Nakon uvodnog kritičkog osvrta o sekularističkoj naravi portala Križa života, reakcija nije izostala. Ozbiljnost stanja dovoljno pokazuje činjenica da je za profesionalno sekularističko etiketiranje i ponavljanje otrcanih fraza unajmljen, ni manje ni više nego – ličnost čiji su prostački, vrijeđalački, nadasve neobuzdano agresivni ispadi nedavno punili naslovnice masovnih medija. Riječ je, pogađate, o Dragi Pilselu, eminentnom sekularističkom bojovniku pseudokatoličke ili -kršćanske pozadine čije se frustracije već godinama obrušuju na sve crkveno, katoličko i kršćansko što je u neskladu s duhom ovoga svijeta.
Donedavno savjetnik hrvatskog predsjednika, po ustaljenom pravilu nije ni tu epizodu završio bez ekscesa. Budući da takvo okružje zahtijeva ipak primjereniju razinu uljudbe, ispit nije položen. Na opću sablazan civilizirane javnosti, ali zato slavu u svijetu skandala, senzacija, jeftinog medijskog žutila. Unatoč proklamiranoj toleranciji, nije mu strano (Božjom milošću neuspješno) sudsko parničenje s katoličkim svećenikom (usp. 1 Kor 6, 1-8), koji će donijeti za nas važnu sumarnu ocjenu njegovog lika i djela:
,,Drago Pilsel, osoba evidentne netolerancije, poznat po permanentnom ponižavanju duhovnih i intelektualnih gabarita svojih neistomišljenika, prodavač izmaglica koji se umislio da doslovno sve zna o teologiji, neprestano govori o toleranciji, ljubavi, ekumenizmu, a spreman je poniziti, etiketirati, zgaziti i razapeti neistomišljenika bez imalo skrupula. U njegovim kolumnama i javnim istupima utkano je nešto negativno, pavlovski rečeno harmatološki mračno, puno intelektualnog egzibicionizma, nečega što ima sposobnost da sebe kao najvećeg pionira pljuvačkog novinarstva i agresije na samu ljubav i pravednost, pretvori u žrtvu i borca za ljubav, toleranciju i ekumenizam.’’1
A tko je Drago Pilsel, gledajući iz one teološke, nama primarno relevantne perspektive? Riječ je o zdušnom podupiratelju teologije oslobođenja, naturalističkog sustava izričito osuđenog od crkvenog Učiteljstva. Zemaljske kategorije koje odvraćaju svaki pogled s onog nadnaravnog a time i bitno kršćanskog, savršena su podloga za sekularistički mentalitet, i njegovo umotavanje u kakvo – takvo kršćansko / katoličko ruho. To je i apologet homoseksualizma, protunaravnog općenja u Pismu svrstanog među najteže nastranosti. Prezirateljski kritičar crkvenih struktura, i naposljetku izopćenik iz Hrvatskog društva katoličkih novinara. Reference koje očigledno upućuju na nekatoličku pozadinu temeljnih svjetonazora, vidljivih u svakom aspektu govora i djelovanja, ponajprije u usporedbi s nastupom deklarativnih sekularističkih elemenata.
Vjekovne protucrkvene etikete kao sredstvo diskreditacije
Srodnost sa sekularističkim svjetonazorom očituje se ponajprije u metodama djelovanja. Neargumentirano ad hominem etiketiranje glavna je ,,argumentacija’’ u napisima sekularističkih bojovnika diljem naše medijske scene, u koju se sliku i g. Pilsel savršeno uklapa. Ovakav iracionalni mentalitet onih koji si nemaju namjere prisvajati kršćansku komponentu još možemo razumjeti, no kako opravdati potpuni diletantizam u razumijevanju osnovnih pojmova kod nekoga tko se još naziva i teologom?
