Nadbiskup Viganò: na Drugom vatikanskom saboru popustila zapreka Antikristu

Prenosimo na našim stranicama prijevod prvog dijela intervjua kojega je nadbiskup Carlo Maria Viganò – „prelat koji je previše rekao o Franjinim zabludama“ – u rujnu 2026. godine dao za LifeSiteNews, povodom izlaska svoje nove knjige „The Capital Schism: When the Pope Is the First Enemy of the Papacy“.

Nadbiskup Viganò je iznimno dobro upućen u stanje u Crkvi u svijetu, te u ovom značajnom intervjuu pruža temeljito promišljene zaključke o glavnim problemima današnjeg katoličanstva i osobito svoja promišljanja o nekim teškim suvremenim problemima s kakvima se Crkva malo ili nikako morala suočavati u proteklim desetljećima, problemima za koje stoga i ne postoje posve sigurni teološki i kanonskopravni odgovori.

LifeSiteNews: Vaša Ekscelencijo, u svojoj novoj knjizi tvrdite da je danas prvi neprijatelj papinstva sam Papa. Kako objašnjavate taj paradoks?

Nadbiskup Viganò: Paradoks je samo prividan i nestaje čim se razlikuje ono što je katolička teologija uvijek razlikovala: Papinstvo kao božanska ustanova, koju je naš Gospodin htio kada je rekao Petru: „Tu es Petrus“, i pojedinačna osoba koja u određenom povijesnom trenutku zauzima Petrovu Stolicu.

Papinstvo je nezabludivo, jer je od Krista; osoba pape je čovjek, sa svojom slobodnom voljom, koji može odgovoriti na milost staleža ili je odbaciti. S druge strane, Crkva moli za Vrhovnog Prvosvećenika, moleći Božansko Veličanstvo da Domnum Apostolicum sačuva u svetoj vjeri, upravo zato što zna da njegova ustrajnost u vjeri nije automatski zajamčena samom službom. Kada ne bi bilo tako, odnosno kada bi papa bio izuzet od mogućnosti da ne ispuni svoje poslanje, molitva za njega ne bi imala smisla.

Kada neki Prvosvećenik koristi vlast koja mu je povjerena ad ædificationem – za izgradnju – kako bi umjesto toga rušio ono što je ta vlast pozvana čuvati – nauk, liturgiju, stegu, samu monarhijsku i hijerarhijsku konstituciju Crkve – on se postavlja u proturječje sa svojim vlastitim munusom. On više nije sluga papinstva: postaje njegov prvi protivnik, jer nijedan vanjski neprijatelj ne bi mogao toliko raniti Crkvu koliko onaj koji je ranjava iznutra, odjeven u Petrovu odjeću.

Taj sam fenomen nazvao kapitalnim raskolom u pravom smislu riječi: raskolom koji počinje od caput, od glave. Klasični je raskol odvajanje dijela tijela od glave; ovdje svjedočimo suprotnome: glava je ta koja se odvaja od mističnoga tijela i od Predaje koja joj prethodi, koja se buni protiv onoga što su njezini prethodnici naučavali i što bi ona imala obvezu prenijeti neokrnjeno.

Sveti Pavao to kaže riječima koje ne dopuštaju nikakav odgovor: sed licet nos aut angelus de cœlo evangelizet vobis præterquam quod evangelizavimus vobis, anathema sit (Gal 1,8–9). Ni anđeo, ni apostol, pa čak ni nasljednik apostola Petra ne smije naviještati drugo evanđelje. Papa je čuvar poklada vjere, a ne njegov vlasnik; a onaj tko se od čuvara pretvori u vlasnika izdaje sam razlog zbog kojega je naš Gospodin Isus Krist ustanovio Papinstvo u namjesničkom obliku.

LSN: Sadašnju situaciju uspoređujete s uklanjanjem katéchona o kojem govori sveti Pavao (usp. 2 Sol 2,6–8). Kakvu ulogu u tom dramatičnom uklanjanju „zapreke“ bezakonju ima osoba Lava XIV.?

