Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Katolik.hr
Razlozi nade koja je u nama.

TV ekumenizam ili kršćanski sinkretizam?

Objavljeno: 13. studenoga 2011.
Kategorija: Kolumna

Revijalni ton versus tv (re)evangelizacija

Treba li katolika brinuti medijska, naročito tv podrška u njegovom okruženju? Treba li ga zanimati može li se katolicizma igdje javno susresti osim u crkvenom prostoru? Ako može, smije li on to valorizirati? Što se na tv-u kod tih stvari uopće nudi? Ovdje ćemo tragati za djelom odgovora na takva pitanja.

Mnogi držimo da je današnja najprimarnija potreba Crkve vjeronauk odraslih. Istinujući znamo da naš prosječan vjernik ‘Hrvat katolik’ iz vjeronauka zaslužuje ocjenu nedovoljan, možda negdje može navući dovoljan. Jednom sam gledao prilog sa ulične tv ankete, pitanje je bilo „Što slavimo na blagdan Velike Gospe?“ Od 15 upitanih slučajnim odabirom prolaznika, nijedan nije točno odgovorio. Da li bismo bili iznenađeni odgovorima kada bismo zapitali ljude da nam objasne što je to Presveto Trojstvo, božanstvo Duha Svetoga – kako znamo da je on Bog, što je to otkupljenje, što su to oprosti, što je to misna pretvorba, što je to Čistilište, što je to papinska nezabludivost, što je to dogma? Ozbiljno predmnijevam da bi se pokazalo veliko neznanje. A čovjek da bi bio spašen treba znati što vjeruje…

Jedino se na državnoj televiziji mogu susresti katoličke i kršćanske teme, privatne televizije uopće ne podržavaju religijski program zbog izrazite ukorijenjenosti u diktaturi relativizma. Katoličke bi bile „Mir i dobro“, „Riječ i život“, prijenosi svetih Misa, a ekumenske i međureligijske „Duhovni izazovi“ i „Ekumena“. Pogledamo li prve dvije emisije, kao katolici možemo izreći i plus i minus. Plus bi bio što možemo susresti vijesti slikom ili javljanjem dopisnika iz središta opće Crkve, iz Vatikana, zatim najčešće tjedna najvažnija događanja naše mjesne Crkve, redovito izjave HBK, zasjedanja, važni pastoralni biskupijski planovi ili akcije, važan rad raznih tijela našeg ministerija i slično. Postoje i prilozi iz raznih župa, te neka laička gibanja grupa ili pojedinaca. To je dakako sve važno i pozitivno, to je plus. Minus bi bio taj što je narav tih raznoraznih kolaž priloga iz Crkve, često lišena predstavljanja bitnog sadržaja i fizionomije samog katoličkog vjerovanja kao takvog. Svi ti prilozi odišu dojmom kao da se nalazimo pred starim svima dobroznanim sadržajem, vjerski dobro usvojenim područjem od kojega sad samo odčitavamo i konzumiramo aktualnosti ili gibanja. Podrazumijeva se poznavanje pojma katolicizma, poklada vjere, naravi i povijesti. Dojma sam i želje, da bi se trebalo poći sasvim drugim smjerom. Smjerom nove evangelizacije ili ponovnog opismenjivanja i oplemenjivanja našeg starog katoličkog naroda. Nama bi trebale evangelizacijske i vjeronaučne tv lekcije predstavljene u formi zadobivanja takve pažnje gledatelja koja neće biti lišena dramatičnosti sadržaja kao što je i samo Evanđelje dramatično (dakle ne teatralnost već osvajajuća dramatičnost), kao i neklišeriziranih katehetskih priloga koji bi predstavljeni vjeronaučni sadržaj držale zanimljivim kroz npr. svetačke crtice iz povijesti, ili svjedočanstva samih vjernika nekad i sada. Sva naša vjera mora biti forma inteliectus. Mi moramo razumjeti što vjerujemo. Ni duhovnost ni vjera ne idu ‘napamet’. Pitanja koja su bitna za vjeru svakog katolika zaista su brojna. To bi dakle, bio taj minus – ne idemo u srž problema (vjersko neznanje/neiskustvo), već podrazumijevamo da možemo vjeru podržavati medijski, a na umišljenim temeljima.

Religiozna superdemokracija?