Mogli bismo reći da je Udruga imala čast doživjeti svojevrsno ,,sekularističko krštenje’’, jer doista ne treba puno da bi se stekla titula ,,fundamentalista’’, ,,katoličkog komandosa’’, ,,talibana’’, ,,ajatolaha’’, ,,inkvizitora’’ i sl. Uglavnom je dovoljno samo naravno katoličko postupanje – prihvaćanje nauka Crkve i promicanje njezinih moralnih vrijednosti, a upozoravanje na opasnost njihova kršenja već je jamstvo stigmatizacije. Osim toga, s obzirom na urotničke naočale svake ekstremne ideologije, nije neobično steći i karakteristike koje nemaju baš nikakve veze sa samim interesom djelovanja. Tako je g. Pilsel tu uspio prilijepiti i kojekakve političke konotacije, iako se nijedan članak na našoj stranici ne bavi političkim temama. Očito je da osobni kompleksi u nekim slučajevima bivaju toliko intenzivni da se imaginarnog neprijatelja već doživljava halucinativno. Paradoksalno, jer upravo oni koji najviše vojuju protiv ,,uplitanja Crkve u politiku’’, u svojim je glavama nikako od politike ne mogu odvojiti.
Ili kako opet vlč. Primorac primjećuje: „Polemike i rasprave koje se vode javno, osobito u pisanim medijima vrlo su poželjne, jer pomažu da se neistomišljenici nadopunjuju, međusobno upoznaju i pokušaju, koliko god je moguće više, doći do određena konsenzusa i postići ton pomirljivosti. U pojedinim raspravama postoje, naime, i pojedinci koji su podložni nekoj vrsti “intelektualnog autizma”, prožetog određenim determiniranim samouništavajućim kaosom, isključivim stavovima, tako da oni, kada čitaju tekstove s kojima se djelomično ili uopće ne slažu, ne ulaze u bit teksta, ne iščitavaju slojevitost članaka, nego postupaju prema svojem intelektualnom autističnom refleksu, tumače članke prema tom načelu i u skladu s njime odgovaraju“.2
Sve su pak te fraze nerazdvojni pratitelj Crkve još od njihovih ,,prosvjetljenih’’ začetnika, i kao takve siguran pokazatelj njezine ispravne putanje. Jer, ni učenik ne može biti veći od učitelja (Mt 10,24), i difamiranje zbog istine, uloga ,,znaka osporavanog’’ (Lk 2,34), nužna su posljedica nasljedovanja Onoga koji je put, istina i život (Iv 14,6). Doista, nisu od jučer teze da je Crkva ,,zastarjela’’, ,,konzervativna’’, ,,totalitaran’’ maligni tumor ovoga društva, no njihovo izricanje može biti samo dokaz pripadnosti onoj istoj zemaljskoj logici koja se nerijetko promeće u ludost (1 Kor 3,19) ili pak neprijateljstvo prema Bogu (Jak 4,4).
Definiranje pojmova
Opći recept da bi rasprava prešla na uistinu konstruktivnu razinu, jest ulaženje u sam predmet rasprave. Potrebno je naprosto zagledati malo ispod površine onih ad hominem etiketa koje je iz svoje kolekcije g. Pilsel izvukao, i uvidjet ćemo da se radi o najobičnijoj sofističkoj demagogiji, stvorenoj za psihološko pulsiranje čitateljskih umova, upravo u skladu sa sekularističkom medijskom metodologijom. Svaka lažna ideologija u sebi nužno sadrži kontradikcije, koje ćemo i ovdje razotkriti, te tako ukazati na temeljnu nevjerodostojnost iznesenih optužbi.
Prvi pojam koji ćemo obraditi je onaj fundamentalizma. Što on zapravo znači? Promotrimo li osnovnu etimološku definiciju, vidjet ćemo da je to svjetonazor koji se ograničava isključivo na temeljne, odnosno fundamentalne razloge vlastitih stavova, uz izbjegavanje susreta s onim graničnim situacijama. S obzirom da je djelatnost Udruge Katolik upravo definirana suočavanjem i pružanjem odgovora na takva pitanja koja predstavljaju izazov za katoličku vjeru, koja tu zbilja treba biti logika da bi se povukao znak jednakosti s izbjegavanjem graničnih situacija? Upravo ona ista koja bi tvrdila da je bijelo istovremeno crno, što bi bilo kršenje jednog od temeljnih logičkih zakona: načela neprotuslovlja. No kao što rekosmo, izgleda da temeljito razumski pristup ionako igra malu ulogu za sekularistički svjetonazor, prije onaj praktični i psihološki. No kad smo već kod prakse, i govorimo o graničnim situacijama, mogli bismo g. Pilsela upitati što to doista njemu pruža razlog ostanka u onoj istoj Crkvi koja se svečano ograđuje od njegovih stavova, te nema nikakvih nakana (a ni mogućnosti) da sebe ,,korigira’’? I vidi li u njoj uopće ikakav božanski autoritet koji sebi oduvijek prisvaja? Ako ne, svrsishodnije bi bilo izbjeći takav teološki fundamentalizam, biti iskren prema samome sebi, i naći si mjesto pod nekatoličkim krovom koji je više podudaran s osobnim stavovima.
