Na njemačkoj mrežnoj stranici Summorum Pontificum osvanuo je osvrt na moj uradak o Velikoj debati (na njemačkom ovdje) pod naslovom: „Je li papa papa? A ako ne – tko, kako, i što onda?“[1] Autor tog teksta Michael Charlier doduše priznaje stanovitu kvalitetu mojem pisanju o problematici pontifikata Jorgea Borgoglija, ali zaključuje kako je sve to na kraju ipak „malo relevantno“. U ovom tekstu ćemo razmotriti njegove (protu)argumente.
Vjera i razum
Papa Benedikt XVI. je istaknuo izuzetnu važnost apologetike u 21. stoljeću čiji je cilj „potvrditi istinitost kršćanske objave, sklad vjere i razuma“.[2] Istina, između vjere i razuma ne može biti suprotnosti niti sukoba (usp. Dei Filius, 4).[3] To je katolička doktrina. Nijedan svjetonazor, filozofski sustav ili sustav vjerovanja ne promiče primat razuma u tolikoj mjeri kao katoličanstvo. Uostalom, Crkva nas uči da je razum jedan od darova Duha Svetoga (KKC 1830), a „razboritost raspoložuje praktični razum da u svakoj prilici razlikuje naše pravo dobro i da izabire prikladna sredstva za njegovo ostvarivanje“ (KKC 1835). Osim toga, čovjek je stvoren na sliku i priliku Božju (za razliku od drugih stvorenja) što se u prvom redu odražava u besmrtnosti njegove duše, posjedovanju razuma i volje (usp. Summa Theologiae, I, 93).[4]
Danas nažalost mnogi katolici, pod utjecajem sekularizma, daju prioritet osjećajima nad razumom što je posve krivo i u svojoj biti antikatoličko. Katolička vjera je sazdana na objavljenoj istini vjere (doktrini), razumu i logici. Doktrina, razum i logika moraju biti u skladu, ne mogu proturječiti jedno drugome jer je Bog, koji je stvorio materijalni svijet, i koji nam je objavio vjeru, savršena razumnost, savršen ratio. On ne može imati proturječnosti u sebi. Zato ništa u katoličkoj vjeri ne može biti nerazumno.[5] Na primjer, ne možete vjerovati u Presveto Trojstvo, a istovremeno reći da Isus nije Bog (nema logike), ili se zvati katolikom, a istovremeno govoriti da sve religije vode do Boga (sukob doktrine i razuma[6]). U katoličanstvu su vjera, razum i logika uvijek u apsolutnoj harmoniji.
Zato možemo reći da je katolička vjera najracionalnija vjera na svijetu. Ateizam je pak najneracionalnija vjera, jer je u ateizmu potpuno isključen razum kada je u pitanju nadnaravni svijet. Ateisti vjeruju da nadnaravni svijet ne postoji, iako se oko nas događaju na tisuće nadnaravnih fenomena, od kojih su mnogi dobro dokumentirani. Ateisti o tome ne žele razmišljati, iako su nepobitni dokazi o nadnaravnim pojavama svugdje oko njih; oni zabijaju glavu u pijesak da ne bi vidjeli ono što ne žele. Ponašaju se nerazumno.