Viganò: Oci i veliki komentatori shvaćali su katéchon, „onoga koji zadržava“, kao kršćansko Rimsko Carstvo, a zajedno s njime i vlast Crkve, a osobito vlast papinstva, koje je stoljećima predstavljalo prepreku mysterium iniquitatis.

Ta je zapreka počela popuštati od trenutka kada je hijerarhija, s Drugim vatikanskim saborom, odustala od vršenja svoje vlasti u smislu koji je Krist htio, kako bi tražila pomirenje sa svijetom, s modernom mišlju, s revolucijom. Od tada su se oni koji su trebali zadržavati počeli prilagođavati.

Lav XIV. uklapa se u taj proces ne kao inovator, nego kao onaj koji ga učvršćuje i čini prihvatljivim. Bergoglio je nasilno demontirao Papinstvo; Prevost tom demontiranju daje institucionalni, „uređeni“, gotovo umirujući oblik. Njegova je zadaća – i vjerujem da je toga savršeno svjestan – učiniti sinodalnost nepovratnom, odnosno pretvoriti je u „trajnu revoluciju“ koja Sabor dovodi do njegovih krajnjih posljedica, te osigurati da Katolička Crkva definitivno prestane biti preprekom masonskom i globalističkom projektu.

Kada Papa više nije onaj koji zadržava, nego onaj koji ubrzava, uklanjanje katéchona nije budući događaj: ono se događa upravo sada pred našim očima. A Gospodin nas je upozorio: tunc revelabitur ille iniquus (tada će se otkriti Bezakonik). Ne govorim to s apokaliptičkim uživanjem, nego s boli biskupa koji gleda kako Kristovu Zaručnicu njezinim neprijateljima predaju oni koji bi je trebali braniti.

LSN: Suočeni s kanonskim sankcijama pozivate se na stanje nužde, kao što je to učinilo i Svećeničko bratstvo svetoga Pija X. pri svojim novim biskupskim posvećenjima. Kako odgovarate mnogim konzervativcima koji vas optužuju za formalnu neposlušnost Papi?

Viganò: Odgovaram da je poslušnost krepost, a ne idol. Poslušnost se iskazuje zakonitoj zapovijedi koju izdaje zakonita vlast radi svrhe zbog koje ta vlast postoji.

Kada je zapovijed protivna vjeri, Božjem zakonu ili dobru duša, ona ne samo da ne obvezuje, nego vjerniku nalaže da joj u tom slučaju ne bude poslušan: obœdire oportet Deo magis quam hominibus (Dj 5,29). To načelo nije izum tradicionalista: naučava ga sveti Petar, naučava ga sveti Toma, naučava ga trajno Učiteljstvo, a u praksi ga potvrđuje ponašanje svetaca koji su se opirali Prvosvećenicima kada su ovi griješili, od svetoga Pavla koji se Petru usprotivio in faciem, do svetoga Atanazija i svete Katarine Sijenske.

Stanje nužde nije izmišljotina radi izbjegavanja zakona: ono je samo načelo prava, prema kojem salus animarum, spasenje duša, koje je vrhovni zakon, ima prednost pred pozitivnim normama kada bi njihova doslovna primjena prouzročila nepopravljivu štetu dušama.

Svećeničko bratstvo svetoga Pija X., posvetivši svoje biskupe prošloga srpnja, učinilo je upravo ono što je nadbiskup Lefebvre učinio 1988., i iz istoga razloga: Rim Tradiciji ne daje biskupe koji su joj potrebni, a bez biskupa nema svećenika, a bez svećenika nema sakramenata. Značajno je da je Prevost, prijeteći Bratstvu, napustio izliku biskupskih posvećenja kako bi priznao da je njihova stvarna krivnja odbacivanje Sabora. Time je otkrio – možda i nehotice – prijevaru: kanonske sankcije političko su oruđe koje se primjenjuje protiv onih koji ostaju katolici, a nikada protiv onih koji otvoreno niječu vjeru.

