Lav XIV. je intenzivirao Franjinu agendu, a ne usporio

U ovom ekskluzivnom intervjuu nadbiskup Viganò tvrdi da promjena načina na koji katolici štuju Boga u konačnici mijenja ono u što vjeruju, zbog čega liturgijska reforma zauzima središnje mjesto u postkoncilskoj krizi.

U prvom dijelu ovog intervjua nadbiskup Carlo Maria Viganò tvrdio je da su reforme povezane s Drugim vatikanskim saborom oslabile ulogu Crkve kao katehona (katéchon), sile koja u povijesti zadržava širenje duha Antikrista. Govorio je o naravi papinske vlasti, o razlikovanju papinstva kao božanske ustanove od pojedinih papa, pritom kritizirajući postkoncilski razvoj, uspon sinodalnosti i žene na vodećim položajima u Vatikanu.

Ovaj drugi dio intervjua usredotočen je na Viganòvu kritiku postkoncilske Crkve, osobito na liturgijsku reformu i Traditionis Custodes kao sredstva šire teološke preobrazbe. Također govori o pontifikatu Lava XIV., osobito o navodnim mrežama zaštite među crkvenim elitama te o utjecaju ideoloških i globalnih sila na suvremenu crkvenu hijerarhiju.

LifeSiteNews: Tijekom cijele ove krize uvijek ste liturgijsku reformu smatrali ne posljedicom, nego uzrokom. Zašto je, po vašem mišljenju, pitanje Mise prethodno i odlučujuće u odnosu na doktrinarno pitanje? I kakvo značenje u tom kontekstu ima neumoljivost Traditionis custodes, koju je Lav XIV. zadržao nepromijenjenom?

Nadbiskup Carlo Maria Viganò: Zato što je Crkva oduvijek znala ono što su modernisti namjerno zaboravili: ut legem credendi lex statuat supplicandi (da zakon molitve ustanovljuje zakon vjerovanja). Zakon molitve ustanovljuje zakon vjere, a ne obratno. Kršćanski narod ne uči dogmu iz priručnika: on je udiše pred oltarom. Čovjek koji je godinama klečao pred Presvetim Sakramentom, koji je gledao svećenika okrenutog prema Bogu, a ne prema okupljenoj zajednici, koji je prisustvovao Posvećenju u svetoj tišini Rimskog kanona, vjeruje u stvarnu Kristovu prisutnost i u Žrtvu, čak i ako ne bi znao formulirati odgovarajuće dogme; i nijedan teolog neće uspjeti oduzeti mu tu vjeru. Promijenite način na koji čovjek moli i promijenit ćete ono u što vjeruje, a da on to ne primijeti i bez potrebe da itko izrekne ijedan heretički prijedlog.

Zato kažem da liturgijska reforma nije bila posljedica krize: ona je bila njezino sredstvo. Bila je najbrži i najsigurniji način da se postigne ono što neka definicija nikada ne bi mogla postići. Valja to primijetiti: to je savršena primjena onoga bergoglijanskog načela prema kojem je „vrijeme nadređeno prostoru“. Ništa se ne definira, pokreće se proces, a onda je dovoljno nekoliko naraštaja da sve ostalo dođe na svoje mjesto. Tko želi potvrdu te metode, neka pročita Kratku kritičku studiju Novog reda mise kardinala Ottavianija i kardinala Baccija, koji su već 1969. upozorili da se novi obred „u cjelini i u pojedinostima na dojmljiv način udaljava od katoličke teologije svete Mise kako je formulirana na XXII. sjednici Tridentskog sabora“. Oni nisu bili dvojica pobunjenika: jedan je bio bivši tajnik Svetog oficija,[1] a drugi kurijalni kardinal. Bili su ignorirani, a današnje statistike o vjeri u stvarnu Kristovu prisutnost potvrđuju koliko su bili u pravu. Cranmer je četiri stoljeća ranije shvatio da je za promjenu vjere jednog naroda dovoljno promijeniti Misu i nije morao zanijekati nijednu dogmu kako bi iz Engleske iskorijenio svetu Žrtvu.

