MARIA, KECHARITOMENE et COREDEMPTRIX

Službenica Gospodnja – Milostipuna – Suotkupiteljica

O uzvišenom otajstvu Bogorodice: o njezinoj poniznosti, punini milosti i jedinstvenom sudjelovanju u djelu Božanskog Otkupljenja

Bogom dana imena Majke Božje i njihova unutarnja logika u ekonomiji spasenja

Postoji jedna opasna navika suvremenog religioznog govora: uzimati riječi koje dolaze iz Objave i postupati s njima kao da su tek simboli, pobožne oznake ili pak samo poetski izrazi. No u Svetome pismu to jednostavno nije tako. Biblijski govor, osobito kada izričito dolazi od Boga ili je izgovaran ustima Božjih anđela i proroka, nije dekorativan nego stvarateljski. Riječ ne opisuje samo stvarnost – Riječ zapravo stvara, nadahnjuje i objavljuje. Riječ tu stvarnost koja je bît također i prenosi kroz pokoljenja. Prenosi, kažem, u smislu 'Tradicije', a ne mijenja po nekoj vlastitoj zamisli, kako se to čini u modernističkoj misli. Jer kao što se Bog ne mijenja[1] tako se ni Božja riječ ne mijenja. Nadograđuje da, ali ne poništava, ne proturječi sebi samoj. Još manje se mijenja vlastito ime, naročito ako je od Boga dano, te u tom kontekstu, nije tek neka etiketa, nego ključ razumijevanja bîti same osobe u savršenom skladu sa epohom vremena u kojoj ga je Bog dao.

Kada se ova temeljna istina uzme zaozbiljno, tada pitanje imena Presvete Djeve Marije prestaje biti pobožna periferija i postaje teološko središte. Jer upravo u svakom od njezinih imena i naziva koja joj pripadaju, među kojima su i – Maria, Kecharitomene, Coredemptrix – očituje se cijela dinamika njezina poslanja: od izabranja, preko potpunog ispunjenja Milosti, do sudjelovanja u samom djelu otkupljenja. Njezina imena nisu naknadne konstrukcije, nego organski razvoj onoga što je sadržano u Objavi i izrečeno u Predaji.

Marija – „Ecce ancilla Domini” kao određenje njene biti i poslanja

Prvi ključni trenutak nalazimo u Nazaretu, u riječi koju vjernici često puta s počitanjem spominju u molitvi, ali možda i ne proniču do kraja:

„Ecce Ancilla Domini; fiat mihi secundum verbum tuum”
(„Evo službenice Gospodnje; neka mi bude po riječi tvojoj” – Lk 1,38)

Ovdje Marija ne govori samo o svojoj spremnosti, nego o svojem identitetu. Latinski izraz Ancilla Domini ne označava tek služenje u moralnom smislu, nego potpuno pripadanje Bogu u ontološkom smislu (po svom bitku). To je slobodno, svjesno i potpuno predanje vlastite volje Božjoj volji. Upravo zato ova rečenica nije samo odgovor, nego je objava: Marija jest Službenica Gospodnja, i to na način koji nadilazi sve druge u povijesti spasenja. Doista usporedivo jedino s u tom trenu začetim Isusom, koga Sveto pismo naziva „Slugom Gospodnjim” (Mt 12:18, Iz 42:1). Jer je sa svojim fiat pristala biti ono za što ju je Bog od početka odredio, te od trenutka svojeg pristanka Marija dobiva ime i Kecharitomene tj. Milostipuna, i postaje Majka Božja!

U tom smislu važno je izbjeći jednu čestu pogrešku suvremenih interpretacija koje Mariju svode na uzor poslušnosti, gotovo pedagogijski primjer za vjernike. Takvo čitanje, iako na prvi pogled pobožno, zapravo je reduktivno. Ono propušta vidjeti da se ovdje ne radi o moralnom uzoru, nego o jedinstvenom stanju milosti. Marija nije samo ona koja vrši Božju volju; ona je Milostipuna u kojoj se Božja volja savršeno ostvaruje.