Mogu li katolici u većinski muslimanskoj zemlji imati nekoliko svojih emisija na državnoj televiziji? Mogu li katolici u zemlji sa židovskom većinom imati nekoliko svojih emisija na državnoj televiziji? Mogu li katolici u zemlji gdje žive i protestanti i pravoslavci u jednakim omjerima zastupljenosti sve tri skupine, imati samo katoličke emisije na državnoj televiziji? Odgovor na sva tri i druga slična pitanja bio bi – ne mogu, ali to što ne mogu, nije nimalo nepravedno iz očitih razloga zastupljenosti stanovništva drugih religija kojima su ti katolici iz ovih primjera okruženi.

No, u zemlji kakva je Hrvatska, gdje je katolika zamalo 90%, bi li bilo pravedno da od nekoliko religijskih  emisija većina bude katoličkih, a jedna da zastupa sve ostale velike monoteističke religije ili malobrojne druge kršćane jer bi to bio realan i pravedan odnos zastupljenosti recipročan brojnosti, važnosti i snazi postojećih vjerskih zajednica u RH? Dakako, da bi bilo pravedno i po načelu velikih brojeva i po načelu osnovne pravednosti. Tu dolazimo do emisija „Ekumena“, i naročito tjedne emisije „Duhovni izazovi“. Da li ova katolička zemlja uza svo poštovanje koje ima i treba imati prema ostalim vjerama i narodima koji ovdje žive zaista treba biti tako učestalo, obilato, redovno i raznoliko informirana o događanjima ekumenskih i međureligijskih tema koje nam ove emisije nude? Da li često banalni primjeri iz tih emisija zaista zaslužuju skupe tv – minute u odnosu na puno veću potrebu regeneracije katoličke pothranjenosti stanovnika ove zemlje? Da li se prvo site „djeca ili psići“?1 Zar se mrvice daju djeci a glavno jelo psićima? Čini li nas baš to naprednima u religijskom smislu? Europskijima od drugih europljana?  Recimo jedno sasvim pristojno – ne! Jer kako smo vidjeli, katolici još nisu nadošli ni na to da (u)poznaju svoju vjeru, a nudi im se ekumenizam i međureligijski dijalog kao neka najnasušnija potreba. Možemo li od toga očekivati zrele katolike, ljude ekumenski izgrađene i međureligijski opismenjene? Ni prvo, ni drugo, ni treće. Dobit ćemo jednu religijsku kakofoniju, i onu ‘100 baba, kilavo dijete’, a ne bih se kladio da tako nije već i sada. Urednici i novinari ove dvije emisije su godinama i naizmjence g. Augustin Bašić i gđa Petra Pajdaković Šebek. Gđa Šebek mi je potvrdila da su i ona i g Bašić katolici, s tom zanimljivošću što je g. Bašić završio evanđeoski (protestantski) teološki fakultet. Dojma sam da se njih oboje svojim ekumenskim i međureligijskim angažmanom nastoje nametnuti u smislu, da se stvori javno mnijenje kao da bi ekumenizam i međureligijski dijalog bile prve potrebe svih vjernika bilo koje vjere i profila. Uopće ne. To je samosvojni stav religijske redakcije HRT-a, njenog gl. urednika g. Marija Raguža, ali ne i stav Crkve. To je za katolika strašno daleko od istine. No kada je mnijenje dugogodišnjim ‘filanjem’ već stvoreno, teško je bez neke neugode reći kako bi i trebalo – ne hvala!

Ekumenizam a la croate

Gđa Šebek i g. Bašić sami daju protusvjedočanstvo ekumenizma tako da gotovo redovno daju skupe televizijske minute malobrojnim protestantskim sljedbama, agresivnima prema katolicima. Primjer su Crkva cjelovitog evanđelja, Kršćanski centar Riječ života i Protestantska reformirana kršćanska crkva. Prve dvije su izuzetno protiv svakog ekumenizma, a sve tri antikatolici. Nisu potpisnici nikakvih ekumenskih inicijativa. Napadaju katolike, povezuju se s neoliberalnim političarima po svjetonazoru protivnima kršćanstvu2, svatko im dobro dođe za svoje ciljeve, tuže državu sudu u Strausbourg-u3  jer „ne želi s njima potpisati ugovor“. Ustav jamči svim vjerskim zajednicama jednakost, ali prvenstveno u religioznom smislu da vjerska zajednica slobodno i javno može ispovjedati svoju vjeru, formirati vjerska tijela, ustanove i slično. No država je slobodna (inače ne bismo mogli govoriti o slobodi Države) sklopiti „ugovor od zajedničkog interesa“ samo sa nekim vjerskim zajednicama jer nemaju sve vjerske zajednice jednake zasluge i kvalitetu u toj državi. Npr. Katolička Crkva koja je trn u oku ne samo agresivnim ireligioznim skupinama4 i pojedincima, već  žalosno i drugim vjerama, upravo ona je ne samo zaslužna za povijest i kulturu Hrvatske, već je kao takva i njen sastavni dio.