Konzervativcima koji mi prigovaraju kažem s ljubavlju: vi ste poslušni čovjeku koji od vas traži da budete neposlušni našem Gospodinu, a tu proturječnost nazivate „vjernošću“. Nikada se nisam namjeravao odvojiti od apostolskog zajedništva; tražio sam i nastavljam tražiti od Lava XIV. da mi kaže na koji način proturječim Depositum Fidei. Nisam dobio nikakav odgovor. Tko je onda od nas dvojice u stanju raskola?

LSN: U danas već davnom obraćanju europskim biskupima 1999. godine kardinal Carlo Maria Martini – pionir mafije iz St. Gallena i, kako je sam sebe volio definirati, ne protupapa, nego „antepapa“ (onoga koji bi pripravio put „novom“ papi) – izjavio je da Crkva, kako bi se „osuvremenila“, mora hitno odriješiti niz čvorova. Kao prvi čvor naveo je „nedostatak zaređenih službenika“, koji bi se razriješio ukidanjem celibata ili barem njegovim proglašavanjem neobvezatnim.

Nedavno je biskup Johan Bonny u Antwerpenu najavio da će do 2028. zaređivati oženjene muškarce. Da ne spominjemo da je Vatikan upravo imenovao novog nadbiskupa Beča, Josefa Grünwidla, bivšeg člana disidentskog pokreta „Poziv na neposluh“, koji je zagovarao isto ukidanje kleričkog celibata.

Rim sve to promatra u tišini i, za razliku od drugih situacija, ne prijeti sankcijama, iako se kanonsko pravo sustavno gazi. Gotovo se čini da Rim sve to potiče. Što mislite?

Viganò: Ne „čini se“ da Rim to potiče – Rim to potiče. Rim nije rastreseni promatrač procesa koji mu izmiče kontroli; on je njegov redatelj. Metoda je ona iskušana koncilskom revolucijom: neposluhu se dopušta da započne s periferije, dopušta mu se da se učvrsti kao fait accompli, a zatim središte intervenira ne kako bi ga ugušilo, nego kako bi ga „pratilo“, pozivajući se na sinodalnost, slušanje i pastoralne potrebe.

Slučaj Bonny je znakovit: biskup javno najavljuje da će prekršiti zakon Crkve, a nijedan ga dikasterij ne poziva na odgovornost. Slučaj Grünwidl još je rječitiji, jer nije riječ o toleriranju disidenta, nego o njegovu promaknuću na jednu od najvažnijih biskupskih stolica u Europi. Čovjeka koji je pripadao pokretu doslovno nazvanom „Poziv na neposluh“ nagrađuje Prvosvećenik koji izopćuje one koji traže mogućnost da budu poslušni Crkvi svih vremena.

Ali pitanje ide dublje od celibata. „Nedostatak zaređenih službenika“ otrovni je plod šezdeset godina pražnjenja svećeništva od njegove biti. Kada su ljudi prestali vjerovati da je svećenik alter Christus, da se uspinje na oltar kako bi obnovio Žrtvu Križa, celibat je prestao imati smisla, jer ima smisla samo kao potpuno suobličenje Kristu, Velikom Svećeniku.

Kardinal Martini to je dobro znao: popis njegovih „čvorova“ nije popis problema koje treba riješiti, nego program rušenja, u kojem je svaka točka odskočna daska prema sljedećoj. Najprije se ukida celibat, zatim se primaju žene, potom se preinačuje moral, zatim se razara brak… To je plan, a njegovi se izvršitelji danas nazivaju drugim imenima, ali slijede isti nacrt. Činjenica da se Martini nazivao „antepapom“ mnogo govori o svjesnosti s kojom je mafija iz St. Gallena pripremala ono što danas gledamo.

