Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Katolik.hr
Razlozi nade koja je u nama.

Zemlja u kojoj Bog plače

Objavljeno: 1. studenoga 2011.
Kategorija: Prenosimo

Kad svjetovni sud osuđuje Crkvu za krivovjerje… Postoje istine koje dominantne kulture smatraju subverzivnima: o životu, obitelji, spolnosti. Kršćanima predstoji velika bitka otpora. Samo istina može ljude osloboditi protiv dominantnog “relativizma” koji propovijeda toleranciju, a zapravo generira opresiju (ugnjetavanje).

Hrvatska, Europa, svijet…

Danas, u doba globalne povezanosti, izazovi kojima su katolici u Europi izloženi, obilježeni su jednom agresivnom laičkom (svjetovnom) političkom vizijom i konzumerističkim (potrošačkim) ekonomskim modelom koji dovodi – u praksi ako ne namjerno – do novog oblika ateizma poticanog od strane Države.

U Hrvatskoj, zemlji koja je još uvijek u više od 90% kršćanska i drži relativno visoku razinu religijske prakse, neke nevladine udruge žele, pod svaku cijenu, podučavati svećenike i vjeroučitelje Crkve kako trebaju djelovati, izvrgavajući ih prisilnom podvrgavanju svjetovnim sudovima čije bi eventualne osuđujuće presude mogle uništiti njihov katolički identitet. Poduzimaju se akcije nekih udruga ‘za ravnopravnost spolova’ i sl., ciljane da obeshrabre ili kriminaliziraju izražavanje određenih katoličkih vjerovanja, opravdavajući to time da ona predstavljaju “govor mržnje” ili diskriminatorni faktor u odnosu na spol ili rasu.

Ovih smo dana u Hrvatskoj svjedoci izvođenja pred sud jedne vjeroučiteljice, samo zato jer je katoličkoj djeci na katoličkom školskom vjeronauku navodno ‘rekla’ da je “homoseksualizam ‘bolest'”. Dakako, ne u medicinskom, već u duhovnom smislu (= nečistoća, grijeh; jer Crkva ni nije zdravstvena ustanova!). A za duhovno tumačenje nije nadležan ‘katekizam’ nijedne svjetovne udruge, već je to isključivo i autentično područje crkvenog tumačenja. Zakonitost i grješnost ne moraju uvijek biti sinonimi (istoznačice), kao ni normativni sustav i crkveno učenje. Zamislite da svjetovni sud osuđuje Crkvu za herezu…! Ili pak one, koji, u ime i s mandatom Crkve i po pravu konkordatskog ugovora potpisanog između Crkve i Države, izriču vjerske istine, iznose stavove katoličkog moralnog nauka ili svjedoče svoje vjersko uvjerenje (onima koji to slobodno žele)! U Hrvatskoj, Crkva se zbog svog nauka ne boji; neke udruge, sudeći po reakcijama na crkveni nauk, čini se, da. Za Crkvu, Bog dolazi prije Cezara. I za tu se istinu jednostavno bez straha umire… Ne radi li se tu radije – ne možemo se oteti dojmu – o pogromskoj nesnošljivosti prema vjernicima i diskriminaciji vjernika i o porastu svojevrsne kristianofobije u društvu uopće? Tjeraju li nas to, ili ćemo biti prisiljeni napustiti svoju zemlju zbog svoje vjere?

Europo, Stara Damo, koja si skinula križ sa vrâta, gdje su u tebi pošteni ljudi koji istinski žele zaštititi vrijednosti tolerancije, slobode izražavanja i slobode vjere? Aha, evo ih… U zaključcima od 21. veljače 2011., Vijeće Europske unije izrazilo je “duboku zabrinutost” na sve veći broj pojava netolerancije i diskriminacije na temelju vjere, kao što to pokazuju nasilja i akti terorističkih napada u zadnje vrijeme, u različitim zemljama, protiv kršćana i njihovih kultnih prostora, muslimanskih hodočasnika i drugih vjerskih zajednica, čîne koje snažno osuđuje. “Sloboda vjere ili uvjerenja je univerzalno pravo čovjeka koje mora biti zaštićeno svugdje i za sve”, izjavljuje Vijeće Europske unije, podsjetivši da “države imaju primarnu dužnost zaštite svojih građana… i svih osoba pod svojom jurisdikcijom, te očuvanja njihovih prava”. “Sve osobe koje pripadaju vjerskim zajednicama i manjinama, moraju biti u mogućnosti da prakticiraju svoju vjeru i svoj kult slobodno, pojedinačno ili u zajednici, bez straha da će biti meta napada ili izvrgnute manifestacijama netrpeljivosti”.

