Kako se – neumoljivom voljom vladajućih socijalista u Francuskoj – približava dan kada će u toj slavnoj kršćanskoj zemlji parovima homoseksualaca biti priznat status braka, te će im se početi davati djecu na posvojenje, uz istodobnu zabranu da se koriste nazivi „otac“ i „majka“ u službenim dokumentima i u službenim prigodama, nezadovoljstvo razumno mislećeg dijela naroda raste.
Nakon što smo već izvještavali o demonstracijama koje su bile uključile 200.000 sudionika u studenom 2012. i milijun sudionika u siječnju 2013., okupilo se na Aveniji Grande Armée (uz Slavoluk Pobjede) u Parizu na skupu 24. ožujka 2013. godine čak 1,4 milijuna demonstranata.
Cilj demonstranata je da se uvjeri „tvrdoglavog“ predsjednika Hollandea da povuče prijedlog zakonskih promjena iz parlamentarne procedure – naime se očekuje da će u travnju poslušna većina vladajućih pristati na zakonske promjene koje predstavljaju udar na „normalnu obitelj“.
„La Manif Pour Tous“ je ime pokreta koji organizira ove manifestacije za obranu tradicionalnog braka i normalne obitelji. Ime su organizatori izabrali kako bi prkosili sloganu pod kojim vladajući francuski socijalisti nastoje iskorijeniti riječi „mama“ i „tata“ iz francuskog jezika: vladajući naime demagoški koriste slogan „Marriage por tous“ – brak za sve. U „La Manif Pour Tous“ su uglavnom uključene katolički nastrojene udruge, ali su se pridružile također i muslimani i židovi, te oni deklarirani homoseksualci koji se protive ideji – da bi homoseksualci smjeli posvajati djecu. Na svojim stranicama ovaj pokret objašnjava[1] da latinska riječ „matrimonium“ etimološki naznačuje da je riječ o ustanovi u kojoj se štiti – majka i potomstvo; odatle i francuski „marriage“, od „mère“ – „majka“. Brak u suštini ne služi zato da bi društvo odalo priznanje emotivnoj privrženosti dvoje ljudi, nego zato da bi organiziralo roditeljstvo. Brak je temelj obitelji! Upozoravaju da je ministrica pravosuđa Christiane Taubira, objašnjavajući pred Narodnom skupštinom novi zakon, objašnjavala zapravo postulate rodne ideologije: izrijekom je pred poslanicima izrekla, da se tom promjenom želi „oteti djecu determinizmu vjere i obitelji“.
Demonstranti su skoro bez iznimke iz reda urednih građana, i nije čak ni tako veliko mnoštvo stvaralo neke sigurnosne probleme: uspjeli su organizatori da demonstranti zauzmu stav samopouzdanih građana koji u dobrom raspoloženju koriste svoje građansko pravo i demonstriraju svoje domoljublje pjevajući Marseljezu[2]. „Lifesitenews“ izvješćuje[3] da je, međutim, bilo dosta slučajeva gdje su demonstranti koji su kasnili na demonstracije ili se zbog nekog razloga izdvojili od glavne kolone bili napadani: žrtve uključuju malu djecu, umirovljenike, žene svih dobi, sredovječne svećenike i redovnike.
Ministarstvo unutarnjih poslova otvoreno laže o broju demonstranata: tvrde da ih je bilo svega oko tristo tisuća. Snimke iz zraka, međutim, pokazuju Elizejske poljane i okolne ulice mnogo popunjenijima nego kod sindikalnih demonstracija iz 1990.- ih godina koje su – prema procjenama policije koje nitko nije nikada dovodio u pitanje – imale oko milijun demonstranata. Također policijski dužnosnici optužuju za „militantnost“ i „agresivnost“ grupe demonstranata na rubovima demonstracija. Televizijski izvještaji pokušavaju tu stvar nepristrano prikazati, ali nema na TV snimaka niti jednog jedinog demonstranta naoružanog bilo kakvim sredstvima pogodnim za borbu, nikog maskiranog (osim policajaca), a među „militantnim i agresivnim“ ciljevima policijskog pendrečenja i sprejanja suzavcem ističu se ljudi od sedamdesetak godina i dječaci od dvanaestak[4].
Komentatori iskazane „brojačke vještine“ (i borilačke) policijskog rukovodstva prikazuju sramotnima i na razini snaga sigurnosti koje služe nedemokratskim režimima u arapskim zemljama: naime je sama policija maknula barikade kako bi se višak demonstranata prelio iza Slavoluka Pobjede – a to se čini tek kada postane tijesnim prostor ispred njega, koji prema procjeni same policije prima 1,2 milijuna ljudi.
Svjetski mediji su sa brojanjem još dirljiviji: izvješćuju o „tisućama konzervativaca koji se protive gay braku“, i pribjegavaju sličnim manipulacijama kojima se nastoji minorizirati najveći iskaz narodnog nezadovoljstva u suvremenoj francuskoj povijesti.
Nervoza vladajućih je prilično razumljiva: i bez ovog zadiranja u svetost obitelji, popularnost predsjednika Françoisa Hollandea i njegove vlade je na niskim granama, zahvaljujući upornoj politici spašavanja bankovnih kapitala na teret širokih masa stanovništva. U Francuskoj se sjećaju riječi njegovog stranačkog kolega predsjednika Françoisa Mitteranda iz 1984. godine: „Kada na ulice izađe više od milijun ljudi, temelji vlade se ljuljaju.“