LSN: Drugi čvor koji je identificirao Martini odnosio se na ulogu žena i pitanje ženskog ređenja. Biskupi koje je promaknuo Lav XIV. – mislim na Mackinlaya, Gröglija, Satuéa, Grünwidla i mnoge druge – otvoreno su izrazili potporu ženskom đakonatu. Vatikansko Povjerenstvo za to pitanje ponovilo je „ne“ sakramentalnom ređenju žena, ali je tu prosudbu definiralo kao „ne konačnu“. Posljedično, mnogi biskupi danas izbjegavaju izravno se suočiti s tim pitanjem, radije jačajući prisutnost žena u upravljanju biskupijama ili predlažući „inkluzivne“ liturgijske reforme. Je li, po vašem mišljenju, ta strategija usmjerena prema postupnom pomicanju Overtonova prozora glede pitanja ženskog ređenja?

Viganò: To je upravo tehnika Overtonova prozora, i to nimalo osobito prikrivena. Ivan Pavao II., svojim Apostolskim pismom Ordinatio Sacerdotalis, nije definirao nešto novo: izjavio je da taj nauk pripada Depositum Fidei i da ga je nezabludivo naučavalo redovito i opće Učiteljstvo – kao što je Kongregacija za nauk vjere potvrdila svojim Responsumom iz 1995. godine.

Reći danas da ta prosudba „nije konačna“ stoga ne znači ponovno otvoriti stegovno pitanje, nego zanijekati samu nezabludivost redovitog i općeg Učiteljstva.

Ženski đakonat predstavlja polugu, jer je sveti red jedan sakramenat u svoja tri stupnja: dopustiti ženi đakonat znači priznati da je sposobna primiti sveti red, a tada bi se isključenje iz svećeništva činilo tek diskriminacijom koju treba ukloniti. Nije slučajno da prijem žena u sveti red promiču protukatolički pokreti u ime rodne ravnopravnosti, koju sinodalna Crkva prihvaća i prisvaja.

Neomodernisti to savršeno dobro znaju i upravo zato ne traže odmah svećeničko ređenje: traže upravljačke uloge, prisutnost u kurijama, „ustanovljene službe“, „inkluzivne“ liturgije. Svaki korak priprema sljedeći i svaki se korak predstavlja kao bezazlen. Biskupi koje je imenovao Prevost nisu izabrani unatoč svojim stavovima o ženskom đakonatu, nego upravo zbog njih: onaj tko imenuje biskupa zna njegove ideje, a onaj tko imenuje mnoge s istim idejama gradi episkopat koji će u prikladnom trenutku „odozdo“ zatražiti ono što Papa želi podijeliti „odozgo“.

To je sinodalnost: uprizorenje predstave u kojoj glumci iznose zahtjev čiji je odgovor već unaprijed odlučen.

Svemu tome treba dodati aspekt koji smatram još ozbiljnijim i o kojem postoji krivica šutnje: promicanje žena na čelo rimskih dikasterija. Imamo dvije redovnice, sestru Simonu Brambillu i sestru Tizianu Merletti, prefekticu odnosno tajnicu Dikasterija za ustanove posvećenoga života, koje sada imaju vlast nad kardinalima, biskupima, opatima i svećenicima; drugu redovnicu, sestru Raffaellu Petrini, predsjednicu Papinskog povjerenstva za Državu Vatikanskoga Grada i predsjednicu Governatorata; laikinju Mariju Montserrat Alvarado, na čelu Dikasterija za komunikaciju, koji koordinira i reorganizira čitav komunikacijski sustav Svete Stolice; kao i žene imenovane članicama i savjetnicama različitih dikasterija, uključujući Dikasterij za biskupe, odnosno pozvane da odlučuju o promaknućima u biskupski stalež.

Sada, vlast upravljanja u Crkvi nije administrativna funkcija koja se dekretom može povjeriti bilo kome: po svojoj je naravi povezana sa sacra potestas, koja proizlazi iz sakramenta svetoga reda, jer se u Crkvi – koja je nadnaravno društvo, a ne poslovna korporacija – upravlja u onoj mjeri u kojoj je osoba suobličena Kristu Kralju i Velikom Svećeniku. Odvajanje jurisdikcije od svetoga reda, povjeravanjem vlasti onima koji ne mogu primiti sveti red, kako bi upravljali onima koji su ga primili, znači preokretanje hijerarhijskog ustroja koji je naš Gospodin dao svojoj Crkvi.

