Viganò: Katolička Crkva je živa, Sinodalna crkva je mrtvac

Nadbiskup Carlo Maria Viganò govori o granicama poslušnosti, otporu doktrinarnim zabludama, sedevakantizmu i putu prema obnovi katoličkog nauka, liturgije i crkvenog upravljanja.

U prvom dijelu ovog intervjua nadbiskup Carlo Maria Viganò tvrdio je da je Drugi vatikanski sabor oslabio ulogu Crkve kao katéchon, sile koja u povijesti zadržava utjecaj Antikrista. Također je govorio o papinskoj vlasti, poslijesaborskim reformama, sinodalnosti i sve većoj prisutnosti žena u vodstvu Vatikana.

U drugom dijelu Njegova Ekscelencija usredotočio se na liturgijsku reformu i dokument Traditionis Custodes, koje smatra ključnim elementima šire teološke i ekleziološke deformacije. Govorio je i o pontifikatu Lava XIV., postojanju mreža zaštite među crkvenim elitama te utjecaju globalnih sila na suvremenu crkvenu hijerarhiju.

Ovaj treći dio intervjua posvećen je Viganòvim razmišljanjima o granicama poslušnosti, opravdanosti otpora doktrinarnim zabludama, optužbama za sedevakantizam koje mu se upućuju te, naposljetku, putu kojim bi, prema njegovu mišljenju, trebalo krenuti kako bi se obnovili katolički nauk, liturgija i crkveno upravljanje.

LifeSiteNews: U više ste navrata rekli da su vaši zahtjevi za teološkim pojašnjenjem upućeni Lavu XIV. ostali bez odgovora. Kako tumačite činjenicu da je papa, koji toliko inzistira na dijalogu, pomirenju i slušanju, spreman susretati se sa sugovornicima koji su vrlo daleko od katoličkog nauka — mislim na Jamesa Martina ili pseudonadbiskupicu Canterburyja — ali ne pokazuje spremnost otvoriti raspravu s nadbiskupom koji ga javno poziva da odgovori na temeljna teološka pitanja?

Nadbiskup Carlo Maria Viganò: To tumačim kao najjasniji dokaz onoga što već nekoliko godina tvrdim. „Dijalog” Sinodalne crkve nije dijalog, nego selektivno sredstvo. Sinodalna crkva razgovara s onima koji ne vjeruju jer se pred onima koji ne vjeruju nema što braniti; ne razgovara s onima koji vjeruju jer oni postavljaju pitanja na koja Sinodalna crkva ne želi odgovoriti. Audijencija koja mi je bila odobrena otkazana je bez objašnjenja; tih istih dana primljena je s počastima anglikanska „nadbiskupica”, koja je također udijelila svoj blagoslov na grobu svetoga Petra. Slijed događaja govori rječitije od bilo kakva komentara.

Lavu sam napisao tri jednostavne stvari: zatražio sam audijenciju; pozvao sam ga na obraćenje i na to da me utvrdi u vjeri, kako je Krist zapovjedio Petru; te sam ga zamolio da mi kaže na koji način proturječim Depositum fidei (pologu vjere), jer bih mu tada iznio ono što vjerujem, točku po točku, i objasnio kako namjeravam dalje postupati.

Nisam dobio nikakav znak odgovora. A razlog nije ni rastresenost ni prevelika zauzetost: odgovor bi od njega zahtijevao da kaže u što vjeruje Sinodalna crkva i da time prizna po čemu se njezina vjera razlikuje od onoga što je Katolička Crkva oduvijek vjerovala. Šutnja mu služi za očuvanje dvosmislenosti, a izopćenje ga oslobađa obveze pobijanja mojih tvrdnji. Ali i šutnja je odgovor, i to najrječitiji. Papa koji prima Jamesa Martina, a ne prima nadbiskupa koji traži da bude utvrđen u vjeri, već je pokazao na čijoj je strani.

LSN: Prigovara vam se da razdvajanje institucije od osobe Petrova nasljednika dovodi do apstraktnoga, bestjelesnog papinstva — gotovo do ekleziološkog nestorijanizma — te da načelo Prima Sedes a nemine judicatur („Prvu Stolicu nitko ne sudi”) zabranjuje vjernicima da sude papi. Kako odgovarate na to?

Viganò: Odgovaram da je ta optužba teološki postavljena naglavce. Nestorije je razdvojio ono što je u Kristu hipostatski sjedinjeno, odnosno u samoj osobi Riječi: razdvajanje koje je nemoguće jer je to sjedinjenje bitno i neraskidivo. Međutim, sjedinjenje čovjeka s papinskom službom nije hipostatsko, nego pravno i moralno.

