Ne brinite se tjeskobno i ne govorite: Što ćemo jesti, ili što ćemo piti, ili u što ćemo se obući? To sve traže pogani. Tim riječima Gospodin nije htio reći da ništa ne treba priskrbljivati za budućnost, nego prije da ne zanemare povjerenu im službu propovijedanja zbog straha da će im nedostajati potrebno, i da propovijedanjem ne bi išli za postizavanjem zemaljske koristi.
Mogao bi netko pitati: ako su dobra kojima su se apostoli služili bila njihovo vlasništvo, zašto im je onda bilo zabranjeno da ih brane na sudu, kako stoji u Mt 5,40: Tko bi te htio na sudu tužiti da se domogne tvoje košulje, podaj mu i ogrtač. Na isti način nisu smjeli tražiti da im se vrati oduzeti, prema Lk 6,30: Od onoga koji uzima što je tvoje ne traži nazad. Na to treba primijetiti: takve zapovijedi nisu dane, čini se, za to da se (redovito) provode u djelo, već da duh svagda bude na to spreman. No, ako bi baš netko tvrdio da ih treba doslovce opsluživati, onda je ipak očito da oduzeta stvar pripada onomu od koga je oduzeta, jer Gospodin kaže: ‘tvoje košulje’, ‘tvoje’. Zabranjuje mu, doduše, da vodi parnicu zbog zaštite ili vraćanja svojih stvari, no ne zbog toga što bi one po pravu pripadale onima koji su ih oduzeli, nego zato da bi se izbjegla tjeskobna zabrinutost u parničenju, a strpljivost savršenih muževa bila trajnija. Isto tako ono što Evanđelje kaže: Ako te netko udari po jednom obrazu, ti mu pruži i drugi – ne znači da obraz nije tvoj, nego da je strpljivost slugu Božjih to vrednija što mirnije podnosi nepravdu u prilikama svakodnevnog života. Upravo na to poziva Apostol sve vjernike, a ne samo nesavršene, kad u 1 Kor 6,7 piše: Bez sumnje vam je već to nedostatak što uopće imate parnice među sobom; zašto radije ne pretrpite nepravdu?
Apostoli, dakle – da ne bi bili ometeni u duhovnoj službi ili da ne bi izgledali pohlepni za zemaljskim dobrima – s pravom su se odrekli tjeskobne brige parničenja i sporenja zbog zemaljskih stvari, ili čak i toga da s velikom žestinom iznose svoje zahtjeve.1
Na današnji spomendan bl. Augustina Kažotića donosimo tekst iz Službe čitanja Božanskog časoslova koji tumači trajno interesantno pitanje odnosa kršćana prema materijalnim dobrima. Zašto ovi odlomci pobuđuju veliki interes, možemo navesti dva razloga: prvi jer se radi o jednoj od ‘paradoksalnih’ Isusovih izjava, u kojima se on koristi hiperboličnim stilom kako bi istaknuo određenu poruku, i drugi zato što sfera materijalnog i zemaljskog automatski pobuđuje ogromnu pozornost svjetovnog mentaliteta, jer mu, odvraćenom od nadnaravnog, zapravo predstavlja jedino područje interesa. Potonjem vjerno svjedoči dosad nezabilježen interes koji je pobudio naš ‘Priručnik za glasovanje‘ na sekularnim interenetskim stranicama i portalima, često nažalost obilježen nedobronamjernošću i podmetalačkim, neobjektivnim pristupom. U tom smjeru subjektivne opterećenosti svjetovnim mentalitetom često ide i pristup ovakvim novozavjetnim odlomcima, koji se onda instrumentaliziraju kao oružje protiv Crkve, u farizejskoj maniri – bez imalo namjere da se slijedi predložena ideja. Kao što kaže jedan katolički spisatelj – sekularizam danas želi nametnuti tezu da bi kršćanstvo trebalo, u ime njihovog tumačenja evanđelja, biti stjerano u sakristiju, ili hodati pješice, dok antievanđelje juri formulom 1. To je, naravno, vrlo daleko od ikakve zdrave logike koje kršćanstvo promatra barem kao naravni fenomen, a također i evanđeoskih savjeta, što ćemo ovdje prikazati.