Zabijanje glave u pijesak
Tako se nažalost i mnogi katolici danas ponašaju nerazumno kada je u pitanju rasprava o valjanosti današnjeg pontifikata. Ponašaju se kao ateisti, zabijaju glavu u pijesak jer ne žele vidjeti stvarnost, samo zato jer im je nepoželjna. Na moje zaprepaštenje takvo ponašanje dolazi čak i od ponekih katolika koji su zdušno predani tradiciji i ispovijedanju prave vjere, one koju smo primili od apostola. Summorum Pontificum, „nekomercijalna publicistička ponuda labave skupine prijatelja i pristaša 'izvanrednog oblika' latinskog obreda“, već svojim naslovom gore spomenutog teksta „Je li papa papa? A ako ne – tko, kako, i što onda?“ pokazuje neozbiljan pristup temi, a ovo nije neozbiljna tema, naprotiv. Jer debata nije o tome je li papa papa, niti je li kokoš kokoš, već je li Bergoglio papa? Uglavnom autor, Michael Charlier, prenosi teze izložene u mojem uratku o Velikoj debati preskačući argumente koji mu ne odgovaraju, ili, dopuštam mogućnost da ih jednostavno nije pročitao, i paušalno tvrdi:
„No, Poljaković ne otkriva gdje je ta ovlast [nesavršenog sabora] regulirana kanonskim pravom – a njemu bi to teško i palo, jer je tradiciji tuđ 'koncilijarizam', koji je koncil stavljao iznad pape, a koji je u svojoj praksi zastupao koncil u Konstanzu i zatim potvrđen odgovarajućim kanonima, izričito odbačen samo sto godina nakon Konstanza na 5. Lateranskom koncilu. Od tada je načelo 'Papa a nemine iudicatur' (ponovno) neosporeno – Papi ne može nitko suditi.
I upravo stoga smatramo malo relevantnim Poljakovićevu raspravu, koja je sama po sebi prilično oštroumna i vrijedna čitanja, kao i cjelokupna aktualna rasprava o Franjinom gubitku papinske službe: prema tradiciji i ustavu rimske Crkve, jednostavno ne postoji autoritet koji može obznaniti gubitak papinske službe trenutnog nositelja iste. Možemo kao pojedinci ili kao grupe, sa ili bez biskupa i kardinala, odlučiti što želimo: ne ide.“ [7]
I na kraju zaključuje autor: „Franjo ostaje papa – ali izopačenjem Učiteljstva gubi pravo na poslušnost vjernika i preuzima na sebe odgovornost, da mu kod naplate Gospodin, čiji bi vjerni upravitelj trebao biti, milostiv bude. Nikakvo crkveno vijeće, nikakav sinod i nikakav 'nesavršeni sabor' mu to ne može oduzeti.“[8]
Dakle, stav autora je u biti istovjetan s onim Johna Salza-e (analiziran u članku Velika debata) da papu nitko ne može svrgnuti bez obzira koje grozote taj papa naučavao. Doslovce, papa ostaje papa, makar on bio i sotonist, jer papi nitko ne može suditi. Argumente koje sam iznio u opovrgavanju takvog stajališta autor nije oborio, jednostavno ih je prešutio. Na samom početku trećeg stajališta u Velikoj debati sam stavio poveznicu na uradak Dubium u kojem sam u detalje objasnio što znači „Papi nitko ne može suditi“ i kako je to bilo shvaćano kroz cijelu crkvenu povijest. Niti u jednom trenutku nisam podržao koncilijarizam. Nesavršeni sabor ne znači sabor koji je iznad pape (koncilijarizam), ili koji nije sazvao papa, ili na kojem papa nije prisutan. Prvih osam sabora Crkve nije sazvao papa (već car), na dva od tih osam sabora papa nije bio niti prisutan.[9] Nesavršeni sabor je onaj sabor na kojem se ne mogu donijeti nikakve dogme (za razliku od savršenog sabora). Ako savršeni sabor nije uvijek bio sazivan od pape, onda valjda nesavršeni sabor može sazvati netko drugi osim pape. Na njemu ima samo jedna točka: je li trenutni nositelj Petrove stolice heretik, i ako jeste, proglasiti Svetu stolicu praznom.[10] Također sam u tom uratku u detalje obrazložio činjenicu da se svi naučitelji Crkve slažu da papa heretik može biti svrgnut, također sam naveo crkvene kanone i redovito učiteljstvo. Svi se izvori slažu: papa heretik može biti svrgnut.
