Teologija oslobođenja ne mari za Kraljevstvo Božje

Uvod
Teologija oslobođenja ne mari za Kraljevstvo Božje i zato ona u svojoj suštini nije katolička. Kraljevstvo Božje se spominje u Novom zavjetu 99 puta (Kraljevstvo Božje 67, Kraljevstvo nebesko kao istoznačnica 32) te ono predstavlja središnju temu Isusovog nauka. Kraljevstvo Božje je ustvari ta dobra vijest za koju je Isus zadužio Crkvu da je prenese svim narodima i svim naraštajima. Ta dobra vijest je od presudnog značaja za svakoga čovjeka jer je naš krajnji cilj ostvarenje najvećeg i konačnog blaženstva, savršeni život u nebu (usp. KKC 1, 260, 356, 1024, 1057, 1701). Dakle, svi su pozvani na obraćenje kako bi mogli postati sudionici i baštinici Božjeg kraljevstva. Radi toga je spasenje duša prva i najvažnija zadaća Crkve (kan. 1752). Kako Crkva spašava duše? Pa tako što izvršava Isusovu naredbu: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!“ (Mt 28,19-20). Zato Crkva s punim autoritetom koji je dobila od Boga naučava sve ono što je potrebno za spasenje. Naravno, Crkva se bavi i karitativnim radom, jer su za spasenje važna i djela (usp. Jak 2,14), ali sve što čini podređeno je spasenju duša.
Ukratko rečeno, katolik što god činio, uvijek pred očima ima onaj konačan cilj kojem je sve podređeno: život u nebu. Jer što bi vrijedilo siromahu ako bi ga zaogrnuli i nahranili i poklonili mu dvorce i novce ako će on na kraju završiti u paklu? Uz pomoć siromasima mi im trebamo prenijeti i nadu, dobru vijest. Tu dobru vijest Židovi nisu razumjeli. Oni su uglavnom od Mesije očekivali da će ih osloboditi od Rimljana te da će im omogućiti bolji i udobniji život, da će im omogućiti raj na zemlji. Međutim, Isus nije došao i umro na križu da bi nam osigurao raj na zemlji, već raj na nebu. I upravo tu leži glavna zabluda teologije oslobođenja, „singularne hereze“, kako ju je nazvao papa Benedikt XVI., jer je njoj cilj stvoriti raj na zemlji. Zato se u teologiji oslobođenja ne govori o posljednjim stvarima: smrti, sudu, nebu i paklu. Zato u teologiji oslobođenja potpuno izostaje katolička eshatologija: drugi Kristov dolazak, uskrsnuće mrtvih, posljednji sud, svršetak svijeta, novo nebo i nova zemlja, i Kraljevstvo Božje, a s time onda naravno i povezani grijeh, pokajanje i poziv na obraćenje.
Iako ova hereza proizlazi iz širokog spektra modernizma, „sinteze svih hereza“, papa Benedikt ju je nazvao posebnom herezom zato jer ima svoju prilično jasno zacrtanu osnovnu filozofsku liniju koja se oslanja na inkompatibilan spoj marksističke misli i kršćanskog nauka. Inkompatibilan je zato jer je marksistički svjetonazor u svojoj temeljnoj idejnoj strukturi nespojiv s kršćanskim naukom.