Ipak, neki svećenici i vjeroučitelji u Hrvatskoj mogli bi doista biti osuđivani na sudovima jednostavno zato što izražavaju ili naučavaju katoličku službenu doktrinu ili jednostavno zato što se pozivaju na Bibliju.

Ništa manje važno, porazna je činjenica da mnogi političari u ‘hrvatskim’ javnim medijima još uvijek nisu izišli iz uskog okvira ideološke matrice govora o Crkvi, potiskujući njenu ulogu sintagmom: neka se Crkva ‘bavi svojim poslovima’. Pokušavaju ograničiti vjersko uvjerenje na intimu savjesti i izgurati Crkvu iz javne sfere. Ne žele prihvatiti neoborivu činjenicu da je Crkva punopravni sudionik javne rasprave, da je partner na brojnim područjima društvenog života i da uvijek stoji na strani čovjeka. Želeći vratiti Crkvu u sakristiju znači zapravo očitovati nerazumijevanje i potpuno nepoznavanje samoga crkvenog ustroja i njezinoga pastoralnog djelovanja.

Naše zakonodavno tijelo periodički donosi akte koji napadaju brak i obiteljski život, opravdavajući to potrebom usklađivanja naših normativnih akata s pravnom stečevinom EU-a, a mnogi europski sudovi traže da se ukloni iz javnog života kršćanska simbolika i znakovlje kršćanskog utjecaja.

Svjedoci smo zastrašujućih oblika brutalnosti koje nismo vidjeli na ovom kontinentu od vremena kada su vladale nacističke policijske metode i metode sovjetskog fundamentalnog boljševizma: nadbiskupijski dvor u Bruxellesu je pretresla policija, biskupi su bili uhićeni i ispitivani devet sati bez pravne zaštite, njihova privatna računala, mobilni telefoni i dokumenti bili su zaplijenjeni. Čak i grobovi pokojnih svećenika bili su oskvrnjeni tijekom ove pretrage. Za većinu ljudi, ova vrsta proračunatog poniženja vjerskih vođa, javnog, jest skandal i zlouporaba državne vlasti. I to ne zbog vrlina ili mana ovih ili onih vjerskih vođa koji su u pitanju, jer svi imamo dužnost poslušnosti pravednim zakonima. Skandal je u činjenici da civilne vlasti, po svojoj brutalnosti, pokazuju prijezir naspram vjerskih uvjerenja i vjernika, koje predstavljaju njihovi pastiri. Postoji dugi niz primjera netolerancije prema kršćanima u Europi: vandalizam, mržnja prema crkvama i vjerskim simbolima, izrazi mržnje i nasilja protiv osoba.

