Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Katolik.hr
Razlozi nade koja je u nama.

Velika debata: Je li Bergoglio papa?

Objavljeno: 5. prosinca 2024.
Kategorija: Pseudokatolicizam
image

Uvod

Prošle godine, nakon deset godina pontifikata pape Franje, na zamahu je dobila velika debata: Je li Bergoglio papa? Ona ne samo da ne jenjava, već se svakim danom sve više razbuktava.

Prije nego uđemo u samu srž debate važno je podsjetiti da su ovakve debate sastavni dio života Crkve. Spomenut ćemo samo radi primjera Zapadni raskol (1378.-1417.) u čijem su razdoblju bila dvojica, pa u kasnijoj fazi čak trojica pape istovremeno. Katolicima je u to vrijeme (kao i uvijek) bilo jako važno jedinstvo Crkve, a ono se očituje u zajedništvu s papom, naravno jednim, i naravno pravovjernim. Zato su se vodile žučne rasprave, a sve poradi dobra Crkve. Sigurno da su neki od sudionika rasprave imali i neke svoje vlastite skrivene interese, ali općenito govoreći većina katolika je imala jedan jedini interes: jedinstvo katoličke Crkve. Teolozi kao i običan puk bili su podijeljeni. U toj raspravi su sudjelovali kako klerici, tako i laici, među njima i mnogi sveci. I da, i oni, sveci, bili su podijeljeni i zastupali su različita stajališta. Na primjer, sv. Katarina od Siene, sv. Katarina od Švedske, bl. Petar Aragnoski, bl. Uršula od Parme podržavali su Urbana VI. (rimsku liniju), a sv. Vincent Ferrer, bl. Petar Luksemburški i sv. Coletta su podržavali Klementa VII. (avignonsku liniju).[1]

No, važno je iznova naglasiti, svi oni su raspravljali makar i sa suprotstavljenih pozicija o valjanosti tadašnjeg pontifikata isključivo iz ljubavi prema Crkvi. Današnja situacija je puno teža, i zato zabrinjava što u Hrvatskoj vlada apsolutna šutnja po legitimnom pitanju valjanosti ovog pontifikata, kako od strane klerika tako i katoličkih medija. Mi se u ovoj debati vodimo istim motivom onih svetaca iz 14. stoljeća: ljubav prema svetoj Crkvi.

Današnja situacija je bez presedana u Crkvi. U crkvenoj povijesti je bilo dosta antipapa, tj. onih papa koji uglavnom zbog „tehničkih“ razloga nisu bili pravi pape. Međutim, svi su oni naučavali katoličku vjeru, tj. bili su katolici. Danas imamo papu koji više ne naučava katoličku vjeru. Zato je situacija neusporedivo ozbiljnija. U 14. stoljeću je Crkva bila podijeljena na dva dijela, doduše oba dijela su naučavala istu katoličku vjeru. Danas je Crkva podijeljena isto na dva dijela, ALI, jedan dio naučava svetu katoličku vjeru, drugi dio naučava novokomponiranu neopogansku religiju prilagođenu svijetu. Zato je ova debata puno važnija od one iz 14. stoljeća.

Uglavnom prevladavaju četiri stanovišta kad je u pitanju današnji pontifikat:

1. Bergoglio je legitimni papa i katolici su dužni slijediti njegov nauk,

2. Bergoglio je legitimni papa te se valjanost njegovog pontifikate ne smije dovoditi u pitanje, ali mu se treba oduprijeti u slučajevima kada naučava krivovjerje,

3. Bergoglio je heretik te biskupi/kardinali trebaju sazvati sabor i proglasiti Svetu stolicu upražnjenom, te zatim pristupiti izboru novog pape,

4. Bergoglio je heretik te je zbog toga ipso facto izgubio papinstvo.

Prvo stanovište

Prvo stanovište uglavnom drže modernisti (tj. heretici) i neki pobožni katolici zbog toga što krivo misle da papa ima pravo mijenjati nauk Crkve, ili zbog lažne poslušnosti, ili zbog određenih sentimentalnih razloga koji ih sprječavaju vidjeti da ono što Bergoglio naučava nije u skladu s crkvenim naukom. Moramo takvim katolicima svratiti pozornost na primat razuma u kršćanstvu, a ne osjećaja. Makar u principu nije ništa loše gajiti sinovske osjećaje prema papi, ipak moramo imati na umu da je glava Crkve Krist, a ne papa. Zato papa nema ovlasti mijenjati nauk Crkve, on je samo Kristov namjesnik koji je dužan čuvati i prenositi polog vjere primljen od apostola (usp. Pastor Aeternus , 4).[2] Naučavanje nečega što je u suprotnosti s objavljenim istinama vjere i ćudoređa nije ništa drugo nego izdaja Krista Kralja, glave Crkve.