Teologija oslobođenja
U katoličkom nauku oslobođenje prije svega predstavlja oslobođenje od ropstva grijeha. Glavni cilj tog oslobođenja je istinska sloboda: život u milosti Božjoj i slobodno prihvaćanje Božjih zapovijedi i načina života kako bi se u konačnici pridružili Bogu u vječnosti. Teologija oslobođenja naprotiv, bavi se političkim oslobođenjem, oslobođenjem od represije, baš kao što su se Židovi nadali oslobođenju od represije rimske vlasti. Josip Ratzinger, prefekt Kongregacije za nauk vjere (kasnije papa Benedikt XVI.), osudio je teologiju oslobođenja 1984. godine u instrukciji Libertatis nuntius. U ovoj instrukciji se skreće „pozornost pastira, teologa i svih vjernika na zastranjenja – kao i na opasnosti od zastranjenja – koja štete vjeri i kršćanskom životu, a proizlaze iz određenih oblika teologije oslobođenja koji se, na nedovoljno kritičan način, služe pojmovima preuzetima iz različitih struja marksističke misli.“[1]
Pobornici teologije oslobođenja u potpunosti gube iz vida ono što je najvažnije za čovjeka: spasenje duše. Za njih je „kruh svagdanji“ jedino mjerilo i konačan cilj zaboravljajući na Isusove riječi da da čovjek ne živi samo o kruhu nego i o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta (usp. Mt 4, 4; Ponovljeni zakon 8, 3). Njima su jedina preokupacija ovozemaljska dobra kao što su na primjer pravda i sloboda u gospodarskom i političkom smislu. Za njih Evanđelje služi kao oruđe za postizanje ovozemaljskog prosperiteta.
Oni to obrazlažu ovako: „Nepodnošljiva i eksplozivna situacija zahtijeva 'učinkovito djelovanje' koje se ne može odgađati. Učinkovito djelovanje pretpostavlja 'znanstvenu analizu' strukturnih uzroka siromaštva. Marksizam nam, kažu oni, pruža sredstva za provedbu takve analize. Nakon toga, tu analizu treba jednostavno primijeniti na situaciju u zemljama trećeg svijeta, osobito u Latinskoj Americi“.[2] Međutim, u samoj srži marksističke teorije je ateizam te ona zbog toga neminovno stoji u suprotnosti s istinama vjere: „Pokušati u teologiju uključiti analizu čiji kriterij tumačenja ovisi o tom ateističkom shvaćanju znači upasti u strašne proturječnosti“.[3]
Kao što je u marksizmu tako je i u teologiji oslobođenja glavni pokretač klasna borba, a ne ljubav prema Bogu. „Posljedično, sudjelovanje u klasnoj borbi prikazuje se kao zahtjev same ljubavi prema bližnjemu. Želja da se svakoga ljubi ovdje i sada, bez obzira na njegovu klasu, te da mu se pristupi nenasilnim sredstvima dijaloga i uvjeravanja, osuđuje se kao kontraproduktivna i suprotna ljubavi“.[4] Tako oni izopačuju evanđeoski duh u brizi za siromašne te ga pretvaraju u klasnu borbu za prava siromašnih i na taj način siromašne iz Svetog pisma pretvaraju u Marxov proletarijat.
Na temelju onda takvog poimanja Crkve kao crkve proletarijata „razvija se kritika samih crkvenih struktura. Ovdje nije riječ tek o bratskoj opomeni crkvenim pastirima čije ponašanje ne odražava evanđeoski duh služenja, a povezano je s anakronim znakovima vlasti koji sablažnjavaju siromašne. Riječ je, zapravo, o dovođenju u pitanje 'sakramentalne i hijerarhijske strukture' Crkve, koju je ustanovio sam Gospodin. Prisutna je osuda pripadnika hijerarhije i učiteljstva kao objektivnih predstavnika vladajuće klase, kojoj se treba suprotstaviti“.[5] Time su hijerarhija i učiteljski autoritet unaprijed diskreditirani jer ih se svrstava u red tlačitelja.
Odbacuje se vjera u Utjelovljenu Riječ, koja je umrla i uskrsnula za sve ljude. Umjesto nje, postavlja se lik Isusa kao svojevrsni simbol borca protiv tlačitelja. Ovo obrtanje simbola potvrđuje se i na području sakramenata: „Euharistiju se više ne smije shvaćati kao stvarnu sakramentalnu prisutnost pomiriteljske žrtve te kao dar Tijela i Krvi Kristove. Ona postaje slavlje naroda u njegovoj borbi. Posljedično, jedinstvo Crkve biva radikalno niječno[6].
