“Tumačenje katoličkih vjerovanja, pobožnosti i običaja” – ovaj podnaslov objašnjava naziv nove Verbumove knjige odmah upućujući na koje se ‘znakove života’ referira. Autor, dr. Scott Hahn ovom knjigom, nakon ranijih, pokazuje osjećaj za trenutak u kojem se nalazi provedivost odnosno neprovedivost katoličkih pobožnosti. Ona je kao svojevrstan metodički priručnik bilo za liturgijske, bilo za izvanliturgijske pobožnosti, kakvi nam upravo nedostaju. Zbog čega? Pojednostavljeno – ova knjiga nam kaže KAKO prakticirati život pobožnosti, nakon što nam je primjerice Katekizam Katoličke crkve organski i sustavno rekao ŠTO on jest. Po skromnom mišljenju autora ovog članka, nekoj većoj provedivosti / aplikativnosti Katekizma Katoličke Crkve u svakodnevnom molitvenom i gestualnom životu katolika do sada, nisu dovoljno pomogli različiti kompendiji KKC, mali obiteljski katekizmi, mali katolički katekizmi, druga doktrinalna građa i sl.
Ova knjiga, naravno pod uvjetom da je se latimo, taj govor KAKO, jednog vrhunskog intelektualca, teologa, dr. Scott Hahna, možemo razumjeti zbog njegovog okretnog izričaja, svakom dostupnom bez prevelikih teoloških doumljivanja, ali i riješenog banalne plitkosti. U njegovu stilu u kojem ima dovoljne doze drame sposobne zainteresirati svakoga, ne sumnjam da je autor umnogome pisao iz rakursa osobnog višegodišnjeg iskustva. To je upravo ono što i nama kao čitateljima, budućim praktičarima ili usavršiocima treba, te čemu je namjenjena.
O materiji knjige, autor kaže: „Ova učenja i pobožnosti nisam ja izmislio, nego ih potvrđuje predaja i one su doista učinkovite. Stoljećima su mnogim katolicima pomogle pronaći put do neba.“
„U svakom ćemo poglavlju obratiti pozornost na duboke biblijske i povijesne korijene pojedinih katoličkih običaja. Pronaći ćemo odgovore na uobičajene prigovore koje daju nekatolici i pokušat ćemo razjasniti neke učestale zablude.“ (iz Uvoda)
Upravo to nam i treba – bolje upoznati pobožnosti, jer one nisu statične već dinamično otvorene za uvijek ponovno otkrivanje i življenje, a jedino tako združeni sa njima možemo i izložiti i objasniti prigovore o njima onima koji ih ne poznaju. Katoliku je nedopustivo znati sastave momčadi svog omiljenog nogometnog tima i do 30 godina unatrag, ili uvijek nešto novo naučiti u sadnji i njezi svoga vrta, svoga posla ili bilo koje druge stvarnosti, a isto to ne primjenjivati i razvijati u pobožnosti. Nedopustivo bi bilo da nas netko tko želi nešto saznati od nas o strukturi i povijesti npr. krunice naiđe na teorijski analfabetizam i praktičnu stagnaciju. Nedopustivo je 30 godina ići na Misu, a ne proučiti što znače riječi „Hosana“, „Sabaot“, „istobitan s Ocem“, ne zapitati su tko su „ispovjedaoci“ (u lauretanskim litanijama), općenito ‘štancati’, nabijati molitve i pobožnosti bez truda za razumijevanjem i produbljivanjem. „Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani.“ (Mt 6,7) Uvjeren sam da bez sinergija sadržaja i forme nemamo kvalitetno ni jedno ni drugo. „Ono je trebalo činiti, a ono ne zanemariti.“ (Lk 11,42b)
Ako mi zanemarimo taj samoodgoj, i očekujemo da će nam „za život i pobožnost“ (2 Pt 1,3) sve biti rastumačeno i dano sa oltara, vjeronaučnog stola, u klupi školskog ili župskog vjeronauka, da je to do ‘nekog drugog’, da ništa drugo ne treba poduzeti, klizit ćemo prema grijehu propusta, a moguće su i svakakve devijacije.