Drugo stanovište

Drugo stanovište drže mnogi katolici: riječ je o stanovištu koje donekle pomiruje realno sagledavanje stanja u Crkvi, ali predlaže jednu komfornu situaciju u kojoj se ništa ne poduzima. Ovi su katolici svjesni da Bergoglio naučava krivovjerje, ali su stanovišta da je Bergoglio legitimno izabran za papu te da se njegov pontifikat ne smije dovoditi u pitanje, tj. da se mora čekati da on umre, i nadati se da će sljedeći papa biti bolji. U raspravama se ovom stanovištu najčešće suprotstavlja argument o nevaljanoj abdikaciji pape Benedikta XVI., a ako je abdikacija bila nevaljana onda je i konklava na kojoj je Bergoglio izabran za papu bila nevaljana.

U pobijanju argumenta „nevaljane konklave“ pobornici drugog stanovišta koriste tzv. teoriju „mirnog i sveopćeg prihvaćanja pape.“ Robert Sisco tvrdi da je „legitimitet pape, koji je izabran mirnim putem i prihvaćen od barem moralnog jednoglasja katolika, nepogrešivo siguran. Njegov legitimitet spada u kategoriju dogmatske činjenice, koja je sekundarni objekt nepogrešivosti Crkve. Ovo je jednoglasno učenje teologa Crkve“.[3] Moralno jednoglasje nije matematičko jednoglasje (od 100%), objašnjava Sisco, već praktično jednoglasje, gotovo svi. Iako ovu teoriju, ili učenje Crkve, kako navodi Sisco, neki opovrgavaju navodeći primjere iz povijesti kada je postojalo moralno jednoglasje oko nekog pape za kojeg se kasnije ispostavilo da je bio lažni papa, ovdje nećemo ulaziti u detalje ove rasprave jer je u našem slučaju bespredmetna i to iz dva razloga. Prvo, recimo da je Bergoglijev izbor za papu bio sveopće prihvaćen kod katolika, što je možda istina, ali u međuvremenu se to promijenilo, danas više ne postoji sveopća prihvaćenost njegovog pontifikata. Drugo, čak i kada bi teorija o mirnoj i sveopćoj prihvaćenosti pontifikata bila točna, ona je u ovom slučaju irelevantna jer su se svi prethodni slučajevi ove teorije, ili ako hoćete prakse, odnosili na pape koji su bili katolici. Ovaj pontifikat je presedan u povijesti Crkve jer do sada nikada niti jedan papa, niti antipapa, nije širio krivovjerje. Svi su oni bili katolici. Bilo je nekoliko njih koji su pogriješili pri ponašanju ili upravljanju Crkvom, ali su bili katolici. Na primjer, papa Liberije (310.-366.) je izopćio sv. Atanazija, najvećeg borca protiv Arijeve hereze, ali Liberije nije širio Arijevu herezu, samo je pod pritiskom donio lošu jurisdikcijsku (ne vjersku) prosudbu. Papa Honorije I. (625.-638.) je bio osuđen od njegovih nasljednika zbog toga što nije spriječio širenje hereze monoteletizma, ali nije Honorije širio tu herezu već Sergije, patrijarh Konstantinopola. Papa Ivan XXII. (1316.-1334.) je govorio da duše umrlih ne mogu vidjeti Božje lice prije posljednjeg suda, međutim, nakon što su ga neki teolozi ukorili on se odrekao svoje zablude. Sv. Ivan Pavao II. je sablaznio mnoge katolike kada je pred javnošću poljubio Kuran.[4] Na koncu, i sv. Petar je sablaznio vjernike zašto ga je sv. Pavao i ukorio (usp. Gal 2,11-21). Međutim, iako su u određenom trenutku svi oni napravili pogreške, oni su svejedno bili katolici, a neki od njih čak i sveci. Jorge Bergoglio sudeći po njegovom učenju nije katolik. Prema tome, radi se o presedanu, te su zbog toga povijesno-pravne prakse irelevantne za ovaj slučaj.

