Senzacionalističko novinarstvo namjerno misreprezentira riječi Svetog Oca

Riječi usta njihovih prijevara su i zlodjelo,
za razumnost i dobro oni više ne mare.

Ove riječi iz Psalma 36 savršeno se mogu primijeniti na mainstream medije u Republici Hrvatskoj koji osobnost pape Franje koriste kao odskočnu dasku kako bi plasirali neistine i obmanuli one koji možda imaju slabiju vjerničku formaciju. Tako u posljednje vrijeme, točnije od kako je papa Franjo izabran za 266. nasljednika sv. Petra, svjedočimo nizu bombastičnih naslova koji imaju za cilj ostaviti dojam da je nauk Svete Crkve nešto što se mijenja od pape do pape, od vremena do vremena.

Pogledajmo samo neke od njih: „’NE’ DISKRIMINACIJI: ‘TKO SAM JA DA VAM SUDIM? BITI GAY NIJE GRIJEH!’ Novi iskorak pape Franje po povratku u Vatikan“ [1], „Papa Franjo otvorio je Katoličku crkvu gay svećenicima“ [2], „Papa Franjo: Celibat se može promijeniti“ [3], „Papa Franjo donosi revoluciju“ [4], „Papina izjava o homoseksualcima odjeknula svijetom: Radi li se o zaokretu u učenju Katoličke crkve?“ [5], „Nitko nikada nije ovako radikalno mijenjao Crkvu kao papa Franjo“ [6], „Papa Franjo: Ateisti koji čine dobro iskupljeni su kao i katolici!“ [7].

Ovaj niz naslova mogao bi se nastaviti u nedogled, i slika koja se želi ostaviti je jasna: nauk Crkve je samo stvar trenutnog konsenzusa hijerarhije na vlasti, Crkva je ljudska organizacija kao i svaka druga, samo je pitanje vremena kada će se njezin okoštali i neprilagođeni nauk promijeniti i uhvatiti korak sa svijetom.

Nasuprot tome, mi vjerujemo i znamo (Iv 6,69) da je Isus Krist, koji je pravi Bog i pravi čovjek, utemeljio samo jednu Crkvu i to na Petrovoj stijeni. Nauk koji je Krist predao apostolima nazivamo poklad vjere, a svrha Crkve je da tu istu vjeru, neiskvarenu i cjelovitu, sačuva do kraja vremena. Kako bi u tome uspjela, Crkvi je dana trajna pomoć i vodstvo Duha Svetoga. Posebnu ulogu u Crkvi ima nasljednik sv. Petra, koji je od samog Gospodina primio primat. Karizma nezabludivosti koja je dana Učiteljstvu, a posebno njegovoj vidljivoj glavi, nasljedniku sv. Petra (Rimskom biskupu ili papi), jamstvo je sigurnosti u istinitost svega što Crkva predlaže vjerovati. Uloga Petrovog nasljednika dakle nipošto nije mijenjati, prilagođavati ili nadopunjavati poklad vjere – niti bi on tako nešto mogao učiniti – već naprosto vjeru koju je primio od prethodnog naraštaja u cijelosti predati sljedećem pokoljenju. Budući da je Katolička crkva jedina Crkva koju je utemeljio Bog, ona je istovremeno i jedina (božanska) institucija na zemlji koja posjeduje svu puninu istine koju nam je Bog želio objaviti, kao i puninu sredstava putem kojih nam Bog daje milost da postignemo vječno spasenje – svete sakramente. Zbog toga kažemo da izvan Crkve nema spasenja.

Svaki pontifikat sa sobom nosi vlastitu osobnost i stil. Duh Sveti trajno štiti Petrove nasljednike od naučavanja zablude o pitanjima vjere i morala, ali to nipošto ne znači da je papi oduzeta sloboda i osobnost vlastita svakom pojedincu. Kormilaru Petrove lađe dane su sve milosti da bi službu koja mu je povjerena mogao obavljati u skladu s Božjom voljom, ali uvijek uz poštivanje osobne slobode samog pape. Zbog toga ne treba čuditi da npr. Rimska kurija danas ne izgleda onako kako je izgledala u 11. stoljeću, ili to da se pastoralni stilovi papa kao što su npr. Pijo XII. ili Ivan Pavao II. mogu toliko razlikovati. Ono što je bitno jest da je svaki papa u povijesti uspio u najvažnijem: vjeru koju je primio predao je svom nasljedniku. Papina nezabludivost isto tako ne znači da su svi papini postupci savršeni i najmudriji mogući, niti se od katolika očekuje da se u stvarima koje se ne tiču vjere i morala slože s papom. (Tako je npr. bilo sasvim dozvoljeno smatrati da je Hrvatskoj bolje da ne ulazi u EU, iako je tadašnji papa, Benedikt XVI, osobno zastupao drugačiji stav.)

Što je papa Franjo točno rekao?

Osvrnimo se sada na neke od izjava pape Franje koji su u medijima izazvale toliku buku. Krenimo redom.

1. Reforma kurije. Papa Franjo najavio je temeljitu reformu i reorganizaciju Rimske kurije. Kao papa, on na to polaže potpuno pravo. Izgled i struktura Rimske kurije nije definirana u pokladu vjere. Prema tome, papa u tom pogledu uživa potpunu slobodu. Ako želi, on može i otpustiti cijelu kuriju i vladati sam. Ili ustanoviti još dvije stotine novih dikasterija – to je njegova osobna procjena i svatko ju može vrednovati onako kako misli da treba. Reforma kurije nije nikakva „revolucija“ niti ikakvo „mijenjanje Crkve iz temelja“, kako su to prenijeli neki mediji.

