Danas je umro argentinski biskup Jorge Mario Bergoglio, koji je – nakon što je između kardinala okupljenih u konklavu 13. ožujka 2013. god. bio izglasan za papu, uzeo još ime „Franciscus“ – Franjo.
Već nakon što je puk okupljen na trgu sv. Petra koji je čekao osobu koju je naznačio bijeli dim iz dimnjaka nad Sikstinskom Kapelom pozdravio svjetovnim pozdravom „buonasera“ (dobra večer) mogao je svatko prepoznati da je riječ o osobi koja lađu svetog Petra – prvog Pape, čiji sveti prikaz koji je uspio preživjeti herezu ikonoklazma stavljamo uz ovaj članak – dosljedno uvesti u eru posadašnjenja. Doista „posadašnjenje“ (tal. aggiornamento) je bio kao neka parola II. vatikanskog koncila iz 1960.-ih godina – koju su međutim pape sv. Ivan Pavao II. (1978.-2005.) i Benedikt XVI. (2005.-2013.) nekako bili izbacili iz uporabe. Uglavnom, možemo reći da je Franciscus „posadašnjenje“ – ili možda „posvjetovljenje“ – stavio u središte svojega upravljanja Lađom Svetog Petra.
Kako na dan Franjine smrti 21. travnja 2025. god. pravilno konstatira Giuseppe Nardi za „Katolisches.info“, nije uopće potrebno čekati za analizu tog pontifikata: od prvih dana nakon njegovog „buonasera“ s balkona nad Trgom sv. Petra u katoličkoj su javnosti s pažnjom – i to često s kritičkom pažnjom – praćeni njegovi koraci. Brojni njegovi dokumenti – tako primjerice Amoris laetitia, Dokument iz Abu Dabija, Fratelli tutti, Dignitas infinita, Fiducia Supplicans (u vezi blagoslivljanja istospolnih parova) – popraćeni su vrlo temeljitom raspravom, koja nam već sada daje sasvim dobre osnove za ocjenu njegovih postignuća.[1] I doista, bilo je i boljih i lošijih papa u povijesti Crkve, ali nekoga koji bi s godinama zaslužio takva raširena prozivanja za herezu – još se nije vidjelo. Doista, bilježimo čak i neobičnu situaciju da njegovu politiku prema blagoslivljanju istospolnih parova kao krivovjernu napadaju čak i protestanti okupljeni u Hrvatskoj protestantskoj konferenciji: čak su i vjerske vođe tih ne-katoličkih kršćana našli za potrebno da svojim vjernicima objasne da „to stvarno ne može“; pri tome se čak koriste manje-više istim argumentima kakvima su se koristili razni katolički biskupi i kardinali[2], pa čak i konferencije katoličkih biskupa u raznim zemljama.[3] Uglavnom: na kraju smo jednog pontifikata s neobičnim postignućem: brojni protestantski pastori ispadaju veći katolici od Pape.
Nažalost, lutanja u doktrinarnim pitanjima – koja su bila u srži rasprave je li Bergoglio Papa – nisu uopće kraj primjedbama na tu (moramo se poslužiti tom žalosnom riječju) skandaloznu epizodu u povijesti Crkve. Ostati će zapamćeno, primjerice, da je iznova i iznova govorio o skandalima koji su uključivali homoseksualne svećenike i biskupe koji su zlostavljali dječake i mladiće – da bi se npr. u skandalu Karradima-Barroso u Čileu[4] i skandalu McCarrick u SAD-u[5] pokazala Franjina skoro-pa-simbiotska veza s tzv. lavanda mafijom – verzijom gay lobija u redovima katoličke hijerarhije.
Uglavnom, Argentinac talijanskog podrijetla (rođ. 17. prosinca 1936. godine u Buenos Airesu) pokazao se dostojnim karakterizacije da je on u svjetonazorskom pogledu bitno obilježen peronizmom – specifično argentinskom populističkom ideologijom i metodom vladanja.[6] Nije Bergoglio doduše bio član te političke partije, ali razni poznavatelji peronizma posve uvjerljivo ukazuju da je u Bergoglijevom načinu razmišljanja i djelovanja ta politička doktrina ostvarila vrlo duboki utjecaj.[7] Peronizam je sustav progresivističko političkog mišljenja koji je u suštini populistički, i koji odbacuje sve velike ideje ukoliko se protive čežnji naroda za socijalnom pravdom – odbaciti će peronisti i marksizam, i fašizam, i liberalizam; odbaciti će svaki sustav i pokušati izvesti nešto drugo. To drugo, doduše, uvijek ispadne nekako drugorazredno i neuspješno.
Slijedećeg papu će birati, koliko su novinari uspjeli utvrditi na sam dan Franjine smrti, 138 kardinala s pravom glasa. Od njih, čak 110 je imenovano Franjinim odlukama, tijekom njegovog pontifikata više-nego-upitnog legitimiteta: molimo se Bogu, da providi čudo, da iz te konklave izađe izbor dostajan te veličanstvene službe.
Uredništvo
[1]"Papst Franziskus wurde abberufen", Giuseppe Nardi, "Katolisches.infor", 21. travnja 2025.
[2]"Cardinal Müller: Efforts to Explain ‘Fiducia Supplicans’ Add to Confusion Over Document", Edward Pentin, 12. veljače 2024.
[3]"Bishops of Ukraine: No Blessing for those Living in Sin" (prijevod izjave Ukrajinske konferencije katoličkih biskupa od 19. prosinca 2023. na engleski jezik), "1P5", 20. prosinca 2025. god.
[4]"Pope Francis 'slander' comment angers Chile abuse victims", BBC, 19. lipnja 2018. god.
[5]"The Predator, the Diplomat, and the Pope", Michael Brendan Dougherty, "National Review", 27. kolovoza 2018.
[6] "Understanding Pope Francis", Samuel Gregg, "The Independent Review", Vol. 21 No. 3., 2017., str. 361-374
[7]"Pope Francis: Catholicism, Peronism, and the Temptation of Ideological Dreaming", Daniel J. Mahoney, "The Political Science Reviewer", Vol. 48, No. 2, 2024., str. 169-187