Treće stanovište

Treće stanovište drži da papa Franjo nije katolik te su zbog toga biskupi i/ili kardinali dužni proglasiti Svetu stolicu upražnjenom. O ovom stajalištu smo opširno pisali u uratku Dubium – Je li Jorge Mario Bergoglio katolik?. Jedan od žestokih protivnika ovog stajališta je John Salza. On se slaže da papa Franjo više ne naučava katoličku vjeru, ali tvrdi da papa Franjo, i pored toga, ostaje katolik, tj. da je svatko tko je kršten u Katoličkoj Crkvi član Crkve, sve dok ga Crkva ne ekskomunicira ili sam javno ne obznani da više nije katolik. Naime, Salza ispravno upozorava da moramo razlikovati zakonsko naspram duhovnog odvajanja: „Kada osoba svjesno odbacuje ili namjerno sumnja u doktrinu Crkve u koju se mora vjerovati božanskom vjerom, kriva je za grijeh formalnog krivovjerja i duhovno je odvojena od Crkve. Budući da je odvojena od Crkve, ona više ne sudjeluje u duhovnim dobrima Crkve. To je zato što formalni heretik odmah gubi nadnaravnu vrlinu vjere, zajedno s milošću i ostalim nadnaravnim vrlinama. U tom duhovnom smislu, dakle, hereza po svojoj naravi odvaja čovjeka od Crkve… Međutim, ovo duhovno odvajanje ne rezultira automatski pravnim odvajanjem od Crkve. A to znači da duhovno odvajanje ne mora nužno uzrokovati da papa (ili bilo koji drugi klerik) izgubi svoju jurisdikciju/službu u Crkvi, budući da je jurisdikcija pravni prerogativ.“[5] Da bi potkrijepio svoje argumente Salza navodi mnogobrojne slučajeve u kojima svećenik ili biskup koji je upao u herezu služi sv. misu i dijeli sakramente, koje Crkva smatra valjanima i pored toga što se radi o heretiku. Sve je ovo posve točno, međutim, nakon toga Salza upada u logičnu zamku kružnog argumenta.[6] On u biti tvrdi sljedeće: Da bi neki klerik (ili laik) katolik koji je upao u herezu prestao biti članom Crkve, on mora biti ili ekskomuniciran, ili sam mora javno izjaviti da više nije katolik. A s obzirom da papi nitko ne može suditi (nitko ga ne može ekskomunicirati), on onda ostaje papa sve dok ne abdicira ili javno ne izjavi da više nije katolik, bez obzira koje grozote taj papa naučavao. Salza ide i korak dalje te u svom video uratku tvrdi da je čak i sumnja u valjanost Franjinog pontifikata grijeh.[7]

Pretpostavimo za trenutak da je takvo razmišljanje u skladu s crkvenim naukom i razmislimo koje bi posljedice bile takvog nauka. Ako imamo biskupa heretika, njega uvijek papa može ekskomunicirati. Ali zamislimo scenarij (a danas to nije teško) u kojem je papa postao (ili od početka bio) heretik. Prema J. Salzi, s obzirom da papu nitko ne može svrgnuti, papa heretik bi nesmetano mogao uništavati katoličku vjeru (malo je naivno očekivati da bi se heretik na takvoj poziciji javno odrekao katoličke vjere). Promovirao bi u kardinale svoje istomišljenike, te bi naravno na sljedećoj konklavi dobili još goreg papu. Za nekoliko desetljeća imali bi papu koji bi slobodno mogao reći da Isus nije Bog, mogao bi zagovarati ubojstvo nerođene djece, dozvolio bi vjenčanje sodomista, i slične grozote, a mi bi ga trebali i dalje oslovljavati sa Sveti oče, i poslušno mu služiti, ne bi smjeli čak ni sumnjati u valjanost njegovog pontifikata (jer bi to bio veliki grijeh). A onda bi taj papa ekskomunicirao pravovjerne katolike, koji bi onda pošto ih je „legitimni papa“ ekskomunicirao završili u paklu. Apsurdnost ovakvog stajališta je očita sama po sebi. Naravno, to odgovara modernistima, oni misle, nema veze što vi (katolici) vidite da papa naučava krivovjerje, važno je da ga držite za boga na zemlji, i da ne dovodite u pitanje njegov pontifikat.

Međutim, stvarnost je drugačija. Papa Pio XII. jasno naučava tko su članovi Crkve. To su oni koji

  1. su kršteni
  2. ispovijedaju pravu vjeru
  3. nisu se odvojili od tijela (Crkve)
  4. nisu isključeni od strane legitimnog autoriteta (ekskomunicirani).[8]