Što se tiče Traditionis Custodes, ona je najrječitije priznanje koje su naši protivnici mogli dati. Kad bi dva obreda doista izražavala istu vjeru [vetus ordo i novus ordo], progon jednoga od njih bio bi neobjašnjiv hir: progone ga zato što savršeno dobro znaju da ne izražavaju istu vjeru i da, sve dok samo jedan oltar čuva drevni lex orandi, novi obred ne može proglasiti pobjedu.

Također treba primijetiti da pod Prevostom Traditionis Custodes nije ni povučen ni ublažen: naprotiv, primjenjuje se još strože, s pomnošću koju Bergoglio nije imao vremena provoditi. To što je sam Lav — koji toliko govori o prihvaćanju i slušanju — tako neumoljiv u protivljenju Misi svih vremena pokazuje onima koji su se još nadali u njega da u Sinodalnoj crkvi ima mjesta za sve osim za obred u kojem je Crkva molila stoljećima.

LSN: Prevost je izabran zahvaljujući onima koji su se nadali obnovi pravnog poretka, ali čini se da zapravo nastavlja agendu svojega prethodnika, samo usporavajući njezin tempo i prepuštajući najspornije odluke Rimskoj kuriji. Ne riskira li taj flegmatičniji stil „dijaloga“ biti još podmukliji za obranu dogme od izravnog autoritarizma Franje?

Viganò: Moram ispraviti pretpostavku pitanja jer je upravo to nesporazum na koji se Prevost oslanja. Nipošto nije točno reći da Lav napreduje „malo-pomalo“. On napreduje prisilnim marševima, bez ikakve brige za reakcije — također zato što je negativnih reakcija malo, a one malobrojne odmah se guše. Ono što se, u usporedbi s Bergoglijom, promijenilo nije brzina: promijenilo se lice. Bergoglio je vikao, a onaj tko viče budi ljude; Prevost se smiješi, a onaj tko se smiješi uspavljuje ljude. Ali to je leden osmijeh, podrugljivi smiješak onoga koji zna da neće naići ni na kakav otpor.

Gledajte činjenice, a ne način. Agenda nije usporena: intenzivirana je na svim područjima — sinodalnost, ekologija, politike useljavanja, sinkretički ekumenizam, normalizacija LGBT ideologije. I prije svega pogledajte imenovanja, koja su lakmusov papir pontifikata: nema nijednog koje bi predstavljalo iznimku; nijedan čovjek zdrava nauka nije promaknut, nijedan neprijatelj vjere nije uklonjen. Na svakom je području Prevost otišao dalje od svojega prethodnika.

Dana 13. kolovoza, u Cuscu, na konferenciji koja je pripremala Prevostovo putovanje u Peru, monsinjor Jordi Bertomeu — papinski povjerenik Dikasterija za nauk vjere — položio je lišće koke kao prinos paklenom idolu Pachamami zajedno s biskupom Lizardom Estradom Herrerom, pomoćnim biskupom Cusca i glavnim tajnikom CELAM-a, te biskupom Miguelom Ángelom Cadenasom, biskupom Iquitosa. Pod Bergoglijom je Pachamama ušla u Vatikanske vrtove i baziliku svetoga Petra kao sablažnjiva gesta; pod Prevostom Pachamama je ušla u dikasterij čija bi zadaća trebala biti osuditi je — a taj je idol ušao u njega rukama čovjeka koji unutar toga dikasterija provodi pravdu. To nije usporavanje: to je institucionalizacija.

Lavov je stil samo prividno odmjeren. Latinski tu i tamo, moceta koju nosi čak i u neprikladnim okolnostima — čak i prilikom izlaska iz zrakoplova — ljubazan ton: to su anestetici ubrizgani tijelu koje više nije sposobno reagirati. A anestetik ne umanjuje nasilje: anestetik je ono što nasilje čini mogućim.