Klasna borba, shvaćena kao put prema besklasnom društvu, mit je koji samo pogoršava siromaštvo i nepravdu, što smo mi Hrvati i te kako dobro osjetili u komunističkoj Jugoslaviji. Oni koji dopuste da ih taj mit očara trebali bi se samo sjetiti gorkih primjera iz ne tako davne povijesti.
U instrukciji Libertatis consciencia koja je uslijedila dvije godine nakon prve instrukcije o teologiji oslobođenja Vatikan detaljnije ulazi u pojam oslobođenja u kršćanskom smislu te naglašava da pravo oslobođenje leži u istini: „Istina će vas osloboditi“ (Iv 8,32). „Ova istina, koja dolazi od Boga, ima svoje središte u Isusu Kristu, Spasitelju svijeta. Od njega, koji je 'put, istina i život' (Iv 14, 6), Crkva prima sve ono što ima ponuditi čovječanstvu. Po otajstvu Utjelovljene Riječi i Otkupitelja svijeta, ona posjeduje istinu o Ocu i njegovoj ljubavi prema nama, kao i istinu o čovjeku i njegovoj slobodi. Svojim križem i uskrsnućem Krist je ostvario naše otkupljenje, koje je oslobođenje u najsnažnijem smislu te riječi, budući da nas je oslobodilo od najradikalnijega zla – naime, od grijeha i vlasti smrti“.[7]
Temelje cijelom pokretu postavio je peruanski dominikanac Gustavo Gutiérrez sa svojom knjigom „Teologija oslobođenja“.[8] Iako je njegov rad bio pod strogim nadzorom Vatikana Gustavo nije nikada službeno osuđen od strane Crkve. Vjerojatno je tomu bio razlog što je Gustavo pristao povući svoje određene stavove, posebice one vezane za marksističke društvene analize i pojam klasne borbe.
Za razliku od njega Leonardo Boff, OFM (rođ. 1938.), istaknuti teolog ovog heretičkog pokreta, bio je tvrdoglaviji. Posebnu kritiku njegove knjige objavila je Kongregacija za nauk vjere 1985. godine pod naslovom: „Napomena o knjizi 'Crkva: Karizma i moć' oca Leonarda Boffa OFM“.[9] Leonardu Boffu je 1985. bila izdana disciplinska mjera na godinu dana silencio obsequioso (šutnja iz poslušnosti), zabranjeno mu je bilo držati predavanja i uređivati teološke časopise. Godine 1991. su mu ponovo uvedene disciplinske mjere kojom su mu ograničene teološke aktivnosti, a on je optužio Josepha Ratzingera, tadašnjeg prefekta Kongregacije za nauk vjere, za religijski terorizam, a 1992. je napustio franjevački red i svećeništvo.
Leonardo Boff tvrdi da „Isus nije imao na umu Crkvu kao instituciju, već se ona razvila nakon uskrsnuća“, koja je nastala kao rezultat potrebe za organiziranjem u „rimskom i feudalnom“ stilu te je stoga danas potrebna „nova crkva“ koja će odgovoriti na potrebe modernog čovjeka.[10] Tipično za moderniste, Boff zastupa mišljenje da dogma u svojoj formulaciji vrijedi samo „za određeno vrijeme i određene okolnosti” te se ona mora prilagoditi novim okolnostima današnjeg svijeta.[11]
Znakovito je i to što je Leonardo Boff vrlo cijenio diktatora Fidela Castra koji je Kubu – nekoć najbogatiju zemlju Latinske Amerike – pretvorio u najsiromašniju zemlju preko noći. Boff se hvalio time kako je Castro podupirao njegovu teologiju oslobođenja.[12] Već samo ova činjenica trebala bi biti dovoljna pametnome čovjeku.