Drugi je onaj poistovjećivanja s militarizmom. Koliko smo puta samo u protukatoličkim izvorima imali prilike sresti tendenciozne, nestvarne, neizbježno diletantne konstrukcije o Inkviziciji? G. Pilsel nema problema ni to preuzeti iz sekularističkog miljea, vrteći uz nju i mantru talibanizma. No istovremeno, upravo iz njegovog pristupa ne doživljavamo previše miroljubivosti. Naprotiv, prije će biti riječ o bezglavim svađalačkim ispadima, začinjenih nerijetko i uz široki dijapazon kočijaškog vokabulara. Toliko o tome.
Razmišljati svojom glavom!
No, da konačno pristignemo i do pogonskog motora čitavog kolopleta, a to je portal Križ života. Čitava njihova krivnja bila bi, prema g. Pilsela, ni manje ni više nego – korištenje svoje glave! Nedostatak ove komponente daleko je najraširenija sekularistička floskula kada dolaze na red katolici i Crkva, prešutno odobrena i u ovom slučaju. Prema definiciji antikatoličkih sekularista i g. Pilsela, to bi bio znak razlikovanja između sekularizma i katolicizma u onim spornim stavovima, prvenstveno moralnim stavovima i svime što danas nije ,,moderno’’, ,,napredno’’, ,,u duhu vremena’’ i sl. To bi bio glavni razlog zašto disidente nitko ne razumije, a ,,tolerancija’’, ,,pluralizam’’, ,,demokracija’’ i slični svojevoljno tumačeni pojmovi, bili bi ultimativno pravilo za svaku temu koja se može nametnuti u Crkvi. Takvo razmišljanje doista nema drukčiju pretpostavku od one ,,etsi Deus, Christus sive revelatio non daretur’’ – kao da Boga, Krista ili njihove objave ne bi bilo, pa se može o pitanjima vjere i morala naširoko raspravljati, baš kako se kome svidi.
Ovdje je očito da g. Pilsel ne pravi razliku između temeljnih pojmova kada govorimo o slobodi ljudskog mišljenja, ili bolje – razliku između razine čovjekove slobodne volje, i nauka Božje objave koja je Crkvi povjerena i koju ona čuva, te stoji potreba njezinog prihvaćanja. Dok je čovjek kao takav doista slobodan prihvatiti bilo kakav stav, odlučiti se za ili protiv Boga, ipak je Crkva ta koja ima vlast prosudbe što jest a što nije po Božjemu. I u skladu s time, korigirati i osuditi ono što nije, a za članstvo u Crkvi doista ne postoji nikakva fizička prisila, jer bi ona doista kršila naravni poredak stvari. Stoga ne postoji nikakva prepreka da se pronađu i izlazna vrata, što je u pojedinim slučajevima obostrano korisna solucija.
Kad pak smo kod toga tko u cijeloj priči razmišlja glavom, pogledajmo kako doista stoje stvari. Koji to razlog stoji u pozadini prihvaćanja nauka Crkve? Razlog je držanje istinitim da od Boga potvrđeni istina i autoritet, imaju primat nad onim individualnim ljudskim umovanjem. Budući da je Bog ipak u svakom pogledu savršeno biće, takva se pozicija nameće kao savršeno razumna. Dok naprotiv, onaj suprotni stav da bi ograničeni pojedinac imao primat pred objavljenom istinom i božanski potvrđenim autoritetom, ispada nerazumnim. Odnosno, baš bi se tu radilo o nedovoljnoj uporabi moždanog sustava kao instrumenta razumskog prosuđivanja. Toliko puta viđeno u svim mogućim pobunama, protestima, reformacijama diljem povijesti, čija je sudbina bila uglavnom analogna naravi njihovih tvoraca – prolaznost i propast.