I pored ovako kristalno jasno iznijetog nauka John Salza je našao načina kako izmanipulirati ovako jasnu poruku. U istom video uratku on tvrdi da se ovdje „ispovijedanje prave vjere“ ustvari odnosi na krštenje, tj. ako se netko krstio onda je on time ispovjedio pravu vjeru, i to je to,[9] a malo kasnije u istom uratku kaže da se ispovijedanje odnosno neispovijedanje prave vjere odnosi na one koji su se javno odrekli katoličke vjere ili bili ekskomunicirani.[10] Ako se ispovijedanje prave vjere jednom odnosi na stavku br. 1 (Mystici Corporis Christi, 22), a drugi put na stavku br. 3 ili 4, zašto je onda papa Pio XII. uopće ispovijedanje prave vjere posebno izdvojio kao stavku 2? Svakako da je krštenje ujedno i ispovijedanje prave vjere, to nitko ne osporava, ali prema Salzi „jednom kršten, zauvijek član Crkve“ sliči više na onu protestantsku „jednom ponovno rođen, zauvijek spašen“. Svima je poznato koliko krštenih katolika ima među raznim sektama, pa čak i sotonistima a da se nikada javno nisu odrekli svoje katoličke vjere. Prema Salzi bi onda i sotonista mogao biti papa.

Da paradoks još bude veći, za Salzu koji je toliko legalistički nastrojen (drži se zakona kao pijan plota) Zakonik kanonskog prava Crkve ne znači ništa. Naime Zakonik kanonskog prava naziva krivovjerjem „uporno nijekanje, poslije primljenog krštenja, neke istine koja treba da se vjeruje božanskom i katoličkom vjerom ili uporno sumnjanje u nju“ (kan. 751), a kanon 1364 izričito navodi da „krivovjernik ili raskolnik upada u izopćenje unaprijed izrečeno“.

Salza također misli da je pametniji od svih crkvenih naučitelja. Naime, Ivan od sv. Tome (+ 1644.), jedan od najcjenjenijih profesora teologije svog vremena, piše: „Svi [crkveni] naučitelji se slažu da papa može biti svrgnut zbog hereze… papa ne može biti svrgnut ili izgubiti papinstvo osim ako su istovremeno ispunjena dva uvjeta: naime, da krivovjerje bude javno i pravno ozloglašeno, a ne skriveno; i da bude nepopravljiv i uporan u svojoj herezi. Kada su ova dva uvjeta ispunjena papa može biti svrgnut.“[11] Postoji više teorija o načinu svrgavanja pape heretika o čemu ovdje zbog skučenog prostora nećemo ulaziti u detalje, ali svakako je nesavršeni sabor jedan od načina kao što piše Arnaldo da Silveira: „Gubitak papinstva, dakle, neće proizaći iz uklanjanja od nikoga, osim samog pape, koji će, tako što će postati formalni i zloglasni heretik, isključiti sam sebe iz vidljive Crkve i tako prešutno podnijeti ostavku na papinstvo. Apostolska Stolica je time upražnjena te crkveno tijelo poput kardinala ili nesavršenog sabora [bez prisustva pape] može zakonski proglasiti gubitak službe pape heretika te tu činjenicu službeno i nedvosmisleno obznaniti svima. Crkva tada može nastaviti na izboru novog pape.“[12]

Kod ovog trećeg stajališta postoji još jedna podvarijanta. Naime, mnogi klerici (i laici) se slažu s naučiteljima Crkve da kardinalski/biskupski zbor može legitimno proglasiti Svetu stolicu upražnjenom u slučaju pape heretika, ali misle da bi to dovelo do podjele u Crkvi i na koncu prouzročilo još veće zlo. Osobno smatram ovo stajalište neosnovanim. Prvo, podjela već postoji, de facto, mada još ne de iure. Drugo, govoreći medicinskim rječnikom, Crkvu je zahvatio zloćudni rak u poodmakloj fazi, jedini način izlječenja je kirurški-precizno odstranjenje raka. Ukoliko se to ne učini Tijelo će umrijeti.[13] Realistična projekcija sigurno nije blistava: da, doći će do podjele de iure, prava Crkva će vjerojatno izgubiti privilegije, vlasništvo, zemlju, bit će progonjena, ispaćena, siromašna – ali će biti sveta i Bogu mila. Zamislite drugi scenarij: stajalište br. 1, kao i br. 2 (mada ne istim tempom kao br. 1), vode ubrzano u veliko otpadništvo od vjere i ostavlja crkvenu hijerarhiju koja će pred svijetom lažno predstavljati Katoličku Crkvu. Tko će onda biti svijetlo svijetu?! (usp. Mt 5,14).

Postoji još jedan vrlo važan razlog zašto je potreban što skoriji saziv nesavršenog sabora koji će proglasiti Svetu stolicu upražnjenom još dok je Bergoglio živ. Sazivanjem ovakvog sabora biskupi/kardinali bi pokazali da u budućnosti neće trpjeti papu heretika, postavili bi presedan za budućnost i osigurali mirnije vode, a budućim kardinalima bi to bilo upozorenje da se Bog ne da izrugivati (usp. Gal 6,7).