Kecharitomene – ime s Neba i ontologija milosti

Ako nam se u onom vremenu Marija objavljuje kao Službenica Gospodnja, Bog joj, u vremenu koje je On odredio upravo za tu svrhu, sam daje ime koje dolazi izravno s Neba. U anđeoskom pozdravu „Ave Gratiaplena” nailazimo na formulaciju koja je u svojoj kratkoći teološki gotovo neiscrpna:

„Χαῖρε, Kεχαριτωμένη, ὁ Κύριος μετὰ σοῦ”
(„Zdravo, Milostipuna, Gospodin s tobom” – Lk 1,28)

Ono što ovdje iznenađuje nije samo sadržaj, nego struktura: arkanđeo Gabrijel ne izgovara njezino tadašnje ime „Marija” („Zdravo Marijo…”), nego on nju sada naziva novim imenom Kecharitomene (Milostipuna). Ova činjenica sama po sebi zahtijeva ozbiljnu egzegetsku pažnju.

Grčki oblik Kεχαριτωμένη je perfekt pasiva glagola χαριτόω, što znači „obdariti milošću”. Perfekt označava radnju dovršenu u prošlosti s trajnim učinkom u sadašnjosti. Stoga izraz ne znači tek „milosti puna” u smislu jednog trenutka, nego označava njezino, odsada i novo vrlo važno funkcionalno ime „Ona koja je jednom zauvijek obdarena puninom milosti i trajno ostaje u tom stanju”. To nije opis raspoloženja niti pohvala, nego ontološka kvalifikacija: u stanju punine milosti Božje. A punina je mjera koja je najveća i potpuna, ne postoji više, ispunjenije, savršenije od toga, do li samog Trojedinoga Boga.

Time ovaj izraz nadilazi funkciju pridjeva i postaje vlastito i jedinstveno ime u pravom smislu riječi. Kao što Bog u Starom zavjetu daje novo ime onima koje uvodi u posebnu, novu ulogu, tako ovdje, po svom arkanđelu, Bog objavljuje ovaj, za svijet jedan novi identitet Marije u redu milosti, kojeg je Bog sam u svojoj neizmjernoj i beskonačnoj mudrosti oduvijek znao. Jasna potvrda ovog božanskog načela očituje se i u trenutku kada naš Gospodin Isus Krist Šimuna, sina Jonina, imenuje Petrom – Stijenom. Ova činjenica stoji već u temeljima kasnije dogmatske definicije Bezgrješnog Začeća[2], ali njezino značenje ide i dalje: ona označava jedinstveni odnos Marije prema Bogu, koji je Milost i Ljubav, Misericordia. Njezin odnos koji nije samo primateljski, nego uistinu i posrednički.

Ovdje se prirodno nadovezuje patristička tradicija, koja bez zadrške govori o Mariji kao kanalu milosti. Sv. Bernard iznosi formulaciju koja je postala klasična: „Sic est voluntas Dei, qui totum nos habere voluit per Mariam” („Takva je volja Božja: htio je da sve primamo po Mariji”). Ova rečenica ne uvodi novost, nego razrađuje implikacije anđeoskog pozdrava. Ako je Marija uistinu Kecharitomene, tada njezin odnos prema milosti ne može biti statičan. Ona ne zadržava milost za sebe, nego je, po Božjem naumu, prosljeđuje, što prepoznajemo i po molitvi sv. Efrema Sirskog:

„Post Deum tota spes nostra es” („Poslije Boga ti si sva naša nada”), a na drugom mjestu:

„Tu es mediatrix totius orbis” („Ti si posrednica cijeloga svijeta”)

Fiat i unutarnja logika Utjelovljenja

U trenutku kada Marija, koja tada po samom Božjem glasniku Gabrijelu biva objavljena kao Milostipuna, izgovara svoj fiat, događa se nešto što nadilazi pasivnu koncepciju spasenja. Utjelovljenje se ostvaruje na doista poseban način koji nam jasno pokazuje i to da je ljudska sloboda tu uključena i uzdignuta na najuzvišeniji mogući način.

Jer sloboda nije tek sporedna sposobnost čovjeka, nego jedan od najvećih darova kojim ga je Bog obdario: po slobodi čovjek nije samo stvorenje koje je slobodno primati, nego i ono koje može slobodno odgovoriti, surađivati i, na određeni način, sudjelovati u Božjem djelovanju. Upravo u toj slobodi čovjek postaje sposoban za ono što nadilazi njegovu narav — za zajedništvo s Bogom i sudioništvo u Njegovim stvaralačkim djelima.