Boff izričito tvrdi da papa Franjo utjelovljuje najdublje ciljeve teologije oslobođenja – „Crkvu siromašnih i za siromašne“ – te se hvali da je enciklika Laudato si (2015.) izravno od njega preuzela ideje „ekoteologije“.[13]Pod krinkom spašavanja planete Boff predlaže „univerzalnu religiju“: „Nova paradigma koja se rađa – ona o povezanosti – bit će temelj univerzalne religije koja će biti zaista univerzalna samo ako traži konvergenciju u religioznoj raznolikosti.“[14]
Teologija oslobođenja ima i svoje varijante kao što je „Teologija naroda“ (Teología del pueblo) u kojoj je „klasa“ zamijenjena „pukom“. Njezini predstavnici nisu polazili od klasne borbe nego od kulture, povijesti i religioznog identiteta jednog naroda. Ona se razvila u Argentini nakon Drugog vatikanskog sabora a njezini najvažniji predstavnici su bili Lucio Gera (1924.-2012.), Rafael Tello (1917.-2002.) i Juan Carlos Scannone (1931.-2019.). Juan Carlos Scannone SJ, bivši Bergoglijev profesor, bio je jedan od najvažnijih promotora ove struje te je imao znatan utjecaj na Bergoglija kao što i sam piše u svojoj knjizi „Teologija naroda. Teološki korijeni pape Franje“ [15]
Teologija oslobođenja u pontifikatima pape Franje i Lava XIV.
Teologija oslobođenja danas nije više prisutna samo u Latinskoj Americi već se zahvaljujući papi Franji i Lavu proširila na cijelu Crkvu. Iako njih dvojica naravno ne govore otvoreno o privrženosti idejama te heretičke teologije razvijene u Latinskoj Americi najvažniji teolozi oslobođenja potvrđuju svaku riječ Franjinih i Lavovih dokumenata, po prilici kao da su ih oni sami napisali.[16] Makar u Vatikanu postoji običaj da se ne objavljuju imena „pisaca iz sjene“ papinskih enciklika, prilično je sigurno da se kod pisanja pape Franje može prepoznati značajan utjecaj spomenutog Leonarda Boffa.[17] Iz „liberalnog“ tabora u Europi možemo ukazati da važni saveznik Franje i Lava, kardinal Walter Kasper, posve otvoreno govori da je Franjo sagradio svoj pontifikat na argentinskoj varijanti teologije oslobođenja, a da Lav posve dosljedno nastavlja Franjino nasljeđe.[18]
Uistinu, mogli bi reći da je teologija oslobođenja dolaskom pape Franje postala dominantna hereza u Crkvi današnjice. Problem s teologijom oslobođenja je taj što se nju teško prepoznaje kao herezu jer je prepuna kršćanske retorike. Običnom vjerniku je teško razlučiti kršćansku brigu za siromašne od marksističke brige za proletarijat kada se u tu brigu ugradi kršćanska retorika. Komunisti su rekli, od danas više nema Boga, sada ćemo svi biti jednaki, a teolozi oslobođenja kažu, od danas ima Boga, zato trebamo svi biti jednaki. Međutim, problem je u tome što Isus nije došao da nas učini jednakima, to su pokušavali Staljin, Mao Ce-tung, Tito i slični. Isus je došao da nas učini svojim učenicima, da nas nauči kako vršiti volju Očevu i zaslužiti Kraljevstvo Božje.
Kao što smo spomenuli na početku najlakše je prepoznati ovu herezu po tome što nikada ne spominje posljednje stvari. Ona je lišena nadnaravnog te se bavi samo ovozemaljskim stvarima. Zato su danas u Crkvi dominantne teme kao što su ekologija, klimatske promjene, migracije, ekonomija, borba protiv siromaštva, mir, dijalog, zajedništvo, sveopće bratstvo, inkluzivnost i sve moguće, samo onoga što nas čini katolicima nema. Jer o svim tim stvarima koje smo nabrojali govore i pripadnici drugih religija, ateisti, masoni i pogani. Ako se netko brine za siromašne, zalaže za ekološku održivost ili bolje uvjete života to ga još ne čini katolikom. Možda filantropom, ali ne i katolikom.