Nisu to, nažalost, samo izolirani incidenti. Diljem svijeta mnogi kršćani svih denominacija predmet su zastrašivanja, prijetnji, napada u običnostima svakodnevnog života, dok su drugi isključeni iz određenih funkcija samo zbog svoje vjere. U mnogim zemljama, ti progoni nisu samo stvar sektaških pojedinaca, nego i posljedica diskriminatornih zakonskih odredbi. Često se zločini iz vjerskih razloga počinjaju u općoj ravnodušnosti. Više od 480 milijuna kršćana, koji žive u 51 zemlji, ulaze u indeks progonjenih za 2011. g., a više od 150 milijuna kršćana sistematski je progonjeno danas!) (vidi: http://www.portesouvertes.fr/persecution-des-chretiens/index-mondial-de-persecution/). No, mi kršćani ovdje i danas, moramo ponoviti svoju podršku i svoje duhovno zajedništvo sa svom braćom i sestrama kršćanima proganjanima, otetima, zatvorenima, mučenima ili prisiljavanima da napuste svoju zemlju zbog svoje vjere… Diskriminacija kršćana nije ograničena samo na nedostatak poštovanja njihove vjere, već vodi do ubojstva i nasilja (Pakistan, Eritreja, Iran, Afganistan, Saudijska Arabija, Somalija, Maldivi, Irak, Sjev. Koreja, Nigerija…). Umnažanje sve utjecajnijih grupa koje temelje svoj identitet na uništenju drugih i manipulacija religijom u političke svrhe ima zajednički nazivnik koji povezuje sva ta djela nasilja protiv kršćana: činjenica da su kršćani laka meta, jer neće biti osvete i odmazde, te ne raspolažu političkom silom koja će ih braniti. Veliki opći principi u konkretnim zakonima svake Države morali bi pomoći da pravosudni sustav ne potiče nekažnjavanje, da ne zatvara oči pred zločinima počinjenim protiv vjernika. Sloboda vjere, sloboda vjeroispovijesti je “najintimniji izraz ljudske osobe”, jer priziva “odnos s transcendencijom”, i dotiče “duboke motivacije temeljnih izbora jedne osobe” (mgr Tomasi). “Ako to poštivanje prava na vjersku slobodu postoji, ostaje i poštivanje drugih ljudskih prava”. “Ali ako je to pravo potisnuto ili zaniječeno, i demokratske težnje su također zaniječene” (idem).

Kardinal Henri de Lubac jednom je napisao da “nije istina da čovjek ne može organizirati svijet bez Boga. Istina je da ga bez Boga [čovjek] u konačnici ne može drugačije organizirati nego protiv čovjeka. Ekskluzivni humanizam je nehumani humanizam”.

Trenutno se Zapad stalno kreće prema ovom novom “nehumanom humanizmu”. A ako Crkva mora odgovoriti puninom svoje vjere, moramo staviti u praksu lekcije koje je naučila naša Crkva pod totalitarnim režimom. Katolicizam otpora mora biti utemeljen na povjerenju u Kristove riječi: “Istina će vas osloboditi” (Iv 8, 32).

Živjeti u istini znači živjeti u skladu s Isusom Kristom i Božjom Riječju u Svetome Pismu. To znači naviještati istinu kršćanskog Evanđelja, ne samo svojim riječima, već i svojim primjerom. To znači živjeti, svaki dan i svakog trenutka, u nepokolebljivu uvjerenju da je Bog živ i da je Njegova ljubav pokretačka snaga ljudske povijesti i pokretač čitavog autentičnog ljudskog života. To znači vjerovati da istine sadržane u Vjerovanju zaslužuju da trpimo i umiremo za njih.

Živjeti u istini znači govoriti istinu i nazivati stvari njihovim imenom. A to znači otkrivati laži u službi kojih neki ljudi pokušavaju prisiliti druge da žive.

Laži stare dame…

Dvije daleko najveće laži u današnjem svijetu su, prvo, da je kršćanstvo bilo od relativno minornog značaja za razvitak Zapada i, drugo, da se zapadne vrijednosti i institucije mogu održati bez ukorijenjenosti u kršćanskim moralnim načelima.

Ponekad se minimizira kršćanska povijest Zapada, jer se želi promicati miran suživot u okviru pluralističkog društva. Ali zapravo se želi marginalizirati kršćane i neutralizirati javno svjedočanstvo Crkve.

Crkva mora otkrivati i boriti se protiv ove laži. Biti Europljanin znači biti baštinik duboke kršćanske sinteze grčke umjetnosti i filozofije, rimskog prava i biblijske istine. Ova sinteza iznjedrila je kršćanski humanizam koji drži cijelo zapadnjačko društvo.

U tom smislu, možemo citirati teologa i njemačkog protestantskog pastora Dietricha Bonhoeffera. Nekoliko mjeseci prije nego što ga je Gestapo uhitio 1943. g., bio je napisao: “Jedinstvo Zapada nije ideja nego povijesna stvarnost, čiji je jedini temelj Krist”.