Osim ove inverzije da ekumenski novinari ugošćuju protuekumenske kršćane, dodatna je inverzija što su najčešće spominjane riječi tih novinara tolerancija, dijalog, nenasilje i slično, a upravo ove vjerske zajednice napadaju druge vjerske zajednice. Npr. Mario Dučić, pastor Crkve cjelovitog evanđelja, u Večernjem listu5:„Rimokatolička crkva pokrenula je svoju religioznu kampanju koja je već stoljećima uhodana, a to je kontrola državnih vlasti i svojih “podanika”. Stoljećima je kroz njih upravljala ratovima, inkvizicijama, političkim prevratima i slovi kao jedna od najutjecajnijih religija u svijetu“,  ili Riječ života svojim antikatoličkim publikacijama6. Žalosno, ali pravna država ne funkcionira ni na ovom segmentu. Još se nije našao nitko da pokrene brisanje ovako nesnošljivih vjerskih zajednica iz Evidencije vjerskih zajednica RH. Naime, Zakon o vjerskim zajednicama u članku 23. predviđa „brisanje pojedine vjerske zajednice iz evidencije vjerskih zajednica“ – „ako tijelo sudbene vlasti pravomoćno utvrdi da vjerska zajednica svojim djelovanjem poziva ili potiče na vjersku, nacionalnu ili rasnu mržnju ili drugi oblik nesnošljivosti među građanima Republike Hrvatske.“

Naime, ja ne moram govoriti uvijeno. Smatram da je lažni ekumenizam najveći grabežljivac za prosječnog katolika, te on njime zahvaćen nerijetko završava i izvan katoličke vjere; najčešće kod protestantskih fundamentalista, ali i druge vjere znaju biti agresivne u tom smislu. Ne treba smetnuti sa uma nešto signifikantno, da koliko god ta riječ danas bila česta – mislim na ekumenizam – ona još uvijek nema svoje jasno i određeno značenje, naročito u smislu primjene. Da ima, bili bi daleko jasniji i načini, a još važnije plodovi ekumenskog gibanja. Ovako – nema ih. Mi samo znamo za negativni aspekt definicije, da treba „ukloniti sva riječi, djela i sudove koja ružno govore ili čine protiv druge kršćanske braće“ i tomu slično, a uopće ne znamo što bi trebali činiti kod samog ekumenizma. Dakako da ne znamo kad se kod ekumenizma iz krivog obzira ni ne dotičemo presudnih doktrinalnih razlika, već se zadržavamo na razini filantropskog sastanka.

Zato je ekumenizam nakon II. vatikanskog sabora zapravo doživio fijasko. Nema ga, nema njegovih rezultata.  Nije zato ni neobično da naš najveći katolički ekumenist dr. Juraj Kolarić, u našem nedavnom intervjuu također na pitanje definicije ekumenizma nije mogao dati nedvosmislen odgovor što ekumenizam jest, te da nije neobično da su uslijedili na nj kontrarni komentari.