Analizom dokumenata ova dva posljednja pontifikata možemo s lakoćom utvrditi da je teologija oslobođenja (borba za bolji ovozemaljski život) postala opsesijom vrha crkvene hijerarhije. Naravno ima i nekih dokumenata koji se bave nekim teološkim pitanjima ali čak i u njima je vidljivo dodvoravanje ovom svijetu kao što ćemo vidjeti kasnije. Zbog skučenosti prostora nabrojit ćemo ukratko samo one dokumente i usmene iskaze koje smo već do sada detaljno analizirali te se čitatelj preko poveznica može upoznati s više detalja.
Apostolskom pobudnicom Amoris laetitia objavljenoj u travnju 2016. godine papa Franjo relativizira katolički moral i promovira primanje sv. pričesti osobama koje žive u bludu. Takve ljude se više ne poziva na obraćenje, „idi i odsada više nemoj griješiti“ (Iv 8,11), već ih se „prati“ u grijehu. Prigrlivši duh svijeta on opominje vjernike da ne smiju obraćati ljude na katoličku vjeru, izravno suprotstavljajući se Kristovoj naredbi; govori da će svi biti spašeni; za Martina Luthera tvrdi da je bio lijek za Crkvu; bori se za legalizaciju sodomije, bori se za ovozemaljska „dobra“ (više detalja: Lojalnost papi Franji).
U listopadu 2020. Franjo objavljuje Encikliku Fratelli tutti kojom promovira glavno masonsko načelo: sveopće bratstvo. Cijela enciklika zagovara masonsko načelo Francuske revolucije (čak se jedno cijelo poglavlje naziva po tom načelu, 103): sloboda, jednakost i bratstvo. To je teologija oslobođenja bazirana na masonskom naturalističkom principu sola natura i marksističkoj dijalektici. Tri godine kasnije, taman pred Božić, dobivamo deklaraciju Fiducia supplicans kojom se na suptilan način normalizira sodomija te u tom smislu ova deklaracija slijedi sekularno bezbožno društvo. „Dokument o ljudskom bratstvu za svjetski mir i suživot“ potpisan u Abu Dhabiju, koji promovira sveopće bratstvo i religijski indiferentizam, bio je uvertira za klanjanje idolu, poganskoj božici zemlje Pachamami, u Vatikanu. Ova dva događaja iako na prvi pogled nepovezani ustvari su jedan prirodni slijed, jer ako su sve religije od Boga poželjne onda iz toga slijedi da je i poželjno klanjati se idolima. Abu Dhabi i Pachamama idu ruku pod ruku.
Ubrzo nakon Pachamame došao je Covid – usuđujemo se reći kao kazna Božja. Papa Franjo je u potpunosti slijedio sekularno društvo te je inzistirao na cijepljenju protiv Covida te je to opasno „cjepivo“ promovirao kao „čin ljubavi“ iako je cjepivo (ustvari genski serum) bio u eksperimentalnoj fazi, a prisila na takav pripravak je kazneno djelo, vidi Nürnberški kodeks. Osim toga, ono što je za nas katolike još važnije, ti pripravci su bili okaljani stanicama abortiranih beba te su s teološkog stajališta bili posve neprihvatljivi za katolike kao što je to prof. Josip Mužić u svojoj knjizi „Cjepivo da ili ne?“ stručno obrazložio.
Nakon toga Franjo uvodi Sinodu o sinodalnosti kojom započinje prevrat katoličkog ustroja Crkve i stvara „novu crkvu“ slijedeći ideje Leonarda Boffa (vjeru treba prilagoditi novim okolnostima). U lipnju 2022. izdaje apostolsko pismo o liturgiji, Desiderio desideravi, u kojem falsificira Bibliju i iznosi herezu da je za primanje sv. pričesti dovoljna samo vjera – o grijehu i pokajanju ne trebamo brinuti. U teologiji oslobođenja grijeh je tabu tema. Franjo misli da je pakao prazan, on sve bolje zna od Isusa. Potpisuje deklaraciju Dignitas infinita u kojoj promulgira „beskonačno“ dostojanstvo čovjeka iz čega onda naravno slijede druga krivovjerja. Tradicionalne katolike proglašava duševnim bolesnicima. To je teologija oslobođenja u punom zamahu u kojoj nadnaravna vjera u Boga postaje naturalistička vjera u čovjeka.