Da se sada vratimo na skladnost razuma i vjere u katoličanstvu. Prvo što moramo ustanoviti jest da se ovdje radi o presedanu, nijedan papa do sada nije otvoreno naučavao krivovjerje. Vjerujem da se s tom tvrdnjom gore navedeni autor slaže, s obzirom na to da i sam piše da „Franjo izopačuje Učiteljstvo“. Ovo je jako važno polazište jer to znači da se nalazimo u situaciji u kojoj nemamo slučajeve iz prošlosti, ili tradicije ako hoćete, na koje bi se mogli pozvati ili osloniti. Međutim, to ne znači da ne postoji načelna doktrina za takve situacije. I ne zaboravimo, svaka doktrina u katoličkoj Crkvi mora biti razumna, inače nije katolička. Pa, idimo redom.
Ne može biti glava onoga čega nije član
Prvo, ako Bergoglio ne naučava katoličku vjeru, što priznaje i John Salza i Michael Charlier, očito onda naučava neku drugu, što drugim riječima znači da nije katolik. Ako nije katolik, nije član Crkve, ako nije član Crkve ne može biti niti njezin poglavar. U tome se slažu svi crkveni naučitelji, što potvrđuje Ivan od sv. Tome (+1644), jedan od najcjenjenijih profesora teologije svog vremena.[11] Ovom prigodom ćemo ponoviti riječi sv. Roberta Bellarmina, naučitelja Crkve (+1621.): „Ovo načelo je najsigurnije. Nekršćanin [nekatolik] ni na koji način ne može biti papa, kao što sam Cajetan priznaje (Loc. Cit., cap. 26). Razlog tome je što on ne može biti glava onoga čega nije član; sada, onaj tko nije kršćanin [katolik] nije član Crkve, a očiti krivovjerac nije kršćanin [katolik], kako jasno naučavaju sveti Ciprijan (lib. 4, epist. 2), sveti Atanazije (Contra Arianos, serm. 2), sveti Augustin (lib. de gratia Christi, cap. 20), sveti Jeronim (contra Luciferianos) i mnogi drugi; stoga očiti heretik ne može biti papa.“[12]
Dakle, imamo jasan stav svih crkvenih naučitelja, stav jednog od prvih crkvenih kanona, stav redovitog učiteljstva (za više detalja vidi Dubium i napomenu br. 11). Svi se slažu da papa heretik može biti svrgnut. Stav da netko tko nije katolik može biti papa ne podržava niti razum, niti logika, niti doktrina,[13] a o apsurdnosti takvog stava sam opširnije pisao u Velikoj debati. Ono što je ovdje ključno jest sljedeće: razumno je i logično da netko tko nije katolik ne može biti papa. Ne možete biti niti predsjednik teniskog kluba ako niste prvo član istog. To je nešto što se podrazumijeva, nešto što je razumno i logično. Dakle, netko tko nije katolik ne može biti papa. O tome imamo suglasje razuma, logike i doktrine. Ovaj argument protiv sadašnjeg pontifikata se može oboriti jedino ako netko može dokazati da je Bergoglio katolik, što J. Salza prilično neuspješno pokušava, a M. Charlier čak niti ne pokušava jer mu je jasno da Bergoglio nije katolik.