Konzervativci su dopustili da ih očara forma. Ali zapravo nema ni toga. Oni koji su bili zadovoljni mocetom dobili su mocetu i ništa drugo te sada tu krpicu plaćaju šutnjom o svemu ostalome.

Konačno, postoji aspekt koji otkriva istinsku tiransku narav ove vlasti, a to je delegiranje. Prevost delegira Kuriji, dikasterijima, biskupskim konferencijama, „sinodalnim procesima“, tako da nijedna odluka ne nosi njegov potpis i da se svaka može predstaviti kao plod zajedničkog razlučivanja. To nije blagost: to je najsavršeniji oblik apsolutne vlasti, vlasti koja zapovijeda bez preuzimanja odgovornosti za svoje zapovijedi. Drevni tiranin potpisivao je svoje edikte i podnosio mržnju koju su oni izazivali; sinodalni tiranin prepušta drugima da odlučuju i ostaje iznad njih, arbitar, a nikada optuženik. To je raspuštanje osobne papine odgovornosti — upravo ono što sinodalnost nastoji postići — i onaj tko nikada ne donosi odluke nikada ne može biti proturječen. Papa koji ne odlučuje jest papa koji je odlučio prepustiti drugima da djeluju i pronašao način da ni pred kim ne mora polagati račun.

LSN: Javno ste se oglasili u slučaju Eleuterija Vásqueza Gonzáleza, poznatog kao Lute, peruanskog svećenika optuženog za teška zlostavljanja djevojaka u biskupiji Chiclayo. Kada je Lav XIV. bio biskup te biskupije, crkvenu je istragu jedan crkveni delegat opisao kao „farsu“; ipak, danas Papa za osobnog tajnika ima Edgarda Rimaycunu, svećenika koji je upravo odrastao unutar Luteova pastoralnog i duhovnog kruga.

Drugi istaknuti prelat, Venezuelac Edgar Peña Parra — nekoć zamjenik za opće poslove Državnog tajništva, a sada apostolski nuncij u Italiji i San Marinu — prema vašim je navodima 2002. prijavljen zbog iznimno ozbiljnih optužbi, od zlostavljanja maloljetnih sjemeništaraca do navodnih veza s nasilnim smrtima, a te je optužbe Bergoglio potom sustavno ignorirao.

S obzirom na ove i druge slučajeve, smatrate li da se pod Bergoglijom u Crkvi učvrstila stvarna „mreža“ uzajamne zaštite među moćnim ljudima, u kojoj se propusti i odgovornosti prikrivaju kako bi se očuvala unutarnja ravnoteža? I ako je tako, koliko je taj fenomen raširen na najvišim razinama Svete Stolice?

Viganò: Slučaj Lute s nevjerojatnom preciznošću ponavlja modus operandi drugih iznimno teških slučajeva, od McCarricka do Rupnika: žrtve koje prijavljuju nisu ni saslušane; istraga provedena tako da se ništa ne pronađe; dikasterij koji zatvara slučaj pozivajući se na zastaru; optuženi koji ne samo da ostaje nekažnjen nego je zapravo zaštićen.

Uz to ide i nužna druga strana: onaj tko razotkrije zločine i brani žrtve biva uništen. Monsinjor Ricardo Coronado, kanonist koji je preuzeo obranu triju mladih žena, Peruanska je biskupska konferencija u kolovozu 2024. lišila crkvene dozvole za zastupanje pred crkvenim sudom, a četiri mjeseca poslije dekretom je otpušten iz kleričkog staleža — i, molim vas, primijetite — dekret nije nosio Bergoglijev vlastoručni potpis.