Papa Franjo je umro ali teologija oslobođenja maršira dalje. Prošle godine 6. rujna odvija se najveće bogohuljenje organizirano od samog Vatikana ikada. Naime, tzv. „LGBT katolici“ (čitaj sodomiti) službeno hodočaste u baziliku sv. Petra, ali je zato ove godine tradicionalnim katolicima zabranjen ulaz u istu baziliku. U svom prvom intervjuu papa Lav jasno stavlja do znanja: „Nadam se da ću nastaviti stopama Franje“, a riječi potvrđuje i svojim djelima. U istom intervjuu Lav kaže da prvo moramo promijeniti stavove prije nego li promijenimo doktrinu. Tipično za teologiju oslobođenja, doktrina se treba prilagoditi novoj situaciji.
Sekularno društvo, naročito ljevičari, sve se više zalažu za ukidanje smrtne kazne za okorjele zločince (ali nevino nerođeno ljudsko biće se može zato bez problema pogubiti). Franjo je prilagodio nauk „nove crkve“ tom ljevičarskom stavu i tako se suprotstavio dvotisućljetnom nauku Crkve i doktrini koju je ustanovio sam Bog. Lav u svojoj skandaloznoj izjavi potvrđuje da je prigrlio Franjinu novu doktrinu o zabrani smrtne kazne. Doktrinarna bilješka Mater populi fidelis o naslovima Blažene Djevice Marije sablažnjivo govori o neprimjerenosti naziva Djevice Suotkupiteljice i Posrednice svih milosti. To je navodno potrebno kako bi se približili protestantima. Kako ćemo inače stvoriti bolji svijet ako nas protestanti ne razumiju? Na blagdan obraćenja sv. Pavla 2026. Lav kaže okupljenim šizmaticima i hereticima da smo mi, katolici, jedno s njima. To je lažno jedinstvo koje se savršeno uklapa u teologiju oslobođenja jer je njoj cilj zajedničkim snagama stvoriti bolji svijet (po komunističkoj krilatici: proleteri svih zemalja ujedinite se). Svi su dobrodošli osim istinskih katolika, njih se ekskomunicira ili barem drži na daljini (njih se više ne postavlja za biskupe). Generalno tajništvo Sinode o sinodalnosti objavilo je 5. svibnja 2026. završno izvješće u kojem se na prilično otvoren način promovira „brak“ kod osoba s istospolnom privlačnošću.
Doista, Lav svakim danom sve više pokazuje da slijedi papu Franju, a ne sv. Petra. Tako i u onom dijelu gdje Franjo zabranjuje pozivanje na obraćenje na katoličku vjeru. U dokumentu „Napomena. Put nade. Šezdeset godina međureligijskog dijaloga i bratstva u svjetlu koncilskog dokumenta Nostra aetate“ potpisanom od prefekta Dikasterija za nauk vjere i odobrenom od pape Lava 22.6.2026. stoji: „Monolitni i izolirani modeli, koji potiču zatvoreno poimanje stvarnosti, pokazuju se sve neprimjerenijima te naposljetku postaju izvorom nasilja i patnje za one najranjivije. Obrambeno ukopavanje u vlastite pozicije i shvaćanje prema kojem je poziv na obraćenje jedini način ophođenja s drugima više nemaju smisla u svijetu koji sve više nalikuje međusobno povezanom globalnom selu koje se neprestano razvija“.[19] Time se Lav izravno suprotstavlja Isusu Kristu i onome što je zapravo glavni zadatak i poslanje Crkve. U istom dokumentu se naglašava masonsko načelo sveopćeg bratstva kao imperativ: „Bratstvo među vjernicima različitih vjerskih tradicija nije samo ideal, već moralni, duhovni i društveni imperativ. Suočene sa suvremenim izazovima – vjerskim ekstremizmom, globalnim migracijama, sekularizacijom te ekološkim i društvenim krizama – religije su pozvane preobraziti svijet i društvo kako bi oni postali izrazi Božje volje utemeljeni na bratstvu.“[20] Isus Krist nam je već objasnio tko su nama braća i sestre.[21] Vidimo da se i Robert Prevost stavlja iznad Krista isto kao što je to činio i njegov preteča Mario Bergoglio.