Katolici de facto nisu u zajedništvu s Bergoglijem
Drugo, autor zagovara neupitnost Bergoglijevog pontifikata, istovremeno tražeći neposlušnost prema papi Franji: „Franjo ostaje papa – ali izopačenjem Učiteljstva gubi pravo na poslušnost vjernika“.[14] Kada su u povijesti Crkve katolici pozivali na neposlušnost prema papi? Nikada. Nisu zato što su katolici uvijek bili, i uvijek će biti, u zajedništvu s papom. Što to znači biti u zajedništvu s papom? To u prvom redu znači ispovijedati istu vjeru, primljenu od apostola. U ovom slučaju, katolici objektivno i de facto nisu u zajedništvu s Bergoglijom iz jednostavnog razloga što on ne naučava katoličku vjeru. Ako de facto nismo u zajedništvu s Bergoglijom, kako onda možemo inzistirati na tome da on bude papa? To je potpuno nerazumno. To je kao da se žestoko protivite programu neke stranke, a istovremeno glasujete za tu stranku, ili kao da vjerujete da je Isus Bog, a istovremeno se svojevoljno podvrgavate jurisdikciji onoga koji tvrdi suprotno: da Isus nije Bog. Osim toga, Isus je obećao sv. Petru i njegovim nasljednicima ustrajnost u vjeri: „Sotona je dobio dopuštenje da vas može rešetati kao pšenicu, ali ja sam molio za te da tvoja vjera ne malakše“ (Lk 22,31-32). Nadalje, Isus daje zadaću sv. Petru da „učvrsti svoju braću“ u vjeri (Lk 22,32). Kako će Bergoglio nekoga učvrstiti u vjeri ako je sam nevjeran?! Bergoglio nema ovu posebnu zaštitu Krista, što je valjda posve očito. Prema tome, ni Krist ga ne drži za papu. Da ne bude zabune, Isus nije zaštitio papu od grijeha, već samo od krivovjerja. Imali smo loših papa, moramo priznati, ali su svi oni bili katolici, tj. bili su pravovjerni. Prema tome, razumno je, logično i doktrinarno ispravno opovrgnuti papinstvo onome tko naučava krivovjerje. Jer onaj „papa“ koji naučava krivovjerje sam je sebe već izopćio iz Crkve, kao što to obrazlažu Ivan od sv. Tome i svi crkveni naučitelji.[15]
Bog neće uslišati nerazumne molitve
Treće, ušlo je u modu kod mnogih pobožnih katolika moliti se za obraćenje pape Franje. Veliki broj pojedinaca, udruženja, klerika i laika moli te čak drži devetnice za obraćenje pape Franje. Ako molite za nečije obraćenje na katoličku vjeru onda ta osoba nije katolik, a ako nije katolik onda ne može biti papa. Prema tome, ne možete moliti za papu da se obrati na katoličku vjeru. To je oksimoron. To bi bilo kao kada bi moj susjed Josip odlučio postati žena, počeo uzimati ženske hormone, otišao na natjecanje za „Miss Universe“, a ja bih molio Boga da „Josipa“ postane najljepša žena na svijetu. Ili kao da molim Boga da mačku pretvori u miša. Bogu je sve moguće, ali Bog je savršena razumnost, koji je stvorio savršeni red, i neće djelovati protiv stvorenog reda. Takve molitve su nerazumne, i Bogu nisu mile. Mi trebamo moliti da se biskupima otvore oči i da im Bog dade snage i hrabrosti da zaustave uzurpatora u daljnjem uništavanju svete vjere i papinstva. Osim toga, možemo moliti za obraćenje Jorgea M. Bergoglia poradi spasa njegove duše, a i Bog se raduje svakoj molitvi za povratak izgubljene ovce. To je u skladu s razumom, logikom i vjerom.
Nerazumna pobožnost
Četvrto, samo zato što se Crkva našla u ovakvoj situaciji prvi put, ne znači da ništa ne trebamo poduzeti, ne znači da trebamo čekati skrštenih ruku. Da, Bog je dopustio ovu krizu, ali dopustio je i druge u povijesti Crkve. Kada je Arije zanijekao Isusovo Božanstvo, to je isto bilo prvi put, i bilo je to uzelo dosta maha, ali nisu biskupi čekali da Bog siđe na zemlju da to riješi, već su se nadahnuti Duhom Svetim, posebno sv. Atanazije, borili za vjeru. Stav da trebamo čekati da Bog osobno riješi probleme u Crkvi je istovjetno onoj priči o utopljeniku koji je molio Boga da ga spasi. Naišao je jedan brod, a utopljenik se nije htio ukrcati na brod, došao je drugi, treći, utopljenik je odbio pomoć mornara i utopio se. Kad je došao pred Boga, upitao je 'Bože zašto me nisi spasio kad sam te tako usrdno molio', a Bog mu reče, 'pa poslao sam ti tri broda, a ti si odbio svu moju pomoć'. To je kriva pobožnost, to je nerazumna pobožnost. Stav da se treba samo moliti i ništa ne poduzimati samo je izgovor za kukavičluk! „Do smrti se bori za istinu, i Gospod će se boriti za te“ (Sir 4,28). Sjediti skrštenih ruku u ovoj situaciji je nerazumno, nelogično i ne-doktrinarno.