Zato kažem da Bergoglio, a sada i Prevost, čine mnogo više i mnogo gore od samoga podjeljivanja svetoga reda ženama. Nevaljano ređenje bilo bi svetogrđe, ali ostalo bi ništavno; ovdje se, naprotiv, sakramentalni poredak razgrađuje dio po dio, sacra potestas svodi se na suvišan dodatak, a kler se privikava na poslušnost onima koji nemaju nikakav božanski naslov za zapovijedanje.

To je smrtonosan napad na božanski ustroj Crkve, koji se ponovno provodi u praksi, bez potrebe da se dotakne ijedna dogma.

LSN: Treći i četvrti čvor koje je identificirao Martini odnosili su se redom na spolni moral i stegu braka. U svojem službenom intervjuu (objavljenom u obliku knjige) s Elisom Annom Allen, Lav XIV. izjavio je da se „stavovi“ ljudi moraju „promijeniti“ prije nego što se promijeni sam nauk. Kojim se sredstvima, prema vašem mišljenju, neomodernisti na vlasti namjeravaju poslužiti kako bi ostvarili tu promjenu?

Viganò: Tu rečenicu treba pomno odvagnuti jer je ona priznanje. „Promijeniti stavove prije promjene nauka“ znači priznati da će nauk biti promijenjen – samo ne isprva. Nauk će biti promijenjen na kraju, kada u njega više nitko ne bude vjerovao, a njegovo formalno ukidanje izgledat će tek kao puki čin javnobilježničke naravi.

To je modernistička metoda koju je opisao sveti Pio X. u Pascendi: ne napada se dogma izravno, nego se preobražava mentalitet koji je podupire, odvaja se vjera od života i dopušta se tako odvojenom životu da povuče vjeru za sobom. U stvarnosti, nije čak potrebno ni promijeniti dogmu: ona se čini nevažnom putem pastoralne prakse.

A ta metoda danas ima svoju teorijsku povelju koju gotovo nitko nije htio čitati onakvom kakva jest. U Evangelii Gaudium Bergoglio je izložio četiri načela, a prvo od njih – „vrijeme je veće od prostora“ – ključ je koji otvara sva ostala: „davanje prednosti vremenu znači biti zauzet pokretanjem procesa, a ne posjedovanjem prostora“.

Drugim riječima: ne definirati, nego pokrenuti; ne uspostaviti rezultat, nego pokrenuti dinamiku koju nitko više neće moći zaustaviti. Prostor je omeđeno područje; granica, dogmatska definicija, kanon koji određuje dokle je dopušteno ići; vrijeme je proces koji nagriza tu granicu, a da nikada ne objavi namjeru da je sruši. I primijetite lukavstvo: onaj tko čuva prostor mora braniti položaj, a položaj se može opsjedati, o njemu se može raspravljati i može ga se pobiti; onaj tko pokreće proces nema položaja koji bi morao braniti i stoga je nedodirljiv. Ništa mu se ne može suprotstaviti jer još ništa nije izričito tvrdio.

Netko će prigovoriti da to nije Hegel, nego Romano Guardini, čija je djela Bergoglio opsežno proučavao, a da nikada nije dovršio svoju doktorsku disertaciju. Guardinijeva polarnost – Gegensatz – upravo je zamišljena protiv dijalektičkog proturječja, budući da napetosti treba održavati zajedno, a ne razriješiti ih u višoj sintezi.

Nazovemo li to hegelovskom sintezom ili nedovršenim procesom, rezultat je isti: nijedna istina više ne ostaje čvrsta točka, nego postaje tek trenutak u procesu postajanja. A ono što je kod Hegela bilo filozofija povijesti, a kod Marxa postalo revolucionarnom praksom (praxis koja prethodi načelu, sudi mu i podriva ga), u sinodalnoj Crkvi sada se jednostavno naziva „pastoralnim djelovanjem“.