Prva enciklika Lava Magnifica humanitas u centar stavlja čovjeka a ne Boga. U teologiji oslobođenja čak i kada se spominju nadnaravni pojmovi oni su lišeni nadnaravnog svojstva, sve se pretvara u ovozemaljsko, naturalističko. Tako Lav uzima Ivanov Novi Jeruzalem, Kraljevstvo nebesko, i u jednom dahu ga pretvara u kraljevstvo zemaljsko: „U Knjizi Otkrivenja, Ivan vidi Novi Jeruzalem kako 'silazi s neba, od Boga' (Otk 21, 2) kao dar za cijelo čovječanstvo. I to viđenje milosti poziv je nama kršćanima da zajednički djelujemo kako bismo promicali miran, pravedan i dostojanstven život u zajednici unutar današnjih 'gradova'”.[22] Cijela enciklika je fokusirana na izgradnju boljeg društva (raja na zemlji), a da bi to postigli trebamo voditi dijalog (spominje se 36 puta) „sa svim muškarcima i ženama našeg vremena“.[23] To naravno predmnijeva da se trebamo konsultirati sa svim hereticima, šizmaticima, ateistima, muslimanima, hindusima, budistima, sotonistima i svim drugima. Zato prema Lavu Crkva ne posjeduje istinu: „I ja sam ponovno potvrdio da Crkva 'ne tvrdi da ima monopol na istinu'“.[24] Jer kada bi Katolička Crkva posjedovala istinu onda bi bila dužna naučavati je svim narodima kao što je to Isus zapovjedio, a ne traćiti vrijeme na dijaloge i tražiti neku „istinu“ s poganima. Zanimljivo da na ovako šokantnu izjavu, da Crkva ne posjeduje istinu, niti jedan kardinal nije ni okom trepnuo. Izgleda da ni kardinali više ne mare za Kraljevstvo nebesko, bitno da im je udobno i da ih svi tapšaju po ramenu. I oni su previše fokusirani na ovozemaljsko. Zaboravili su na riječi sv. Pavla: „Braćo! Nasljedovatelji moji budite i promatrajte one koji žive po uzoru koji imate u nama. Jer često sam vam govorio, a sada i plačući govorim: mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova. Svršetak im je propast, bog im je trbuh, slava u sramoti – jer misle na zemaljsko. Naša je pak domovina na nebesima.“ (Fil 3,17-20).
Zaključak
Iako ova kratka analiza ne obuhvaća sve dokumente i govore iz ova dva pontifikata očito je već iz ovog navedenog da su oba pontifikata prožeta teologijom oslobođenja, brigom za ovaj svijet, a ne katoličkom teologijom, brigom za Kraljevstvo Božje. Postoji još mnoštvo dokumenata i usmenih iskaza iz samog vrha Crkve koje ovdje nismo spomenuli a po svom sadržaju spadaju u teologiju oslobođenja.
Kao što smo na početku rekli, ova hereza je vrlo perfidna i zbog toga običnom vjerniku teško prepoznatljiva. Jer samo po sebi nema ništa loše u tome što želite mir, što želite pomoći siromašnima, što želite pravednije društvo. Ali to mogu željeti i žele i ateisti i masoni. U čemu je onda razlika? Razlika je u tome što katolici žele postići istinski mir i istinsku pravdu, koji se mogu postići jedino ako priznamo Krista za vrhovnog Kralja, ne samo naših srdaca, već i našeg društva u cjelini. Jer samo nas takvo društvo može pripremiti za onaj konačni cilj: Božje kraljevstvo. Ako u društvu na vlada Krist Kralj, vladat će Sotona. Ne postoji treći put. A društvo u kojem vlada Sotona priprema nas za Sotonino kraljevstvo.