Tko optužuje, gubi svećeništvo; tko je optužen, zadržava sve. Ovdje nema ničega što bi trebalo tumačiti: biskup Chiclayoa koji je vodio tu istragu, a oni koji su izbliza poznavali pojedinosti opisali su je kao „farsu“, sada sjedi na Petrovoj Stolici, a uza se je, kao osobnog tajnika, izabrao svećenika oblikovanog unutar kruga oca Lutea. To nisu biografske pojedinosti ni nesretne slučajnosti: to je dokaz da u tom sustavu bliskost s određenim krugovima nije prepreka karijeri, nego zapravo uvjet za njezino ostvarenje.

Također promotrite jednu slučajnost koja to nije. Isti monsinjor Jordi Bertomeu koji je u Cuscu prinio lišće koke Pachamami jest čovjek koji je u Dikasteriju za nauk vjere uveo — i načelno opravdao — takvo tumačenje kanonskog prava prema kojemu se redoviti postupci, sa zaštitnim jamstvima koja pružaju optuženiku, zamjenjuju paralelnim strukturama i izvanrednim ovlastima povjerenika. To je pravna doktrina koja omogućuje sudbinu Coronada: gdje postupak ustupa mjesto volji povjerenika, onaj tko stvara probleme izgubljen je već na početku i čak mu se ne ostavlja pravo na obranu. Prije nego što je otpušten iz kleričkog staleža, Coronado je optužen za sramotna djela bez ijednog dokaza.

Ovo nije izoliran slučaj. Kada je jedan peruanski svećenik, don Omar Sánchez, javno kritizirao Bertomeovo postupanje, 22 dana poslije u tisku se pojavila optužba za zlostavljanje protiv njega — optužba koju je navodni podnositelj potom javno zanijekao, izjavivši da nikada nije podnio nikakvu prijavu.

Tko digne glas protiv sustava, otkriva da je protiv njega već otvoren dosje. A čovjek koji polaže lišće koke pred Pachamamu isti je čovjek koji oduzima svećeništvo čovjeku koji je branio tri mlade žrtve oca Lutea u Chiclayu. To nam pokazuje što je Sveti oficij sada postao.

Što se tiče Peñe Parre, dopustite mi pojašnjenje koje smatram važnim. Njegovim sam se slučajem bavio mnogo ranije, kada sam bio delegat za papinska predstavništva pri Državnom tajništvu. Optužbe — njegovo zavođenje dvojice maloljetnih sjemeništaraca u Maracaibu u rujnu 1990. te njegova povezanost s okolnostima dviju nasilnih smrti u kolovozu 1992. — Apostolski nuncij u Venezueli, nadbiskup André Dupuy, proslijedio je Državnom tajništvu 2002. No to nije spriječilo napredovanje Peñe Parre u karijeri. Dodao bih pojedinost koja mnogo govori o ulozi medija: o tom sam slučaju govorio u opsežnom intervjuu za Washington Post i upravo je dio koji se odnosio na venezuelanskog zlostavljača bio cenzuriran. Bergoglio ga je želio za zamjenika; a Prevost ga je sada poslao kao nuncija u Italiju.

Da, mreža postoji. Ne kažem to kao pretpostavku. Znam da je tako iz neposrednog iskustva desetljeća provedenih u Rimskoj kuriji i nuncijaturama. Ona se temelji na jednostavnom načelu: onaj koga se može ucjenjivati može se kontrolirati onim koji posjeduje materijal za ucjenu. Moralna pokvarenost nije slučajnost sustava: ona je ljepilo koje cijeli sustav drži zajedno. Zato se krivac ili suučesnik promiče, dok se osoba koja ga prijavi izolira i uklanja.

Koliko je ta mreža korupcije raširena? Dovoljno je vidjeti koliko „McCarrickovih potomaka“ još uvijek zauzima položaje vlasti u Sjedinjenim Državama i Vatikanu; koliko je kardinala koje je Bergoglio imenovao izabrao upravo zbog njihove korumpiranosti i podložnosti ucjeni; i koliko ljudi u Državnom tajništvu i dikasterijima svoj položaj duguje ne nauku ili svetosti, nego pripadnosti određenoj frakciji. Odgovor je u činjenicama, a činjenice govore same za sebe.