I evo što se događa pred našim očima: Amoris lætitia ne ukida nerazrješivost braka, nego samo otvara „proces“; Fiducia supplicans ne proglašava neregularnu zajednicu dopuštenom, nego jednostavno „blagoslivlja“ one koji su u njoj; sinodalni put ne odlučuje ništa i upravo zato odlučuje sve.

Nauk se nikada formalno ne dira i upravo zato nikada ne postoji novi nauk koji bi se mogao formalno osporiti. Nema tvrdnje koju bi trebalo osuditi, nema hereze koju bi trebalo osuditi, nema ničega o čemu bi se mogla izreći anatema. Vjernicima ostaje netaknut tekst dogme koja više ne prevladava u životu Crkve. Ali upravo je to ono što je Prvi vatikanski sabor osudio anatemom, zabranjujući da se dogmama koje Crkva predlaže ikada pripiše drugo značenje od onoga koje je ona razumjela i razumije: eodem sensu eademque sententia.

Sredstva su ona koja desetljećima gledamo na djelu. Prvo je jezik: „grijeh“ se zamjenjuje „krhkošću“, „obraćenje“ „putovanjem“, „istina“ „razlučivanjem“, „Božji zakon“ „idealom“.

Drugo je pastoralna praksa, namjerno učinjena dvosmislenom: Amoris lætitia sa svojim bilješkama, Fiducia supplicans sa svojim blagoslovima koji blagoslivljaju a da ne blagoslivljaju; a sada i Prevostova strategija, koja ništa od toga nije povukla, nego dopušta da sve djeluje „mirno“.

Treće je formacija: sjemeništa, teološki fakulteti, kateheza, u kojima se već šezdeset godina poučava da je katolički moral povijesna zaostalost koju treba nadići.

Četvrto je izbor pastira: oni koji prakticiraju dvosmislenost i zabludu bivaju promicani, dok se one koji govore jasno marginalizira.

A ispod svega toga postoji savez koji nikada nisam oklijevao osuditi: savez između sinodalne crkve i globalističke agende. To nije jedna ideologija među ostalima, nego sinteza svih ideologija desnice i ljevice, koje se već dva stoljeća pretvaraju da se međusobno bore, dok ljude vode prema istom odredištu; sinteza neomaltuzijanskog podrijetla, koja u čovjeku više ne vidi sliku Boga, nego višak kojim treba upravljati, te je stoga protuljudska čak i prije nego što je protukršćanska.

Znamo njezine sastavnice, a svaka pogađa određeni vid poretka koji je htio Stvoritelj: raspad prirodne obitelji; panseksualizam i rodna ideologija, koji niječu čovjeka stvorenog masculum et feminam; vakcinizam, koji tijelo pretvara u vlasništvo države; ekologiju, koja štovanje Stvoritelja zamjenjuje štovanjem stvorenja; ideologiju masovne imigracije, koja rastvara narode, a s njima i kršćanske; i na vrhu transhumanizam, koji čovjeku obećava pobožanstvenjenje bez Boga, što mu je već u Edenu obećala zmija: eritis sicut dii.

Koncilsku crkvu ovaj proces ne pogađa kao nešto čemu bi se ona protivila: ona u njemu sudjeluje. Odrekla se suđenja svijetu i prihvatila da svijet sudi njoj; prestala ga je obraćati i dopustila da on obrati nju. Zato Martinijevi treći i četvrti čvor uopće nisu čvorovi koje treba razvezati: nerazrješivost braka i spolni moral nisu povijesna ljuska nekoga prošlog doba, nego samo tkivo Evanđelja, i riječi su našega Gospodina: quod ergo Deus coniunxit, homo non separet (Mt 19,6).

Tko god tvrdi – kao Papa – da ih može promijeniti, ne reformira Crkvu: on utemeljuje drugu religiju, i to na ruševinama one koju je primio na čuvanje.

Slika: Luca Signorelli, 1501. Prikaz lica Antikrista iz katedrale u Orvietu. Wikimedia.