Sin propasti
Peto, u uvodnom dijelu autor dobro zapaža da se u mnogim zemljama Europe (za razliku od Sjeverne i Južne Amerike) o valjanosti pontifikata „Pape iznenađenja“ jedva diskutira, budući da, kako kaže, jednom dijelu katolika, laika i klerika, nije ni stalo do jedinstva s Petrovom stolicom, jer ionako svatko od njih ima neku svoju vjeru. No, onaj „drugi dio, koji je pogođen, drži se po strani jer jedinstvo s rimskim biskupom i Petrovim nasljednikom vidi kao bitan element vjerničke tradicije i rascjep koji dijeli Crkvu neprestano osjeća u svojim vlastitim dušama. Priznanje rimskog pape kao Kristova namjesnika na zemlji i njemu odgovarajuće poslušnosti prema njegovom Učiteljstvu gotovo su ukorijenjeni u njihovom genskom kodu – a papa, koji svoja učenja, postupke i geste u mnogim točkama izravno suprotstavlja ovom Učiteljstvu tradicije, u ovom kodu nije predviđen. I to iz dobrih razloga.“[16] Ovo apsolutno potpisujem. Takav papa nije predviđen zato jer se to protivi katoličkom nauku, ne podržava ga sensus fidei. Ono što ne razumijem, zašto onda inzistirati na nečemu što nije zapisano u genskom kodu katolika, što nije katoličko, što nije sensus fidei, što nije razumno.
Apsolutno je nerazumno, i rekao bih oholo, stavljati se iznad Krista i misliti da smo pametniji od Boga. To upravo čini Bergoglio kada u enciklici Amoris Laetitia (297) piše: „Nikoga se ne može zauvijek osuditi, jer to nije logika Evanđelja!“[17] Dakle, on vjeruje da zna bolje od Isusa, čime se stavlja iznad Boga, koji veli: ,,Tada će reći i onima s lijeve strane: ‘Idite od mene, prokleti, u oganj vječni što je pripravljen đavlu i anđelima njegovim!’…Ovi će otići u muku vječnu, a pravednici u život vječni” (Mt 25,41-46; usp. i Otk 14,9-11; Mt 18,18; Mk 9,43; Jd 1,7; itd.). Bergoglio se ponaša kao Sin propasti: „Neka vas nitko ne zavede ni na koji način. Jer ako prije ne dođe onaj otpad i ne otkrije se Čovjek bezakonja, Sin propasti, Protivnik, onaj koji se uzoholjuje nad svime što se zove Bog ili svetinja, te će i u hram Božji zasjesti, predstavljajući se da je on Bog“ (2 Sol 2,3-4). Potpuno je nekatolički (nije upisano u našem genskom kodu), nerazumno i nelogično braniti pontifikat čovjeka koji utjelovljuje Sina propasti (za više detalja vidi Dubium).