Bog, koji je tu slobodu darovao, ne oduzima je, niti je prisiljava, nego je u svojoj Milosti pokreće, prosvjetljuje i uzdiže, tako da ona ostaje uistinu slobodna, a istodobno postaje sposobna i za sudioništvo u božanskim stvarima.

„Et Verbum caro factum est, et habitavit in nobis.“

(„I Riječ tijelom postade i nastani se među nama.“- Iv 1,14)

Riječ postade tijelom ne mimo Marije, nego u njoj i po njezinu slobodnom pristanku. Sv. Toma Akvinski to izražava jasno:

„Exspectabatur consensus Virginis loco totius humanae naturae”
(„Očekivao se pristanak Djevice u ime cijele ljudske naravi”)

U tom smislu, Marijin fiat ima i reprezentativni karakter: ona ne govori samo u svoje ime, nego u ime cijelog čovječanstva. Ovdje se očituje i ono što već u ranom kršćanstvu uči Irenej Lyonski: „Kao što je Eva neposlušnošću postala uzrok smrti sebi i cijelom ljudskom rodu, tako je Marija, poslušnošću, postala uzrok spasenja sebi i cijelom ljudskom rodu.”

Upravo tu leži temelj njezina kasnijeg sudjelovanja u djelu otkupljenja. Ona koja je na početku svojim slobodnim pristankom sudjelovala u dolasku Otkupitelja, — kako bi onda mogla biti isključena iz dovršenja toga otkupiteljskog djela?

Od Nazareta do Kalvarije – sudjelovanje u Otkupljenju

No ako se ozbiljno uzme ova jedinstvena uloga Božje Majke, tada se ne može stati na Nazaretu. Put koji započinje po Navještenju nužno vodi ka Kalvariji. Ljubljeni učenik, Evanđelist Ivan, to izražava s iznimnom suzdržanošću, ali i dubinom:

„Stabat autem iuxta crucem Iesu mater eius”
(„A stajala je kod Isusova križa majka njegova” – Iv 19,25)

Ali upravo u toj jednostavnosti krije se dubina. Glagol stabat nosi težinu postojanosti, ustrajnosti i svjesne prisutnosti. Marija, Milostipuna, ne sudjeluje u otkupljenju samo izvanjski, nego još više unutarnje, kroz jedinstvo volje i patnje s Bogočovjekom, svojim Sinom. Fiat iz Nazareta ostaje na snazi i pod Križem — sada u punini kušnje i žrtve.

Upravo ovdje dolazimo do teološke točke koja izaziva najviše otpora u suvremenim raspravama: pitanja Marijina sudjelovanja u otkupljenju. To nije puki simbolizam, nego stvarnost povijesti spasenja. Kao što je Eva svojim neposluhom aktivno sudjelovala u padu, — pri čemu je ona, nasjednuvši na podvalu Zmije postala njegovim početkom, — tako Marija, Milostipuna, svojom poslušnošću na jedan doista jedinstven i uzvišen način sudjeluje u božanskom djelu otkupljenja. To aktivno sudjelovanje započinje u trenutku kada slobodno pristaje na Božji naum začevši po Duhu Svetom Sina Božjega, Otkupitelja svijeta.

Coredemptrix – teološki logična dosljednost, a ne pobožna pretjeranost

Kako nas podučava papa sv. Pio X. u enciklici „Ad diem illum laetissimum“ iz 1904. godine, Marija nije izvor milosti koju nosi: ona je puna milosti Božje. „Budući da Marija sve nadmašuje u svetosti i sjedinjenju s Kristom, te jer ju je Krist pridružio djelu ljudskog spasenja, zaslužuje za nas de congruo (po prikladnosti), jezikom teologa, ono što je Isus Krist zaslužio za nas de condigno (po pravednosti), te je ona vrhovna posrednica u dijeljenju milosti. Isus sjedi zdesna Veličanstvu u visinama (Heb 1,3). Marija sjedi zdesna svojemu Sinu – pribježištu u svim opasnostima tako sigurnom i pomoći tako pouzdanoj da se pod njenim vodstvom, njenim pokroviteljstvom, njenom zaštitom nemamo čega plašiti ili nad čime zdvajati.”[3]