U gornjem tekstu bl. Augustin izlaže samorazumljiv stav i praksu koja je obilježavala kršćanstvo kroz čitavu povijest. Materijalna dobra moraju služiti kao sredstvo za postizanje cilja, koji je izgradnja Božjega kraljevstva. Ovo gledište proizlazi iz osnovnog članka kršćanskog vjerovanja: Bog je stvoritelj neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga. Nasuprot tome, obratimo pažnju na one oprečne svjetonazore i njihove konsekvence. S jedne strane, antičko manihejstvo i gnosticizam (čije je nasljeđe danas prisutno u njueidžovskim ezoterijskim sljedbama) naučavaju radikalnu odvojenost materijalnog i duhovnog – materiju je stvorio ‘zli bog’, ona onečišćuje i ljudska duša treba je se osloboditi da bi živjela. S druge strane, imamo stav na bazi agnosticizma i ateizma, koji materiju smatra jedinom postojećom stvarnošću unutar koje čovjek treba tražiti smisao svoje ezistencije. S obzirom na ograničenost materije i laku mogućnost navezivanja duha na materiju putem požude, ovaj pristup lako vodi do egoističnih osjećaja, koji isključuje istinski odnos ljubavi prema stvorovima, što je napose vidljivo u pogledu pobačaja i eutanazije. Tako u tom pogledu imamo potvrdu poznatog pravila ‘extrema se tangunt’ – neprirodna navezanost na materiju vodi naposljetku do njezina prijezira.
Za razliku od svega toga, zlo koje može proizaći iz materije kršćanstvo ne promatra na ontološkoj nego na moralnoj razini. Na temelju čovjekove slobodne volje, zbog požude koja je posljedica čovjekove naravi ranjene istočnim grijehom, dolazi do zloporabe stvorenih stvari. I zato kad Isus govori da treba protivniku prepustiti haljinu koju želi oteti i okrenuti drugi obraz, misli se na to da se ne smije fokusirati na materijalna dobra i tjelesni život ili zdravlje, u toj mjeri da bi nam to odvratilo pozornost od onog primarnog, a to je primat duhovnih, neprolaznih dobara nad onim zemaljskim, prolaznim. Kako do toga, na temelju samog sv. Pisma, dolazimo? Ovdje u Isusovom govoru prepoznajemo paradoksalan, hiperboličan stil. Isus govori stilom namjernog preuveličavanja kako bi u slušateljima izazvao reakciju, ‘isprovocirao ih’ da shvate važnost njegove poruke te je primijene u svom djelovanju. Odakle znamo da je riječ o paradoksalnom, a ne literarno realnom govoru? Kako bl. Augustin uočava, Isus priznaje potpuno pravo vlasništva i pravo časti, te pravo učenika da ih brane. Štoviše, na drugim mjestima vidimo da sam Isus, a kasnije i učenici, to pravo zaštite koriste. Nakon što ga je stražar udario, Isus ne okreće doslovno drugi obraz, već postavlja pitanje: ,,Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li pravo, zašto me udaraš?’’ (Iv 18, 23), a naposljetku Božje zapovijedi zabranjuju svaku vrstu otuđivanja zemaljskih dobara, narušavanja ugleda, te nanošenja fizičke i psihičke štete. To možemo vidjeti i na drugim primjerima ‘paradoksalnih’ izjava. Iako Isus hiperbolički govori da treba odsjeći ruku i iskopati oko ako nas muče napasti (Mt 5, 29-30), to nije zamišljeno u literalističkom smislu, već u tom da je potrebno ukrotiti požudu kako bismo ostali nenavezani na zemaljske stvari. Upravo kako govori sv. Pavao: ,,Krotim svoje tijelo i zarobljavam da sam ne budem isključen pošto sam drugima propovijedao’’ (1 Kor 9,27). Isto vrijedi i za pouku o veličini vjere. Premještati gore i presađivati stablo u more ne bi imalo posebne svrhe za čovjekovo spasenje (Mt 17,20; Lk 17,6), i ne vidimo da su igdje takve neobične stvari Isus ili apostoli činili, već se upućuje na čudesno djelovanje koje će voditi do čovjekovog ozdravljenja i obraćenja.