LSN: Tko ima koristi od tog mehanizma? Je li Bergoglio bio njegov arhitekt ili se protiv svoje volje upleo u njega?

Viganò: Ni jedno ni drugo, barem ne u terminima u kojima je pitanje postavljeno. Bergoglio nije bio žrtva sustava, ali nije bio ni njegov izumitelj: bio je njegov korisnik, a potom i njegov jamac. Izabran je zahvaljujući Mafiji St. Gallena, odnosno zahvaljujući mreži koja je godinama planirala vlastito preuzimanje vlasti i koja je u njemu pronašla pravog čovjeka jer je bio beskrupulozan, lišen doktrinarnih skrupula i izvanredno vješt u uporabi vlasti — osobinama izbrušenima kroz dugu isusovačku formaciju čiju je metodu zadržao cijeloga života: prividnu poslušnost spojenu s podzemnim manevriranjem, javno proglašeno siromaštvo uz istodobno vršenje apsolutne vlasti.

Nakon što je izabran, učinio je ono što čini svaka nelegitimna vlast: okružio se ljudima koji ga nisu mogli izdati jer je poznavao njihovu korupciju i zločine, a uklonio one koji, budući da ih se ni na koji način nije moglo ucjenjivati, nisu mogli biti kontrolirani. Nije slučajnost da su njegovi najbliži suradnici — od Zanchette do Peñe Parre — osobe opterećene iznimno ozbiljnim optužbama, koje je on sustavno prikrivao i promicao.

Slučaj Marka Rupnika najbolji je primjer. Godine 2019. Dikasterij za nauk vjere proglasio je njegovu ekskomunikaciju zbog odrješenja suučesnika — jednog od najtežih prijestupa pridržanih Apostolskoj Stolici. Na Bergoglijev zahtjev ta je kazna ukinuta. Kasnije, 2023., Družba Isusova izbacila ga je zbog neposluha, no Rupnik je odmah pronašao slovenskog biskupa spremnog inkardinirati ga. Što se tiče kanonskog suđenja, više od šest godina nakon događaja o njemu se ništa ne zna. Ono što slučaj Rupnik čini još skandaloznijim jest krug klerika koji ga okružuju i koji svoje položaje duguju njemu; štiteći Rupnika, oni štite sebe — počevši od tadašnjeg kardinala vikara Angela De Donatisa, čiji se premještaj iz Vikarijata Rima u Apostolsku pokorničarnicu dogodio upravo u vrijeme te afere. Njegov premještaj nije bio toliko promaknuće, kako se tvrdilo, koliko način da ga se zaštiti, uklanjajući ga iz pitanja u Rimu kojima više ne bi mogao izbjeći.

Tko ima koristi od svega toga? Iznutra, koristi ima klerikalna kasta koja je Crkvu učinila svojim privatnim vlasništvom i kojoj je nekažnjivost potrebna da bi preživjela. Izvana, koristi imaju one financijske, političke i nadnacionalne sile — odnosno globalisti — kojima je u interesu držati Katoličku Crkvu u stanju ucijenjenosti, jer Crkva koju se može ucjenjivati ne govori, ne osuđuje i ne evangelizira: ona surađuje. Povezanost „duboke Crkve“ i „duboke države“ nije teorija: ona je razlog zbog kojeg je Sveta Stolica poslušno podupirala svaku globalističku agendu — od klime do migracija, od pandemije do sveopćeg bratstva, od zagovaranja cjepiva do panseksualizma — i zašto je potpisala i tvrdoglavo obnavlja tajni sporazum s komunističkom Kinom, predajući vjerne biskupe i podzemnu Crkvu njihovim progoniteljima, dok šuti o svemu što Evanđelje zahtijeva da se glasno naviješta.