Godine 1914. sv. Pio X. odobrio je molitvu u kojoj se Gospu naziva „Suotkupiteljicom ljudskog roda”. Na temelju istog promišljanja odobrili su sv. Pio X. kao i njegovi nasljednici više službenih molitava u kojima se Mariju oslovljava kao Suotkupiteljicu. Integralna misao Ivana Pavla II. glasila je: „Marija je, premda začeta i rođena bez mrlje grijeha, sudjelovala na udivljujući način u trpljenjima svojeg božanskog Sina, kako bi postala Suotkupiteljicom ljudskog roda.”[4]

U tom kontekstu naslov Coredemptrix ne pojavljuje se kao kasna pobožna inovacija, nego kao nužan teološki zaključak. Ključno je razumjeti da latinski prefiks co- ne označava ovdje jednakost, nego sudjelovanje. Marija nije otkupiteljica uz Krista u smislu paralelnog djelovanja, nego sudionica u Njegovu jedinstvenom djelu, na način koji je u potpunosti ovisan o Njemu, ali stvaran. Učiteljstvo Crkve to potvrđuje kroz stoljeća, ne kao izolirane izjave, nego kao konzistentnu liniju. Učiteljstvo Crkve to potvrđuje kroz stoljetnu Predaju i ovim jasnim primjerima:

• „Cum Christo humanum genus redemisse dici potest”
  („Može se reći da je s Kristom otkupila ljudski rod” – Benedikt XV)
• „Associata fuit Iesu Christo in opere redemptionis”
  („Bila je pridružena Isusu Kristu u djelu otkupljenja” – Pio X)
• „Merito invocatur Coredemptrix” (Pio XI)
  („S pravom se zaziva kao Suotkupiteljica” – Pio XI)

Otpor koji se danas javlja prema tom naslovu rijetko proizlazi iz dubljeg teološkog promišljanja. Češće je riječ o strahu od pogrešnog razumijevanja ili o želji za ekumenskom prihvatljivošću. No istina Objave ne može biti određena kriterijima dodvoravanja protestantima. Ako je nešto istinito, onda to ostaje istinito neovisno o tome koliko je komu razumljivo ili prihvatljivo u određenom povijesnom trenutku. Upravo na to upozorava i biskup Athanasius Schneider, naglašavajući da je besmisleno tvrditi kako je redovito učiteljstvo Crkve kroz stoljeća vodilo vjernike u pogrešku koristeći ove izraze.

Jedinstvo triju imena i cjelina Katoličke vjere

Kada se sve ove dimenzije uzmu zajedno, postaje jasno da su Marija, Kecharitomene i Coredemptrix imena koja ne stoje jedno uz drugo slučajno, nego tvore unutarnje jedinstvo:

• Marija je Ancilla Domini jer potpuno pripada Bogu
• Kecharitomene jer je u potpunosti prožeta i trajno ispunjena Božjom milošću
• I upravo zato je od Boga stvorena i odabrana sudjelovati u otkupljenju kao Coredemptrix

Njezino sudjelovanje u božanskom djelu otkupljenja nije tek dodatak Kristovu djelu, nego plod njezina jedinstvenog odnosa s Njim. U tom smislu ona nije alternativa Kristu, kako to, iz već poznatih 'ekumenskih' razloga nastoji prikazati[5] Víctor Manuel Fernández, nego najčišći izraz onoga što znači biti potpuno sjedinjen s Njegovim otkupiteljskim djelom.

Iz toga slijede i šire reperkusije: način na koji govorimo o našoj preblaženoj Gospi (Mariji, Milostipunoj, Suotkupiteljici), izravno utječe na način na koji prihvaćamo njenog sina Isusa Krista, Gospodina, Otkupitelja i Spasitelja. Tamo gdje se Mariju svodi na puki uzor ili marginalnu figuru, neizbježno se osiromašuje i razumijevanje Božjeg milosrđa. Tamo gdje se, naprotiv, prihvaća punina onoga što je o njoj objavljeno i predano po Tradiciji Crkve, otvara se cjelovita vizija spasenja u kojoj Bog ne djeluje izolirano od čovjeka, nego ga uključuje u svoje spasenjsko djelo.