Jedan od često zloupotrebljavanih ‘zbunjujućih’ Isusovih govora jest također onaj o zabrani prosuđivanja (Mt 7,1-2), čime se iz sekularističkog okružja želi relativizirati moralni zakon i stvoriti umirenje za vlastitu savjest. No, na samom Isusovom primjeru, a kasnije i kod apostola, vidimo da oni itekako jesu i prosuđivali i osuđivali svaki grijeh, koji je točno određen Božjim zapovijedima i moralnim zakonom, i da na to imaju potpuno pravo: ,,Ili zar ne znate da će sveti suditi svijet? Ne znate li da ćemo suditi anđele, kamo li ne ono svagdanje?’’ (1 Kor 6, 2-3). Objašnjenje nalazimo već u narednom retku: ,,Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? Ili kako možeš reći bratu svomu: ‘De da ti izvadim trun iz oka’, a eto brvna u oku tvom? Licemjere, izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun iz oka bratova!” (Mt 7, 3-5). Drugim riječima, najprije, ne smijemo prosuđivati dvolično i osuđivati ono što mi sami činimo, i također, ne suditi po vanjštini, nego sudom pravednim (Iv 7,24), tj. nastojati vidjeti ljudsko srce.
Zaključno, možemo reći da Crkva najprije ima pravo posjedovati materijalna dobra koja su joj potrebna za apostolsku djelatnost – da je to ponajprije zdrava logika koju svatko treba uvažiti, te kao takva dio kršćanskog nauka. I zatim, da treba ta materijalna sredstva upotrebljavati na korist širenja Božjeg kraljevstva, i ne dati se njima zaokupiti do mjere kad bi postala tome smetnja. Iz pseudokatoličkih krugova, kao što su g. Darko Pavičić, Ivan Markešić i pojedinci okupljeni oko portala Križ života, mogu se čuti optužbe da je Crkva inzistiranjem na povratu oduzete imovine upravo to učinila i time sebi ‘vezala ruke’ za svoje apostolsko poslanje. Ona je lažna i dvolična iz vrlo jednostavnog razloga. Zato što progresivistički krugovi u onom pravom smislu riječi evangelizaciju uopće ne priznaju. Štoviše, inzistiranje na prihvaćanju katoličkog nauka naziva se ‘boljševičkim metodama’2 (što je još jednom apsurdno, jer su po sadržaju svojih uvjerenja baš takvi pojedinci blizu marksističkoj doktrini), a navještaj evanđelja svodi se na samosvrhovito dijalogiziranje, koje će prikrivati bitne doktrinarne razlike naspram drugih konfesija i svjetonazora, te zapostavljati izlaganje specifičnih katoličkih nauka. Na pitanje zašto, postaje nam sve neuvjerljivijim tumačenje da se radi o čisto pedagoškim motivima, jer uz nerijetko sumnjičenje katoličkog nauka i obrušavanje na one koji ga izlažu, postaje bjelodanim tendencija nesuglasnosti s njime, tj. heterodoksnosti i napuštanja okvira katoličanstva. Naravno, u takvoj poziciji crkveno vodstvo koje izlaže katolički nauk postaje smetnja za vlastitu savjest te mu treba ‘staviti soli na rep’ kako bi se postigli vlastiti ciljevi razvodnjavanja, protestantiziranja i sekulariziranja Crkve. Stoga ne možemo ne zaključiti da se radi o tendencioznosti i jednoj od najopasnijih nedobronamjernosti, gdje se pod katoličkim imenom provlače ideje destruktivne po život Crkve. Mi pak smatramo da je Crkva činila ono što je pravedno i, štoviše, da puno puta ‘okreće drugi obraz’ i ‘prepušta donju haljinu’ svojim suparnicima. Koliko je samo dezinformacija i klevetničkih podmetanja prošlo po listovima svjetovnih masovnih medija, pa je crkveno vodstvo to ipak bezbroj puta pretrpjelo i nije pokretalo sudske sporove. Da jest, vjerojatno bi izvjesni ‘centri moći’ koji drže monopol nad sredstvima informiranja pretrpjeli znatan financijski udarac. Međutim, naša je Crkva odlučila voditi se Isusovim savjetom, i vjerujemo, pritom ispravno postupila.
Goran Kovačevič
1 A. Kažotić, Rasprava o siromaštvu Krista i apostola; Časoslov rimskog obreda, Služba čitanja, sv. II, 949.-950. str.
2 Usp. http://www.dw-world.de/dw/article/0,,15276505_page_1,00.html