Papa nije Krist: on je Njegov namjesnik. Već sam izraz Vicarius Christi (Kristov namjesnik) sadrži upravo onu razliku zbog koje mi se prigovara, jer je namjesnik po definiciji onaj koji se ne poistovjećuje s osobom koju zastupa. Konklava ne mijenja čovjekovu narav, nego mu povjerava službu. Čovjek koji ulazi u Sikstinsku kapelu i čovjek koji iz nje izlazi isti je čovjek, s istom dušom koju treba spasiti i istim grijesima koje treba ispraviti; ono što mu je dodano jest vlast, a ne druga narav. Milost stanja pomaže mu, ali ga ne preobražava u nešto drugo i, kao svaka milost, može biti prihvaćena ili odbačena.

Ako, dakle, netko ovdje čini kristološku pogrešku, onda su to oni koji stapaju ono što se s pravom razlikuje: oni koji osobu i službu sjedinjuju u jednu te istu bit, kao što su monofiziti stopili dvije naravi. Znamo kako se ta pogreška zove, i to nije nestorijanizam, nego papolatrija.

Štoviše, tu razliku nisam izmislio ja, niti tradicionalisti: napravila ju je Sveta Crkva, i to riječima koje bi vrijedilo ponovno pročitati. Kada je Treći carigradski sabor anatemizirao Honorija, a papa Lav II. potvrdio njegovu osudu, upotrijebljena je sljedeća formulacija: hanc apostolicam sedem non apostolicæ traditionis doctrina lustravit — „On ovu Apostolsku Stolicu nije prosvijetlio naukom apostolske Predaje”.

Neka se odvagne svaka riječ: postoji Stolica koja ima vlastiti nauk i vlastito svjetlo; a postoji i čovjek koji je trebao služiti toj Stolici, ali joj nije služio. Prigovor nije upućen Stolici, nego onome koji na njoj sjedi, i izrečen je u ime same Stolice. Upravo je to razlika zbog čijeg mi se isticanja danas prigovara, a formulirao ju je sam papa potvrđujući ekumenski sabor.

Razmotrimo i posljedice toga. Osuda je pogodila Honorija, a ne Rimsku Crkvu: nitko nije rekao da je Petrova Stolica pogriješila. Kad bi čovjek koji sjedi na Stolici i sama Stolica bili jedno te isto, osuditi jednoga značilo bi osuditi i drugu, pa bi nezabludivost Rimskе Crkve istog trena pala. Činjenica da je Crkva mogla osuditi papu, a da se pritom nije urušila, dokaz je moje teze, a ne iznimka od nje.

Radi potpunosti dodajem da Honorije nije bio osuđen zato što je definirao herezu, nego zato što nije ugasio požar koji je bio dužan ugasiti; osuda je izrečena nakon njegove smrti, od strane sabora i pape, a ne privatnih pojedinaca. Upravo to taj primjer čini snažnijim, a ne slabijim: pokazuje da je služba nadživjela neuspjeh osobe, da nemar onoga koji je trebao čuvati Depositum fidei nije narušio polog vjere te da je Stolica ostala čvrsta i kada onaj koji je na njoj sjedio nije bio čvrst.

Što se tiče načela Prima Sedes a nemine judicatur („Prvu Stolicu nitko ne sudi”), treba pažljivo pročitati subjekt te tvrdnje: nije riječ o sedens — onome koji sjedi — nego o Sedes, samoj Stolici. Prva Stolica ne podliježe sudu, i to iz točno određenog razloga: budući da je vlast koju obnaša univerzalna, na zemlji ne postoji jurisdikcija koja bi bila iznad nje, pa stoga nema ni suda koji bi joj mogao suditi. Imunitet vrijedi ratione Sedis, odnosno zbog same Stolice, a ne ratione personæ, zbog osobe: štiti službu, a ne čovjeka koji je obnaša. Primijeniti to načelo na onoga koji sjedi na Stolici, umjesto na samu Stolicu, znači počiniti upravo onu zamjenu pojmova koju osporavam. Tako se argument koji se upotrebljava protiv mene, nakon pomnijeg razmatranja, pokazuje kao najbolja potvrda moje teze.

Da onaj koji sjedi na Stolici ipak može biti podvrgnut sudu, potvrđuje povijest, a prije nje i Sveto pismo. To nije tek anegdota koju su prenijeli ljudi: Duh Sveti htio je da prizor u Antiohiji bude zabilježen u nadahnutom kanonu Svetoga pisma (usp. Gal 2, 11.14). Cum autem venisset Cephas Antiochiam, in faciem ei restiti, quia reprehensibilis erat — „A kad je Kefa došao u Antiohiju, otvoreno sam mu se suprotstavio jer je zaslužio osudu”; a malo dalje stoji: dixi Cephæ coram omnibus — „Rekao sam Kefi pred svima”.