Naša su društva, na Zapadu, kršćanska od svoga nastanka i njihov opstanak ovisi o održivosti kršćanskih vrijednosti. Naša osnovna načela i političke institucije utemeljene su, u velikoj mjeri, na moralu Evanđelja i kršćanskog poimanja čovjeka i vlasti. Radi se ne samo o kršćanskoj teologiji ili religioznim idejama, već o osnovama naših društava: o predstavničkoj vlasti i diobi vlasti; slobodi vjere i savjesti; a što je najvažnije, o dostojanstvu ljudskog bića.

Ta istina o esencijalnom jedinstvu Zapada ima i posljedicu, što je primijetio i D. Bonhoeffer: ukloniti Krista znači ukloniti jedini pouzdani temelj naših vrijednosti, naših institucija i našeg načina života.

To znači da se ne možemo odreći svoje povijesti, iz razloga površnih nastojanja da ne vrijeđamo svoje susjede ne-kršćane. Unatoč svemu što bi mogli reći “novi ateisti”, ne postoji nikakva opasnost da se kršćanstvo nametne silom bilo kome ili bilo gdje na Zapadu. Jedine “vjerske države”, u današnjem svijetu, jesu one koji su pokrenule islamističke ili ateističke diktature: režimi koji su odbacili vjeru kršćanskog Zapada u individualna prava i ravnotežu vlasti.

U biti, obrana zapadnih ideala je jedina zaštita za nas i naše susjede u izbjegavanju pada u nove oblike represije, bilo od fundamentalnih ekstremista bilo od laicističkih tehnokrata.

No, nezainteresiranost za našu kršćansku prošlost doprinosi ravnodušnosti u obrani naših vrijednosti i institucija danas. To nas vodi u drugu veliku laž sa kojom danas živimo: da ne postoji nepromjenjiva istina.

Relativizam je danas civilna religija i javna filozofija Zapada. Opet, argumenti u prilog tome mogu izgledati uvjerljivo. S obzirom na pluralizam modernog svijeta, može se činiti razumnim da društvo želi potvrditi da nijedan pojedinac, nijedna grupa nema monopol na istinu; da ono što jedna osoba smatra dobrim i poželjnim, ne mora to biti za nekoga drugog; i da su sve kulture i sve religije treba poštovati kao jednake vrijednosti.

U praksi, međutim, smatramo da, ako ne postoji vjera u moralne principe i stalne transcendentne istine, naše institucije i naš politički govor postaju instrumenti u službi novog barbarizma. U ime tolerancije došli smo da toleriramo najokrutnije netolerancije; poštivanjem drugih kultura stigli smo da nam se nametne prijezir za našu; učenje “živi i pusti živjeti” opravdava da jaki žive na račun slabih.

Katoličke “subverzivne” istine

U tom smjeru mi zapadnjaci krećemo naprijed. 60-ih godina, Richard Weaver, američki filozof, socijalni stručnjak, napisao je: “Apsolutno sam uvjeren da će relativizam na kraju završiti uspostavljanjem jednog nasilnog režima”.

Bio je u pravu. Postoji neka vrsta “unutarnje logike” koja relativizam vodi do represije. To objašnjava paradoks zapadnjačkih društava koja mogu propovijedati toleranciju i poštivanje različitosti, istovremeno agresivno podrivajući i kažnjavajući katolički život. Dogma tolerancije ne može tolerirati vjerovanje da određene ideje i ponašanja ne treba tolerirati, jer nas dehumaniziraju. Dogma prema kojoj su sve istine relativne, ne može prihvatiti ideju da neke istine to ne mogu biti.

Katolička vjerovanja koja najdublje iritiraju ortodoksiju Zapada jesu ona koje se odnose na abortus, spolnost i brak između jednog muškarca i jedne žene. To nije nikakva slučajnost. Ta kršćanska uvjerenja izražavaju istinu o plodnosti, smislu i sudbini čovjeka.

Ove su istine subverzivne u svijetu koji bi nas htio uvjeriti da Bog nije potreban i da ljudski život nema unutarnju vrijednost ili svrhu. Crkva mora biti kažnjena, jer, unatoč svih grijeha i slabosti ljudi koji ju čine, ona je još uvijek zaručnica Isusa Krista; još je uvijek izvor ljepote, smisla i nade koja odbija umrijeti; i još je uvijek najnezaustavljiviji i najopasnij heretik novog svjetskog poretka.