Četvrto stanovište

Četvrto stanovište da papa heretik ipso facto prestaje biti papa, tj. gubi jurisdikciju, onog časa kada upadne u herezu uglavnom drže sedevakantisti. Ovo stanovište je vrlo problematično zato što zanemaruje crkveno tijelo (sabor kardinala/biskupa) koje ima ovlasti donijeti sud o upražnjenoj Stolici sv. Petra u slučaju pape heretika. Takav sud bi sam po sebi bio služben i legitiman. Pojedinac naravno može izraziti svoje mišljenje, ali ne može samostalno donijeti nikakav legitimni sud, inače bi se otvorila vrata anarhiji i kaosu.

Zaključak

Uzrok krize u Crkvi počinje infiltracijom modernista još u 19. stoljeću. Stoga nije čudo što je papa Pio X. još 1907. godine razgolitio modernizam kao sintezu svih hereza (Pascendi dominici gregis).[14] Nažalost, ova hereza, koju je Crkva kristalno jasno osudila, danas prevladava. Svako odgađanje rješenja ove krize samo će dalje produbljivati razdor i agoniju. Biskupima je puno dano, oni mogu nešto poduzeti, mogu spasiti Crkvu, i podnijeti žrtvu za Krista, ili mogu primiti trideset srebrnjaka kako bi zaštitili svoje udobne pozicije. Dobro razmislite, jer „od svakoga komu je mnogo dano mnogo će se tražiti; i od onoga komu je mnogo povjereno, još će se više iskati od njega“ (Lk 12,48).

Ivan Poljaković

Slika: Snimka zaslona, Sveta stolica

1. Dio Dubium – Je li Jorge Mario Bergoglio katolik?

3. Dio Ono što nije razumno ne može biti katoličko

[1] https://www.catholic.com/encyclopedia/western-schism (2.12.2024.)

[2] https://www.vatican.va/content/pius-ix/la/documents/constitutio-dogmatica-pastor-aeternus-18-iulii-1870.html (1.12.2024.)

[3] https://www.trueorfalsepope.com/p/peaceful-and-universal-acceptance-of.html (3.12.2024.)

[4] http://www.royaltymonarchy.com/links/sobran_papal_kiss.html (3.12.2024.)

[5] https://remnantnewspaper.com/web/index.php/fetzen-fliegen/item/4145-has-pope-francis-lost-his-office-for-heresy (3.12.2024.)

[6] Logičke greške – HDD (3.12.2024.)

[7] https://www.youtube.com/watch?v=tkWtCasC6cU 3:20 min (2.12.2024.)

[8] Mystici Corporis Christi, 22: https://www.vatican.va/content/pius-xii/en/encyclicals/documents/hf_p-xii_enc_29061943_mystici-corporis-christi.html (2.12.2024.)

[9] https://www.youtube.com/watch?v=tkWtCasC6cU12:37 min (2.12.2024.)

[10] Isto, 21:08 min

[11] True or False Pope: JOHN OF ST. THOMAS, O.P.: COMPLETE TREATISE ON THE LOSS OF OFFICE FOR A HERETICAL POPE (2.12.2024.)

[12] Arnaldo Xavier da Silveira: Two Timely Issues: The New Mass and the Possibility of a Heretical Pope. Foundation for a Christian Civilization: Spring Grove, Penn. 2022. Str. 234.

[13] Ovdje se misli na onaj vanjski predstavnički dio Crkve, Crkva kao mistično Tijelo Krista neće nikada posve izumrijeti jer imamo obećanje Krista da vrata paklena neće nadvladati njegovu Crkvu.

[14]http://www.vatican.va/content/pius-x/en/encyclicals/documents/hf_p-x_enc_19070908_pascendi-dominici-gregis.html (2.12.2024.)

Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Put Lokve 8, Kožino, Zadar

Na braniku

Duh vremena - Apologetski priručnik br. 2

Duh vremena - Apologetski priručnik br.2 je treće nakladničko djelo Apologetske udruge bl. Ivan Merz. U knjizi se nalazi 37 odabranih apologetskih tekstova koje su napisali četiri autora, članovi i suradnici Udruge. Predgovor knjizi je napisao danas jedan od najvećih branitelja vjere, biskup Athanasius Schneider.

Saznajte više

Donacije

"Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja."

IBAN: HR8523400091110376905
(BIC: PBZG HR 2X)

Donacije

Pretplatite se za novosti

Kupite naše knjige

Izradio Mate Mišlov za Katolik.hr
Autorska prava 2025. Sva prava pridržana.