Sveopće (katoličko) jedinstvo

Slažem se sa komentatorom tog članka da treba reevangelizirati druge kršćane (koliko god to zahtjevno i dugotrajno bilo), ateiste, sve druge religije, i podvesti ih pod upravu Svetog Petra, staviti nogu na put svetog Pisma – „jedno krštenje, jedan Gospodin, jedna vjera.“7 Prijašnji sveci o tom nisu mogli govoriti jer ekumenizam još nije postojao, no ako su nam uzor u svemu, i suvremeni sveci kao sv. Josemaria Escriva imaju nam o tome što reći:

„Jedinstvo kršćana? Da. Još i više: jedinstvo svih koji vjeruju u Boga. Ali postoji samo jedna istinska Crkva. Nije potrebno ponovno je graditi od sastavnih dijelova koji su razasuti po cijeloj zemlji. I nije joj potrebno nikakvo čišćenje da bi konačno bila čista. Kristova zaručnica ne može biti preljubnica, jer ona je neporočna i čista. Ona zna za samo jednu kuću i u čednom sramu čuva neokaljanost bračne ložnice. Crkva nas čuva za Boga, ona vodi djecu, koju je donijela na svijet, u Kraljevstvo nebesko. ‘Tko god se odjeljuje od Crkve, povezuje se sa preljubnicom, odaljava se od obećanja Crkve. Tko napušta Crkvu, neće moći dobiti plaću Kristovu’.”

Zanimljivi su primjeri i koje nam navodi kolumbijski misonar laik Marino Restrepo, kakva su iskustva s praktičnim ekumenizmom s njegovog kontinenta:

„Kako se Neprijatelj koristi ekumenizmom? Ekumenizam bi trebao podrazumijevati to da se sjedne za okrugli stol sa svim različitim kršćanskim skupinama i razgovara zašto mi jesmo i zašto ćemo uvijek biti Majka Crkva, i zašto bismo svi trebali biti u jednoj crkvi ako doista ispovijedamo pravo kršćanstvo, koje je utemeljio osobno naš Gospodin za vrijeme svoj javnog djelovanja u Judeji. Umjesto toga, Đavao je to izokrenuo pa često susrećemo oblik ekumenizma gdje se sastajemo kako bismo slavili i propovijedali i pretvarali se da smo, kao katolici, samo još jedna kršćanska denominacija, tvrdeći da smo, ako se ovako slažemo, već jedno i nema nikakve potrebe slušati ni obazirati se na svetu Predaju ni na bilo koje područje našeg judeo-kršćanskog nasljeđa, kao što je biti poslušan Stolici svetoga Petra u Rimu. To im uspijeva. Znam da u Južnoj Americi ima katoličkih laičkih molitvenih zajednica koje postoje već više od 25 godina i koje već dugo imaju svaka svoju protestantsku skupinu s kojom moli i koje zajednički propovijedaju ‘svoja učenja’. Posljedice te pojave toliko su pogubne da bi čovjek najradije plakao. Stotine katolika, pripadnika tih zajednica, prihvatile su evangeličke obrede i pentekostalne kultove, a nijedan evangelik ni pentekostalac, od koji su 90 % nekad bili katolici, nije se vratio u Katoličku crkvu. Dakle, te ‘posebne ekumenske zajednice’ postale su područje novačenja i jezero pecanja onim sektama koje su u Latinskoj Americi ekstremno nasilne prema Katoličkoj Crkvi. (op.a. to je zapravo svijetski trend. I Hrvatska ima svoje primjere – Riječ života kao najveća pentekostalna takva zajednica, ali i sve druge također se sastoje od 90% bivših katolika. Tako prebjege katolika kršćanima koji imaju vrlo sužena sredstva spasenja lako možemo percipirati kao odliku lažnog ekumenizma)“8

Takav bi bio i nekakav konačni zaključak – katolik ne treba, čak ne smije ići jednim obratnim putem, od točke 2 – gajiti (nejasni!) ekumenizam prije katolicizma, treba poći od točke 1 na vjerskom putu – prvo upoznati dobro katoličku vjeru, potom tek druge kršćane i druge religije. Samo na osnovu dobrog poznavanja vlastite vjere, može se razlučiti ono što spada u ekumenski okvir, odnosno ono što ne spada – a to je razvodnjenje katolicizima ili bilo kakav kompromis sa doktrinalnim pologom vjere. Katolik se danas teško snalazi u ekumenizmu, pa je često prepušten vlastitoj proizvoljnosti, te kod toga čini krive i naivne korake. Ta pojava potom omasovi, nakupe se loši polodovi, pa Kongregacija za nauk vjere mora podsjetiti katolike na univerzalnost i jedincatost Katoličke Crkve kao u dokumentu Dominus Iesus ili u dokumentu „Odgovori i pitanja“ iz 2007.g.