Cezar ili Bog?

Ne možemo i ne smijemo odustati od tvrdog rada na časnom dijalogu. Daleko od toga. Crkva treba uvijek tragati za prijateljstvom, točkama suglasja i pronalaženjem pozitivnog i razumnog načina u javnom životu. No, bilo bi glupo očekivati zahvalnost, ili čak poštovanje od strane naše sadašnje vladajuće elite na području politike i kulture. Naivna nerazboritost nije evanđeoska vrlina.

U svim epohama, Crkva je u iskušenju da se pokuša pridobiti uz Cezara. Istina je da nam Sveto Pismo govori da poštujemo one koji nama upravljaju i da molimo za njih. Moramo imati veliku ljubav za zemlju koju zovemo svojim domom. Ali nikad ne možemo dati Cezaru ono što pripada Bogu. Na prvom mjestu, moramo slušati Boga; dužnosti vis-a-vis političke moći dolaze uvijek na drugo mjesto.

Što činiti?

Živimo u vremenu kad je Crkva pozvana da bude vjernička zajednica otpora. Šutnja nije više bogoslužni čin. Budimo jasni, naš pristup nije diktiran ni strahom ni paranojom. Naš život, i život Crkve, u rukama je Gospodina, a ne državnih tijela. Progoni, da li frontalni ili još pogubniji, sudbina su učenika Isusa Krista, koji je spreman dati svoj život da posvjedoči istinu, opraštajući svojim progoniteljima. Ali ta stvarnost neka ne bude izgovor da nas se zaključa u skrivljenu tišinu, znak napuštanja svoje braće i sestara, rezignacije naspram skandala nepravde. U širem smislu, postoji poštivanje dostojanstva svakog ljudskog bića, kršćanina ili ne, stvorena na sliku i priliku Božju. Moramo nazvati stvari njihovim imenom. Boriti se protiv zla koje vidimo. I, veoma važno, ne smijemo se zavaravati iluzijom da bismo, pridružujući se putovima laicizma i dekristijanizacije, na bilo koji način mogli time nešto ublažiti ili promijeniti. Samo istina može ljude osloboditi. Moramo biti apostoli Isusa Krista i Istine koju On utjelovljuje (usp.: amer. nadb. Charles J. Chaput, na: http://chiesa.espresso.repubblica.it/articolo/1344457?fr=y).

Poslušnost nije baš uvijek krjepost. Ono što legislativni sustav dopušta, ne dopušta uvijek Bog. Cezar i Bog nije uvijek isto. Rastući broj vjernika Crkve treba prigovorom savjesti, osobnim i javnim mirnim akcijama (jer učinkovit angažman u korist osnovnih prava, posebno vjerske slobode, sam je u sebi put do mira!), odupirati se diskriminatornom legislativnom sustavu koji daje legitimitet istospolnom braku, pobačaju, umjetnoj oplodnji… i bez straha svjedočiti istinu Isusa Krista pred sudskim autoritetom, svaki put kad jedan svjetovni sud osuđuje Crkvu za herezu. Kompromisa više nema. Bog dolazi prije Cezara. Ima i još nešto. Alternativa: natrag u katakombe (klandestinska Crkva)! A to onda dođe na isto: mučeništvo.


p. Ivan Androić MSC

objavljeno na: www.duhovni-centar-dramalj.com

Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Put Lokve 8, Kožino, Zadar

Na braniku

Duh vremena - Apologetski priručnik br. 2

Duh vremena - Apologetski priručnik br.2 je treće nakladničko djelo Apologetske udruge bl. Ivan Merz. U knjizi se nalazi 37 odabranih apologetskih tekstova koje su napisali četiri autora, članovi i suradnici Udruge. Predgovor knjizi je napisao danas jedan od najvećih branitelja vjere, biskup Athanasius Schneider.

Saznajte više

Donacije

"Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja."

IBAN: HR8523400091110376905
(BIC: PBZG HR 2X)

Donacije

Pretplatite se za novosti

Kupite naše knjige

Izradio Mate Mišlov za Katolik.hr
Autorska prava 2024. Sva prava pridržana.