Zaključak
Svi katolici, a naročito papa, moraju biti ponizni i sebe umanjivati kako bi Krist zablistao u punom svjetlu (usp. Iv 3,30). Tako trebamo i mi biti ponizni u ovoj raspravi i pustiti da govore oni koji su pametniji, zaslužniji i svetiji od nas, a to crkveni naučitelji sigurno jesu. Oni trebaju doći do izražaja, a ne naši osobni stavovi, kako bi Krist i njegova Crkva opet zablistali. Svakako je nerazumno i rekao bih oholo, a oholost se rađa iz nerazumnosti, umišljati kako smo pametniji od onih koje je sveta Crkva uzdigla na pijedestal crkvenog naučitelja. Oni su u svoje doba raspravljali hipotetski slučaj pape heretika i došli do jednoglasnog zaključka. Svetaca ima puno, ali crkvenih naučitelja ima samo 37.[18] Za dvije tisuće godina samo 37 naučitelja! Zar nije onda njihovo mišljenje mjerodavnije od našega? Zar nije nerazumno i povrh svega oholo stavljati se iznad svih njih? Oni su došli do zaključka da heretik ne može biti papa ne zato što su se oslanjali na svoje osjećaje, iako su sigurno gajili duboku ljubav prema papi svog vremena, već zato jer su se oslanjali na vjeru i razum te im je bilo posve jasno da ono što nije razumno ne može biti ni katoličko. Zato nisu imali nikakve dvojbe: netko tko nije katolik ne može biti papa.
Ivan Poljaković
Slika: Pietro Perugino, Krist predaje ključeve sv. Petru, 1481. Wikimedia.
1. Dio Dubium – Je li Jorge Mario Bergoglio katolik?
2. Dio Velika debata: Je li Bergoglio papa?
[1]https://www.summorum-pontificum.de/cont_articles/24/m12/11_papst-amtsverlust.html (28.12.2024.)
[2] The Urgency of a New Apologetics for the Church in the 21st Century (27.12.2024.)
[3]Dogmatic Constitution "Dei Filius" | Inters.org (27.12.2024.)
[4]SUMMA THEOLOGIAE: The end or term of the production of man (Prima Pars, Q. 93) (27.12.2024.)
[5] Neke istine vjere mogu biti nama nerazumljive (neshvatljive) jer smo ograničena ljudska bića, ali to ne znači da su nerazumne.
[6] Vjera je iznad razuma jer je objavljena od Boga (Dei Filius, 4), a razum s obzirom na to da je oštećen istočnim grijehom, ako se ne oslanja na vjeru koja je superiorna, može dovesti do pogrešnih zaključaka (Humani generis, 2-3).
[7] Vidi napomenu br. 1.
[8] Isto.
[9]What Does a Future Pope Do With Vatican II? – Padre Peregrino(28.12.2024.)
Fr Hesse Why Catholics May Doubt Whether Vatican II Was a Valid Council min 3.5(28.12.2024.)
[10] Za više detalja o nesavršenom saboru i svrgavanju pape heretika vidi: The Remnant Newspaper - Can the Church Depose an Heretical Pope?(29.12.2024.)
[11] True or False Pope: JOHN OF ST. THOMAS, O.P.: COMPLETE TREATISE ON THE LOSS OF OFFICE FOR A HERETICAL POPE (29.12.2024.)
[12] Bellarmine, De Romano Pontifice, Knj. 2, pogl. 30. On the Roman Pontiff (archive.org) (29.12.2024.)
[13] Doktrina da heretik ne može biti papa je vrlo jasna i nedvojbena iako detalji o tome kako postupiti u takvom slučaju nisu razrađeni što je i razumljivo s obzirom na to da do sada za tim nije bilo potrebe. Isto je i sa svim dogmama koje su od početka bile jasne u načelu ali su često definirane tek kada se za to ukazala potreba.
[14] Vidi napomenu br. 1.
[15] Detaljnije o tome vidi napomenu br. 11. Ivan od sv. Tome vrlo jasno, i u potpunom skladu s vjerom i razumom, obrazlaže pravovaljanost i legitimnost sazivanja nesavršenog koncila u slučaju pape heretika, što nema nikakve veze s koncilijarizmom.
[16] Vidi napomenu br. 1
[17]https://www.vatican.va/content/francesco/en/apost_exhortations/documents/papa-francesco_esortazione-ap_20160319_amoris-laetitia.html (29.12.2024.)
[18]List of doctors of the church | Britannica (29.12.2024.)
.jpg){kind=link}