Moralna i doktrinarna korupcija dvije su strane istoga novčića. Tko izdaje vjeru, izdaje i moral, a onaj koga se može ucjenjivati na moralnom području spreman je izdati vjeru — čak do točke idolopoklonstva, kao što lišće koke koje je u Cuscu položio službenik nekadašnjeg Svetog oficija pokazuje svakome tko ima oči da vidi.

LSN: Dok je trajala Papinska konklava 2025., jedan mi je visoki masonski autoritet povjerljivo rekao tijekom istrage koju sam provodio: „Vidjet ćete da će izabrati Franjinu korisnu budalu.“ Kada sam zatražio objašnjenje, taj mi je masonski kontakt — koji je zapravo bio vrlo blizak krugovima Rimske kurije — rekao da je Franjo imenovao kardinale „s kosturima u ormaru“ iz periferija svijeta, uz zahtjev da izaberu „njegova čovjeka“ i sačuvaju njegovu „sinodalnu ostavštinu“. Kada je Prevost izabran, taj isti mason mi je sarkastično rekao: „Habemus Papam! Izabrali su ga.“ Isprva sam bio vrlo oprezan, pa čak i pun nade glede Prevosta. Sada, nakon što je prošlo godinu i nekoliko mjeseci, pitam se koliko je tumačenje tog masonskog autoriteta bilo udaljeno od stvarnosti… Što vi mislite?

Viganò: Ne mogu potvrditi riječi koje nisam čuo, niti me zanima davati vjerodostojnost hvalisanju krugova koji su oduvijek uživali pripisivati sebi zasluge za upravljanje Crkvom. Ali mogu reći da se to tumačenje savršeno podudara s onim što činjenice govore očitim svakome tko ih je spreman pogledati.

Bergoglio je stvorio golemu većinu Kardinalskog zbora, birajući ljude za koje nitko nije znao, s vrlo slabom formacijom, koji su dolazili iz nevažnih sjedišta i čija je jedina kvalifikacija bila osobna odanost Bergogliju i, gotovo uvijek, ranjivost koja ih je činila podložnima kontroli. Konklava sastavljena na taj način mogla je izabrati samo čovjeka poput Prevosta, odnosno čovjeka koji bi jamčio kontinuitet Bergoglijeve „sinodalne ostavštine“.

Slobodno zidarstvo raduje se tom izboru i to uopće nije iznenađujuće: radovalo se i izboru Ivana XXIII. Već tri stoljeća slijedi jedan jedini plan, naime rušenje Katoličke Crkve: najprije njezinim pražnjenjem od njezine nadnaravne dimenzije i svođenjem na filantropsku organizaciju, zatim njezinim potkopavanjem iznutra, a konačno njezinim pretvaranjem u protukršćansku Crkvu, odnosno u Univerzalnu religiju čovječanstva, što je njezin stvarni cilj.

Sinodalnost, kao trajna revolucija i kvintesencija svih zahtjeva modernizma, najbliže je što je tom projektu ikada ostvareno iznutra. Nema potrebe zamišljati zavjere: dovoljno je pročitati Trajnu uputu Alta Vendita, koja stoljeće i pol unaprijed opisuje papu oblikovanog u idejama revolucije, izabranog od kardinala oblikovanih u istim tim idejama.

Ako se neki masonski autoritet radovao Prevostovu izboru, to je zato što je postignuto ono što se željelo postići. Žaljenje pripada onim kardinalima i vjernicima koji su se nekoliko mjeseci željeli zavaravati. Izraz „korisna budala“ uvredljiv je i ne bih ga prihvatio kao svoj; ali bojim se da je onaj tko ga je upotrijebio svjestan koristi koja se očekivala od čovjeka kojega su izabrali.

Slika: Nadbiskup Robert Prevost, novi prefekt Dikasterija za biskupe, sa papom Franjom, Vatican News 4.5.2023.

[1] Doista, dužnost prefekta Vrhovne svete kongregacije bila je pridržana samom papi. Ottaviani je obnašao dužnost tajnika Kongregacije.