Duh govora na Gori
Na koncu, g. Pilsel nudi poruku Uredništvu portala, u kojoj istovremeno možemo iščitati program ove neobične sorte katoličanstva. Naizgled, riječ je o samorazumljivom evanđeoskom pozivu koji se tiče svakog vjernika, no ipak izgleda da ni ovo ne ostaje imuno vodećim misaonim načelima sekularističkog pseudokatolicizma. Fragmentarnost i racionalistička samodostatnost čine da zapovijed ljubavi dobiva neke neobične, strane komponente, pa bi tako postala pokriće i za svakojake moralne devijacije, kao što su neposlušnost, nepoštovanje i oponiranje pastirima Crkve.3 Bezočno kritizerstvo i optuživanje bili bi navodno izraz ljubavi prema Crkvi koja treba nove vrhovne ili barem jednako vrijedne arbitre, a pritom se radi pothranjivanja svog ega nije zgorega poslužiti ni laskanjem sekularističkog okružja. Čini se da time nismo daleko od religijskog supermarketa koji dobiva sve više maha usred sekularističke medijske formacije, čemu očito i nastup Križa života dobrano kumuje.
Govor na Gori naše je kršćansko pravilo, ali tumačeno svakom Isusovom riječi i čitavim sv. Pismom, predajom i naukom Crkve, a ne svjetovnim trendovima ili pak osobnim sklonostima. Shvatimo li to, nećemo doći u napast da upadnemo u neprikladne kategorije koje crkveni pastir(i) određuju na sljedeći način:
„Od kršćanina-vjernika očekuje se ‘razlikovanje duhova’. Nažalost mnogi vjernici ne poznaju dostatno svoju vjeru i njezin sadržaj, pa je teško govoriti o pravilnom i korisnom razlikovanju vjerskih sadržaja. S druge strane, kod mnogih, pa i intelektualaca-vjernika, izgrađen je ‘neboder’ ljudskog znanja uz kojega i na čijem podnožju leži stara i trošna ‘potleušica’ vjerskog neznanja. Ta dva ‘zdanja’ teško mogu stajati jedan uz drugoga! Raskorak je prevelik. Naime, čovjek ne raste samo uvis. Čovjek raste i iznutra i unutra. Stjecanje znanja o vjeri vrlo je bitno i vrlo je hitno. K tome, brojni su (od novinara preko političara) koji od vremena na vrijeme govore o vjeri ili barem nastupaju kao ‘vrhunski’ teolozi i tobože branitelji vjere, a ustvari su progonitelji i prave vjere i pravih vjernika.“4
Goran Kovačević
goran.kovacevic@katolik.hr
1 Pavle Primorac, MI, listopad 2003., u: Isti, Dim Sotonin, Naklada Vukman, Trogir, 2004.
2 Pavle Primorac, Vjesnik, 23. 11. 2002., u: Isti, Dim Sotonin, Isto.
3 Također, tu je i problem podupiranja homoseksualizma, te (egzibicionističke) zlouporabe već spomenutih pojmova u maniri sekularističke protucrkvene agitacije: ,,Najoriginalniji događaj prošlih konklava kada je Ratzinger izabran za papu bio je prosvjed jednog hrvatskog novinara na Trgu sv. Petra. Toga je dana Drago Pilsel cičio zato što se pri izboru pape pušta bijeli dim. Pilsel je to smatrao rasističkim činom. Potom je pojašnjavao kako Vatikan treba dokinuti ovu rasističku praksu te učiniti sljedeće: Bijeli dim se može puštati samo u slučaju izbora pape bijelca. Ako bi se izabrao papa tamne puti, tumačio je Pilsel, trebao bi sukljati crni dim, ako bude izabran papa iz istočne Azije, onda bi trebali to najaviti dimom žute boje. I, na koncu, Pilsel je zaključio kako kroz sikstinski dimnjak treba biti ispaljena raketa u duginim bojama ukoliko izaberu papu homoseksualca. Talijanske kolege su sa simpatijama gledale na ovog čudnog momka jer su mislili da se radi o konceptualnom umjetniku, no kada su čuli da se radi o novinaru, pače, kolumnistu koji piše u ozbiljnim novinama, snebivahu se.’’ (Ivica Šola, Izvan prostora i vremena, Glas Slavonije, 24. 2. 2010.: http://www.glas-slavonije.hr/kolumnist.asp?rid=2655&page=1&id=21)
4 mons. Slobodan Štambuk, iz poruke za Uskrs 2010.