Katolicima je sve što čine u ovozemaljskom životu podređeno Kraljevstvu Božjem, tom konačnom cilju, dok je za promicatelje teologije oslobođenja, za komuniste, masone, ateiste i mnoge druge jedini cilj izgradnja boljeg života na ovom svijetu. Ali oni su već primili svoju plaću (usp. Mt 1,2), jer oni ne mare za ono što će biti poslije smrti. Oni ne naviještaju Radosnu Vijest Isusa Krista, ono zbog čega je On došao, umro na križu i uskrsnuo od mrtvih, oni ne naviještaju Evanđelje, oni ne naviještaju Kraljevstvo Božje. Zato u konačnici teolozi oslobođenja nisu katolici. Oni se samo služe kršćanskom retorikom, koja im služi kao kamuflaža, a stvaran cilj je društvo u kojem je Krist Kralj prognan, izbačen, zaboravljen, odbačen, nepoželjan! Njima sv. Pavao poručuje: „Ako je naša nada u Krista samo za ovaj naš zemaljski život, onda smo najbjedniji od svih ljudi“ (1 Kor 15,19). Drugim riječima, ako netko vjeruje u Krista, a brine se samo za ovozemaljski život, gori je od pogana.
Ivan Poljaković
Slika: Papa Franjo prima poklon bolivijskog predsjednika Evo Moralesa, raspeće sa srpom i čekićem (AFP: Juan Carlos Usnayo)
[1] Libertatis nuntius, uvod, 1984.: Instruction on certain aspects of the "Theology of Liberation"
[2]Isto, VII, 2.
[3]Isto, VII, 9.
[4]Isto, IX, 7.
[5]Isto, IX, 13.
[6]Isto, X, 16.
[7] Libertatis consciencia, 3: Instruction on Christian Freedom and Liberation (15.11.2026.)
[8] Gustavo Gutiérrez: Teología de liberación: Perspectivas. Lima: CEP, 1971.
[9]Notification on the book "Church: Charism and Power" by Father Leonardo Boff O.F.M. (15.11.2026.)
[10]Isto.
[11]Isto.
[12]Leonardo Boff: "Fidel llevaba una cruz sobre el pecho" (14.11.2026.)
[13]Leonardo Boff: Francis of Rome and Francis of Assisi: A New Springtime for the Church. Orbis Books: 2014.
[14]Five Ways to Prepare for the Amazon Synod - Crisis Magazine (14.11.2026.)
[15] Juan Carlos Scannone: La teología del pueblo. Raíces teológicas del Papa Francisco. SalTerrae: 2017.
[16]Magnifica Humanitas isn't just about AI. It's about empire, Berit Reisenauer Guidotti, „U.S. Catholic“, 29. svibnja 2026.
[17]Fabio Tarzia, Emiliano Ilardi: The World Is the Road to God: The Encyclical Laudato Si’ and the 'Ecological' Vision of Pope Francis, „Religions", 2024, 15(6), 646, 24. svibnja 2024.
[18]Außergewöhnlich und sympathisch: Zum ersten Todestag von Papst Franziskus (Izvanredno i simpatično: Na prvu godišnjicu smrti pape Franje) „Communio“, 20. travnja 2026.
[19] Put nade, 54. Note. A Journey of Hope. Sixty Years of Interreligious Dialogue and Fraternity in the Light of the Conciliar Declaration Nostra Aetate (16.11.2026.)
[20] Isto, 58.
[21] Samo su katolici međusobno braća i sestre (protestanti su odijeljena braća), više o tome vidi: Fratelli tutti.
[22] Magnifica humanitas, 10. Encyclical Letter of His Holiness Leo XIV Magnifica Humanitas (15.11.2026.)
[23]Isto, 2.
[24]Isto, 25.