Zaključak

U tom svjetlu buduća, peta i posljednja dogmatska definicija Majke Božje kao Suotkupiteljice, Posrednice i Zagovornice ne bi predstavljala novost, nego dovršenje jedne unutarnje logike Objave. Jer Bog, Otkupitelj i Spasitelj, koji je htio doći k čovjeku po Gospi, očito je htio i da se čovjek k Njemu vrati po Njegovoj Majci, našoj Gospi – ne prema Njoj kao izvoru milosti, nego kao prema Onoj koju je On sâm izabrao i oblikovao da bude Njegov najčišći i najsavršeniji kanal. Svoju Majku, koju je u svojoj neizmjernoj božanskoj ljubavi darovao i nama dao za našu nebesku Majku riječima:

„Mulier, ecce filius tuus. Deinde dicit discipulo: Ecce mater tua.”

(„Ženo! Evo ti sina!” Zatim reče učeniku: „Evo ti majke!” – Iv 19,25)

I upravo zato, imena koja razmatramo nisu pitanje pobožne terminologije, nego pitanje istine.

Neizbježno se mora priznati da Gospa, Majka Božja zauzima jedinstveno i nezamjenjivo mjesto u čitavoj ekonomiji spasenja. Ona nije dodatak kršćanstvu, nego njegovo nutarnje otajstvo u odnosu na Utjelovljenje i Otkupljenje. Sva njezina imena na to jasno i besprijekorno ukazuju. Kao Marija, ona je savršena Službenica Božja; kao Kecharitomene, ona je ispunjena puninom Božje milosti; kao Coredemptrix, ona sudjeluje u djelu koje jedinorođeni Božji Sin, ali i njezin Sin, dakle Bogočovjek Isus Krist, ostvaruje kao jedini Otkupitelj i Spasitelj. Ova tri Gospina imena, kao i sve njezine ostale titule, nipošto nas ne odvraćaju od Mesije, našeg Gospodina Isusa Krista, nego upravo suprotno – sa još većom nas sigurnošću i nepogrješivo vode k Njemu, jer nam po Bogorodičinom najsvjetlijem uzoru pokazuju što znači biti potpuno sjedinjen s Bogom i Njegovom svetom voljom.

Stoga nasljedujmo Krista, slijedeći Mariju.

Per Mariam ad Iesum!

Ivan Tomas Zelić

Slika: Marija Pomoćnica kršćana. Nalazi se u bazilici Gospe Pomoćnice kršćana u Torinu, Italija. (Tommaso Andrea Lorenzone (1824-1902), na zahtjev Don Bosca)

[1]„Jer ja, Jahve, ne mijenjam se, a vi se, sinovi Jakovljevi, mijenjate bez prestanka.” (Malahija 3,6); „Isus Krist isti jučer i danas i uvijeke.” (Poslanica Hebrejima 13,8)

[2] Prijevod bule Ineffabilis Deus Pija IX. od 8. XII. 1854. kojoj je proglašena dogma Bezgrješnog Marijina Začeća, „Služba Božja" 44 (2004.), br. 4., str. 76-95

[3] „Ad diem illum laetissimum", enciklika sv. Pija X. (točka 14.), 1904.

[4]„With Jesus, The Story of Mary Co-redemptrix", Frank Miravalle, "Queenship Publications", 2003. 15. rujna 2023., str. 156-159); kao Suotkupiteljicu (Coredemptrix, talijanski Corredentrice) oslovljavao je Mariju papa Ivan Pavao II. v. npr. Giovanni Paolo II, Udienza Generale 10 dicembre 1980, službene stranice Svete Stolice; isto Giovanni Paolo II, Angelus 6 ottobre 1991.); te Giovanni Paolo II, Udienza Generale, 8 settembre 1982, službene stranice Svete Stolice.

[5] U svojoj noti „Mater Populi Fidelis", 7. listopada 2025., drugi odlomak u „Presentation", kao i točka 18.