvijek kada se zaniječe Onaj koji je Istina.

Lucas Ioannes