Pavao kori Petra, i to pred svima, na skupu. Kad bi onaj koji sjedi na Stolici bio izuzet od svakoga suda, ta stranica ne bi bila napisana ili bi bila napisana tako da se zaboravi. Ali ona je Riječ Božja, a Crkva je čita već dvadeset stoljeća.

Sveti Augustin iz toga je izveo zaključak koji prihvaća i sveti Toma Akvinski: ipse Petrus exemplum majoribus præbuit ut, sicubi forte rectum tramitem reliquissent, non dedignentur etiam a posterioribus corrigi — „Sam je Petar dao poglavarima primjer da se ne smatraju nedostojnima primiti ispravak čak i od podređenih ako bi možda skrenuli s pravoga puta” (usp. Summa Theologiae, II-II, q. 33, a. 4, ad 2). Anđeoski naučitelj dodaje načelo koje se izravno odnosi na naš slučaj: ubi immineret periculum fidei, etiam publice essent prælati a subditis arguendi — „Kad god vjeri prijeti opasnost, podređeni moraju ukoriti svoje poglavare, čak i javno”.

Zato oni koji danas prosuđuju prema mjerilu Predaje ne „sude papi”, nego prosuđuju je li neki nauk u skladu s Depositum fidei. Kad ne bi bilo tako, Predaja bi prestala biti mjerilo. Načelo Quod semper, quod ubique, quod ab omnibus („Ono što se uvijek, posvuda i od svih vjerovalo”) postalo bi mrtvo slovo na papiru, a sveti Pavao uzalud bi napisao da ni anđeo s neba ne smije naviještati neko drugo evanđelje.

„Apstraktno papinstvo” — ako mi je dopušteno tako ga nazvati — njihovo je papinstvo. To je papinstvo koje definiraju prema onome tko ga obnaša i dopuštaju da se ispuni bilo kakvim sadržajem koji mu ta osoba pridaje. Papinstvo na koje se ja pozivam, međutim, konkretno je: Tu es Petrus, confirma fratres tuos, pasce oves meas — „Ti si Petar; učvrsti svoju braću; pasi ovce moje”. Ta služba ima određen sadržaj i upravo zato što ga ima, moguće je utvrditi kada ga onaj koji je obnaša ne ispunjava.

LSN: Mnogi vaši kritičari tvrde da razlikovanje papinstva od osobe pape, ako se dovede do posljedica koje vi iz njega izvodite, neizbježno vodi u sedevakantizam. Ako je papa najveći neprijatelj papinstva, u kojem je smislu on još uvijek papa? Što odgovarate onima koji vam govore da je vaše stajalište sedevakantističko, ali nemaju hrabrosti to otvoreno priznati?

Viganò: Odgovaram da su sedevakantizam i papolatrija dvije zrcalne pogreške koje proizlaze iz iste pretpostavke: da su osoba i služba jedno te isto. Papolatrist kaže: budući da je ovaj čovjek papa, sve što čini dobro je. Sedevakantist kaže: budući da ono što čini nije dobro, ovaj čovjek nije papa.

Obje polaze od poistovjećivanja koje ja osporavam i zato su obje nemoćne suočene sa stvarnošću. Ja, naprotiv, tvrdim jedino ono što činjenice dopuštaju: da služba pripada Kristu, da je onaj koji je danas obnaša doista nositelj te službe, ali da je obnaša protivno svrsi zbog koje ona postoji.

To da neki papa može zakazati u izvršavanju svojega poslanja nije moja teza. Pitanje papa hæreticus (heretičnog pape) stoljećima su razmatrali najautoritativniji teolozi, a Crkva ga nikada nije razriješila dogmatskom definicijom.

Sveti Robert Bellarmin naveo je različita mišljenja, ne zaključujući raspravu, te je vjernicima dao praktično načelo koje je meni dovoljno: sicut licet resistere Pontifici invadenti corpus, ita licet resistere invadenti animas — „Kao što je dopušteno oduprijeti se papi koji napada tijelo, tako mu se je dopušteno oduprijeti i kada napada duše”. Oduprijeti se, a ne svrgnuti ga.

Jer upravo je to bit stvari. Svrgnuti papu ili proglasiti Stolicu praznom čin je jurisdikcije, a nijedan privatni pojedinac — bilo biskup bilo laik — nema ovlast to učiniti.