„Liturgijsko slavlje i izvaliturgijski život prisno su vezani. Ne uspije li se nadvladati gledište ceremonijalizma, laičke službe lako mogu postati pribježište osoba koje se gotovo bolesno vežu uz obredni ekshibicionizam, religijski esteticizam, osobe s patološkim poremećajima, davajući sliku o Crkvi kao da je to skup tko zna kako združenih čudaka.“1
Nemali broj katolika pristajući uz molitveni mehanicizam, neku vrst pobožne liturgijske ili izvan liturgijske nabubanosti, ili zbog ovog ili onog deficita autentičnog upoznavanja s katoličkom pobožnošću, ili oslonjeni na zabludu samotumačenja iste, prije ili poslije uz takvo stanje pri pobožnostima doživljavaju znatne frustracije. Kult postaje sve nerazumljiviji umjesto da je obrnuto. Postaje čak „suvišan“. Kao takvi, i uz takve doživljaje lako postaju meta i plijen slijedbi. Evo kako je to izrazio crkveni povjesničar, dr. Juraj Kolarić:
„Ljudi koji žele živjeti u vjerskoj smirenosti često nalaze svoj duševni mir u sljedbama. Naglašeni emotivni postupci velikog broja osnivača sljedbi pokazuju kako je ljudsko srce u stalnom traženju trajne i potpune sreće. Velike povijesne Crkve izvornu religioznu poruku prekrile su raznim nereligioznim elementima, običajima, obredima i obvezama, što suvremenom čovjeku malo govori. Upotrebljavaju se izrazi koje čovjek ne razumije, simboli koje teško shvaća. Sljedbe, naprotiv, sve to izbjegavaju. (…) sljedbe tako nastoje utažiti vječnu čovjekovu žeđ za religioznim, a da mu pri tome ne natovaruju na leđa suvišne kultne obveze, kojima obiluju velike povijesne Crkve.”
Jedan mi je prijatelj koji je imao iskustvo sljedbe i paralelnog hoda u Katoličku Crkvu istu pojavu ovako opisao: „Kada dođeš u sljedbu, sve ti je ‘vau’, sve ti je ‘boom.’ Kako dalje odlaziš, sve je banalnije, sve je dosadnije. Kod nas (KC) kada dođeš, odmah je sve monotono, nejasno, nekako tmurno. No što dalje ideš i proučavaš, biva sve zanimljivije.“
Dakle, stvar je kao i u drugim stvarima koje vrijede – u našem trudu i naporu, a ova će nam knjiga u tome dati prave smjernice da se dosta snage i vremena nepotrebno ne potroše uludo. Od nekih mojih favorit tema iz knjige, od ukupno 40, izdvojio bih: ispit savjesti, duhovno štivo, oprosti, misaona molitva, priprava za smrt, molitve za mrtve. Ostale 34 teme provjerite sami i odaberite svoje favorite. Mislim da knjiga vrijedi svake uložene kune, a još više svakog uloženog čitanja.
Završimo dakle s čitanje, iz odjeljka „duhovno štivo“:
„Čitanje duhovnog štiva posebno, jest disciplina. Ovo se čitanje razlikuje od drugoga čitanja zato što je to proučavanje kojeg se prihvaćamo možda i na nagovor našega duhovnog vođe kako bi on mogao pratiti naš razvoj u krjeposti, poznavanju nauka i sjedinjenju s Bogom. Duhovne knjige doista ne čitamo da bismo se zabavili, pa čak ni da bismo se obrazovali. Ovo bi nas čitanje trebalo voditi do molitve, ali ono je i samo oblik molitve.“3
Uredništvo
1 mons. Ivan Šaško, Liturgijski simbolički govor, GK, 2005., str. 205
2 dr. Juraj Kolarić, Ekumenska trilogija, Prometej, 2005., str. 415, Psihološka i sociološka razmišljanja o pojavi sljedbi
3 Scott Hahn, Znakovi života, Verbum, 2011., str. 120