2. Isus Krist je otkupio sve ljude, pa i ateiste. [8] Naravno da jest, cijena Kristove krvi je beskonačna i samim time dovoljna da plati otkupnu cijenu za svakog čovjeka. Međutim, to ne znači – niti je to papa Franjo ičim dao naslutiti – da je svaki čovjek time automatski spašen. Biti otkupljen je jedno, a biti spašen nešto sasvim drugo. Poslužit ću se analogijom. Recimo da neki robovlasnik posjeduje 10.000 robova. Bogat čovjek dođe i obilno plati robovlasniku cijenu za te robove, kako bi ih se moglo osloboditi. Svi robovi su dakle otkupljeni. Međutim, to još uvijek ne znači da će svi robovi biti oslobođeni, jer će među njima sigurno biti i onih kojima je dobro tako kako jest i koji ne žele riskirati slobodu koja za sobom nosi odgovornost i stanovite opasnosti. Jedna je dakle stvar reći da je Krist umro za sve ljude (pa i za one koji ga niječu, tj. za ateiste), a druga da je Kristovom smrću automatski postignuto spasenje svakog čovjeka. Crkva vjeruje da će svaki čovjek koji iskreno traži istinu i teži dobro postići vječno spasenje – ali ono se neće ostvariti izvan Crkve. Svatko koji iskreno traži istinu i teži dobru, prepoznat će Crkvu kao stup i uporište istine (1 Tim 3,15), svjetionik ljubavi i dobrote koji obasjava čitavo čovječanstvo.

3. Biti homoseksualac nije grijeh. [9] Naravno da nije, grijeh uvijek zahtijeva slobodan pristanak. Crkva oduvijek naučava, a to je i papa Franjo potvrdio, da homoseksualni čini objektivno predstavljaju težak grijeh. Osoba koja osjeća homoseksualnu privlačnost osjeća poriv da počini grijeh, ali to je još uvijek daleko od vršenja samog čina. To bismo mogli reći i za bilo koji drugi grijeh: osjećati želju za prejedanjem nije grijeh, dok samo prejedanje jest. Osjećati poriv za time da se počini preljub nije grijeh, dok preljub jest. Osjećati želju da se utaji porez nije grijeh, utajiti porez jest, itd. Prema tome, papa Franjo nije rekao ama baš ništa što po tom pitanju već ne piše u Katekizmu Katoličke crkve [10].

4. Papa je otvoren pitanju ređenja žena. Ne znam odakle su neki mediji izvukli ovaj zaključak, možda iz papine geste na Veliki četvrtak kada je, suprotno rubrikama Rimskog obrednika, papa odlučio oprati noge i nekim djevojkama. U svakom slučaju, pitanje ređenja žena je jedno od doktrinarno zatvorenih pitanja, pogotovo od kada je bl. Ivan Pavao II. utvrdio da nauk o nemogućnosti Crkve da zaredi ženu pripada pologu vjere. To je još jednom potvrdio i papa Franjo u razgovoru s novinarima [11].

Iz svega ovoga vidi se da papa Franjo nije rekao ništa što bi na bilo koji način bilo u suprotnosti s naučavanjem njegovih prethodnika, ili s onim što piše u Katekizmu Katoličke Crkve. Uostalom, i sam je papa eksplicitno rekao da mu to nije namjera. Kada je novinarka iz Brazila upitala papu zašto se za vrijeme svog pastoralnog posjeta Brazilu nije izjasnio o pobačaju i istospolnim „brakovima“, papa je jasno odgovorio:

Crkva se već savršeno izrazila o tome. Nije bilo potrebno vraćati se na to, kao što nisam govorio ni o pronevjerama, laži ili o drugim stvarima o kojima Crkva ima jasan nauk.

Na inzistiranje novinarke da Papa kaže kakav je njegov stav, on odgovara:

Onakav kakav je i stav Crkve. Ja sam sin Crkve.

Zaključak

Bez obzira gajimo li simpatije prema osobi koja obnaša službu Petrova nasljednika i bez obzira na to slažemo li se sa njegovim osobnim stilom ili administrativnim načinom vođenja opće Crkve, uvijek možemo biti sigurni da će papa (ma tko on bio) sačuvati vjeru koja nam je dana po apostolima i obraniti je od svih iskrivljenja, misinterpretacija i hereza. Niti jedan papa ne može mijenjati nauk Crkve. Bojazan da bi se tako nešto moglo dogoditi prvi je signal manjka vjere u Božju providnost koja upravlja svim događajima u svemiru, a na poseban način svojom Crkvom. A na nama katolicima ostaje je sveta dužnost poučavanja onih koji su manje formirani u vjerskim istinama od nas, te i dalje raskrinkavati laži i podvale kojima se, posebno u novinarstvu, služe neprijatelji Crkve. Ne trebamo dvojiti da iza svega toga stoji neprijatelj čovjeka, stara zmija, koji nikada ne odustaje od svojih nastojanja da odvrati duše od puta vječnog spasenja.

Lucas Ioannnes

foto: ncronline.org