Tko sebi prisvaja takvu vlast, čini, samo u obrnutom obliku, istu zlouporabu za koju optužuje Rim: postavlja sebe za mjerilo onoga čiji je samo čuvar. A posljedice su neizbježne: Crkva bez vidljive Stolice, bez mogućnosti da se redovitim putem izabere budući papa i bez ikakva drugog mjerila osim privatnog suda onih koji su proglasili Stolicu praznom. To je put koji završava u slijepoj ulici, a vidio sam kako se zatvara oko previše iskrenih duša.

Postoji i jedan ponizniji razlog, koji je za mene presudan. Ne znam koje je konačno rješenje ove tajne i ne pretvaram se da to znam: razriješit će je papa ili sabor, ili sam naš Gospodin kada to bude htio. Ali znam koja je moja dužnost u međuvremenu, a za njezino ispunjavanje nije mi potrebna nikakva pravna presuda. Nije na meni da svrgnem papu, ali nije na meni ni da ga slijedim u zabludu. Kao pastir imam dužnost upozoravati Gospodinovo stado.

LSN: Nakon što ste godinama upozoravali na ono što smatrate krizom crkvene vlasti bez presedana te u svojoj knjizi razmotrili razliku između papinstva kao službe i osobe pape, što smatrate najboljim izlazom iz krize? Kako Crkva može ponovno uspostaviti cjelovitost vjere, sigurnost nauka i, nadasve, vlast koja je istinski vjerna Petrovu poslanju?

Viganò: Izlaz nećemo pronaći ljudskim rješenjima i bilo bi pretenciozno pretvarati se da ga možemo osmisliti za radnim stolom. Ipak, neke su stvari sigurne jer nas tome uči povijest Crkve.

Prvo, kriza će završiti kada se crkvena vlast vrati onome što joj je Krist povjerio: kada papa svečanim činom osudi zablude Drugoga vatikanskog sabora i poslijesaborskog razdoblja, obnovi liturgiju Crkve, ponovno uspostavi disciplinu i odbaci sinodalnost kao nešto što je strano božanskom ustroju Crkve. S ljudskoga gledišta danas nije jasno kako bi se to moglo dogoditi jer je čitava hijerarhija iskvarena, a među onima koji bi mogli poduzeti takav čin nema nikoga tko pokazuje želju da to učini. Pa ipak, to nije utopijska nada: upravo su to pape oduvijek činili suočeni s herezama i to će se jednoga dana ponovno dogoditi jer portæ inferi non prævalebunt — „Vrata paklena neće je nadvladati”. Ako smo došli do kraja i više nema pape koji bi to mogao ostvariti, naš će Gospodin to učiniti sam, pri svojem slavnom ponovnom dolasku.

Druga se izvjesnost odnosi na nas i na ono što moramo činiti u međuvremenu. Naša zadaća nije proglasiti Stolicu praznom niti se pomiriti s poslušnošću koja bi nas učinila suučesnicima. Naša je zadaća ostati katolicima: sačuvati vjeru netaknutom, slaviti i pohađati Misu svih vremena, odgajati svećenike i biskupe koji nisu zaraženi zabludama te se odupirati nedopuštenim zapovijedima čvrstoćom svetaca, a da pritom nikada ne izgubimo ljubav. Nije slučajno što ondje gdje Predaja opstaje cvjetaju zvanja, obitelji i mladi. Crkva svih vremena živa je, a Sinodalna crkva mrtvac je: iam fœtet — „Već zaudara”. Tko danas ostaje vjeran, priprema sutrašnju obnovu, poput redovnika u stoljećima barbarstva.

Treća je izvjesnost nadnaravna i najvažnija. Ova je kriza kušnja koju je Bog dopustio kako bi pročistio svoju Crkvu i, kao i sve kušnje, ona će proći. Ljudski katéchon može biti uklonjen, ali ostaje Ona koja je obećala: „Na kraju će moje Bezgrješno Srce pobijediti”. Molimo svetu krunicu, činite pokoru i zadovoljštinu te molimo Presvetu Djevicu da nam isprosi papu koji će uistinu biti Petar.

Papinstvo pripada Kristu, a Krist ne napušta ono što je Njegovo: ljudi ga mogu izdati, ali ga ne mogu uništiti. Zato nikada nisam izgubio nadu i zato je nikada neću izgubiti. „Znam komu sam povjerovao” (2 Tim 1, 12). Scio cui credidi.

1. Dio Na Drugom vatikanskom saboru popustila zapreka Antikristu

2. Dio Lav XIV. je intenzivirao Franjinu agendu, a ne usporio

Slika: Sinodalnu crkvu predvode „svećenica” i sodomit, preuzeto sa službene Facebook stranice Vatikana