Dodatno zaključujem da spomenuti dvojac Bašić i Pajdaković, tj. njihove ekumene i duhovni izazovi čine medvjeđu uslugu katolicima, ali i svim drugim kršćanima i vjerama, jer im priječe upoznati puninu kršćanstva – katoličku vjeru. Kad sam jednom Kaptolskom djelatniku iznosio ove primjedbe, tj nerealan i nepravedan odnos snaga, – ekumenske emisije nauštrb katoličkih, reče mi „ha znate, mnogi vam rade karijere na račun ekumenizma“… Nesumnjivo.

Mario Šudić

apologetika7@gmail.com


1 Mk 7,27
2 http://prkc.hr/index.php?option=com_content&task=view&id=106&Itemid=48
3http://sljeme.usud.hr/usud/prakES.nsf/Praksa/4E4B1AF1C50344AEC125790B0044D26C?OpenDocument
4 http://www.protagora.hr/, http://david-udruga.hr/, http://hr-hr.facebook.com/aktivni.ateisti
5Večernji list, „Otvoreno“, 12. 2. 2004.

„Još kao dječak Mario (Dučić op.a.) je smatrao da nešto ne valja s ritualima i idolima katoličke crkve. Za njega su ljudi u haljama, koji imaju moći i veliko bogatstvo, bili izvan realnog svijeta i vremena“ – Na putove i raskrižja, Tommy Litttleton, nakladnik crkva cjelovitog evanđelja, 2004.

„Rimokatolička crkva u svojem jadu ponavlja ponovno svoju povijest – čini sve što je moguće samo kako bi zadržala ljude koji odlaze iz njene ‘domene’ ali ovaj put nudeći nešto što nije u njihovoj moći, a to je opraštati grijehe (…) čudno je kako RKC ne uviđa da ljudi više ne žive u srednjem vijeku kada im je upravo Crkva zabranjivala čitati Bibliju te koristila njihovo neznanje kako bi se obogatila i sagradila crkvu u Rimu, opraštanjem grijeha, naravno uz zveckanjem novca. Što su ‘vjernici’ više davali, više im je godian oprošteno. Vjernici danas ipak imaju malo više spoznaje o Pismu – dobiti oproštenje grijeha klanjajući se kamenom kipu Marije u Lourdesu“ je ipak prevršilo svaku mjeru zdrave kršćanske pameti, ali očigledno Rimokatolička Crkva ne mari za zdravu pamet i ispravno razumijevanje Biblije. – Grijehe oprašta samo Bog, Mario Dučić, Večernji list 2007.

„Crkva cjelovitog evanđelja, kao crkva reformacijske baštine u RH, ovime upućuje negodovanje na ksenofobične izjave kardinala Bozanića izrečene u propovjedi na misi blagdana Svih svetih. (…) Isto tako je poznato da crkva u kojoj djeluje gospodin Bozanić sama štuje pojedine blagdane koje imaju nekršćansko porijeklo i praksu poput samog blagdana Svih svetih koji, iako ukorjenjeni kao tradicija u hrvatskom narodu, također imaju u sebi nebiblijsku praksu i graniče sa okultnim.“ Svi sveti na granici okultnog, Mario Dučić, Večernji list 7. 11. 2007.

6http://katolik.hr/nekatolickeskupinemnu/protestantskifundamentalizammnu/250-daleko-od-rima-blie-bogu,http://katolik.hr/nekatolickeskupinemnu/protestantskifundamentalizammnu/51-od-tradicije-do-istine
7 Ef 4,5
8 Marino Restrepo, Katolici, probudite se!, naklada Benedikta, 2011. str. 123 – 124

Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Put Lokve 8, Kožino, Zadar

Na braniku

Duh vremena - Apologetski priručnik br. 2

Duh vremena - Apologetski priručnik br.2 je treće nakladničko djelo Apologetske udruge bl. Ivan Merz. U knjizi se nalazi 37 odabranih apologetskih tekstova koje su napisali četiri autora, članovi i suradnici Udruge. Predgovor knjizi je napisao danas jedan od najvećih branitelja vjere, biskup Athanasius Schneider.

Saznajte više

Donacije

"Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja."

IBAN: HR8523400091110376905
(BIC: PBZG HR 2X)

Donacije

Pretplatite se za novosti

Kupite naše knjige

Izradio Mate Mišlov za Katolik.hr
Autorska prava 2024. Sva prava pridržana.